U Ulcinju se krajem novembra skupilo dosta ljudi koji su jedni drugima uspomene. Bio je Fazlagić, bio Kustudić, Omerović, Gudelj, Rajko Janjanin, Mato Gavran, Savićević, Bajro Župić. Bio je Nikica Cukrov i njegov prezimenjak Dževad Šećerbegović, bilo je novinara, filmaša i reportera. Pavle Pepđonović mi je dao slobodu da i sam pozovem nekoliko ljudi. Od pozvanih su neki došli, neki nisu.
Od ovih potonjih najžalije mi je što nije došao Boris Dežulović. Nije mogao, morao je biti na Sajmu knjiga u Puli. Šteta je što nije bio i u Ulcinju. Vidio bi neke Hajdukove igrače, koje možda nikad nije vidio iz takve blizine, a bilo bi upriličeno i predstavljanje tek izišle knjige njegove “Bili libar 2”. O toj bi se knjizi bili vodili razgovori i po komisijama i barem jedan plenarni, u dvorani Centra za kulturu. Ovako, hajdukovcu Pavlu Pepđonoviću i ljudima s kojim je upriličio Mundijal prijateljstva ne ostaje druge prilike nego da se cijela stvar ponovi sljedeće jeseni. I da uz autora dođe i pratnja sastavljena od likova njegove knjige, te da se vrtlarima književne teorije ponudi rijetka građa za projekt o metanarativnoj naraciji.
I bolje je da se stvar upriliči sljedeće jeseni. Ako ovaj svijet ne ode u smak. Ima se vremena, a i bolje će ispasti no da je bilo ove jeseni. Pravovremeno se može osigurati dolazak glavnih likova knjige. Prije svih osigurati da dođe Brane Oblak. To će biti radost za gostoljubive Ulcinjane, da prvi put vide čovjeka koji je bio glavni igrač Hajduka, a kome je posvećeno poglavlje koje bi moralo ući u čitanke čim se reformira hrvatska škola. A dan reforme doći mora. Da đaci uče kako nije važno koliko utakmica si odigrao, nego kako si ih odigrao. I da nauče zašto Hajduk nije igrao kao reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1930, a igrao je kao reprezentacija Antifašističke koalicije cijelog svijeta 1944-1945.
Pa nastojati da u Ulcinj dođe Josip Skoblar, čovjek kojega je dična struka Hajdukova, nakon što je iz Zadra došao na probu, proglasila nejakim, te obećala kako će ga zvati čim malo ojača, možda se od njega, rekli su ti stručnjaci, uspije istesati dobar desni bek. Struka ga nije zvala nikad. Ulcinjani će tako vidjeti, može li se tako nazvati, najpromašeniju golgetersku neinvesticiju stručne službe Majstora s mora. Rečeni Skoblar je otišao u OFK Beograd, pa je, da skratimo, preko Hannovera, zaigrao za Olympique Marseille, gdje je u jednoj sezoni dao 44 gola. Podrobnosti su u knjizi na stranicama 195-207. U knjizi bi čitaoci mogli vidjeti i još promašeniju, njoj je ime Luka Modrić, ali ta neinvesticija stoposto ne može doći u Ulcinj, jer će u vrijeme Mundijala prijateljstva u Ulcinju, morati još da igra za Real iz Madrida. Slaven Zambata, još jedan Hajdukov grandiozni nepromašeni neprojekt, rado bi došao, ali ne može, odsutan je, otišao je na neodređeno vrijeme s ovoga svijeta.
Meni je stalo da se na Mundijal u Ulcinj pozove pjesnik iz Novog Pazara Enes Dazdarević. On je važan lik knjige, oni koji je uzmu u ruke ima da shvate. Stalo je i Dežuloviću, on je Dazadarevića viđao rjeđe no što sam ga ja viđao. Dazdarevića nisam vidio još od prije pandemije, a Dežulović sigurno i duže. Ulcinjani bi mogli čuti Dazdarevićevu pjesmu protiv muslimanskog običaja kojim se zabranjuje da se u žalosti zastava ikad spusti na pola koplja, pa makar i kad umre neumrli Bajdo Vukas. O tome i o još mnogo čemu, uz cijelu Dazdarevićevu pjesmu, sve potrebno i važno do nezasitosti, stoji na 20 stranica knjige, u poglavlju “Ča pizdiš kad nisi iz Splita”. Iz toga poglavlja dovesti nekoliko igrača koji su služili vojsku u Raški i igrajući za garnizon JNA zamalo izbacili Hajduk iz Kupa Jugoslavije.
Sa skupa likova knjige ne bi smio izostati ni Nenad Bjeković, sve u svemu glavni junak poglavlja u tri glave “Do zanjega sučevoga piščota”. Ima stvari koje bi trebalo još raspraviti, komisijski ili plenarno, pa bi prisustvo Bjekovića, zvanog Đavo, bilo od presudne važnosti. Njega bi se dalo dovesti u Ulcinj, iako Dežulović tvrdi da on još uvijek igra utakmicu od 11. jula 1976, onu između Olimpije i Partizana, u kojoj Partizan vodi 1:0, a sudac Novosađanin Dušan Aron Maksimović još ne svira kraj, iako je, po izvještajima novina umro još uoči Vidovdana 1998, sa 58 godina. Bjekoviću je Dežulović preda mnom i drugim svjedocima u Ulici Đorđa Vajnerta Beogradu, poklanjajući mu prvi tom “Bilog libra” (ima i o tome u drugom tomu) napisao posvetu: “Nenadu Bjekoviću, čovjeku koji mi je uništio djetinjstvo”.
Kad mu u Ulcinju bude poklanjao drugi tom, možda će posvetu smisliti opreznije: “Bjekoviću, jednom od onih koji ne daju da mi prođe djetinjstvo”. Ako neko pomisli da ne znam šta govorim, neka zna da znam, znam i šta sam gledao i vidio u Ljubljani 11. jula 1976: Maksimović je Hajduku uzeo prvenstvo taman koliko sam mu ga uzeo ja, koji i danas vidim kako iz krova Partizanove klupe štrče krvave šake pomoćnog trenera Zorana Miladinovića. On je, kad je Bjeković dao gol, skočivši rukama nehotice probio krov nad klupom. A spiker na stadionu za Bežigradom je javio barem dvaput kako Hajduk vodi na Karaburmi. Hajduku nije kriv Maksimović što Hajduk nije pobijedio OFK Beograd, no je Hajduk jedva i bod iščupao na Karaburmi. Moja četvrtstoljetna rasprava s Dežulovićem o Đavolovu golu u Ljubljani je work without progress, iako bi se, gledajući autorove sitne razlike u tumačenju gnjeva i tifozne pomirenosti u prvom i drugom tonu, moglo i činiti kako eppur si muove.
Nema prostora da prepričavam “Bili libar broj 2”. Poglavlja u njemu ima 13, čitaju se naiskap i naizduš. Ni jedno se ne može preskočiti, ne znaš hoćeš li prije uzeti ono o hajdukovcima po imenu Didi i Gogo ili ono “Bologna ili smrt”. Ili ono o Božu Soldu, dobro, o Boži Soldi: da vidimo majčina sina ili kćer koji bi poslije čitanja ostali isti kao prije! Ako pročitaš jedno, moraš sva, ako ih pročitaš sva, malo ti, pa hoćeš još. Da su autor i izdavač bili krajem novembra u Ulcinju, prodali bi onoliko knjiga koliko bi bili donijeli. Sad bi morali doštampavati tiraturu. No neka ne brinu: sve će se nadoknaditi najesen. Žaliti mogu samo oni koji su bili ove jeseni, a sljedeće neće doći. Bolje i ljepše bi im bilo da dođu. Da ne ostanu bez Libra, s nepostojanim a, to jest h. Libar-Libra, nastavi niz.
Ako išta od takvog (budimo realni, za sada hipotetički irealnog) Mundijala u Ulcinju bude, onda bi Boris Dežulović dobio zaduženje da sa sobom na kraj Crne Gore dovede i čovjeka koji je živi dokaz da je život ispleten od konaca i končića od kojih su pleteni samo snovi. Taj se dokaz zove Mehmed Buza. Na stranu neka ide što Buza nije igrao za Hajduk, već je igrao protiv Hajduka, na stranu i to što se od njegovih šunjanja po Hajdukovu šesnaestercu centarhalfovima i bekovima, bogme i golmanima godinama dizala kosa na glavi, a noću im se, barem od petka do ponedjeljka, i glava znojila, sve to neka ide na stranu i u stranu.
No se, a to ne može ići na stranu, rečeni Buza ušunjao i u “Bili libar broj dva”, i zauzeo šesnaesterac od tačno 16 stranica u njemu, sakriven pod naslovom “Majstor i margaritela”, a s nadnaslovom “Kako sam upoznao Christiana Ronalda“. Ima još. Buza se Mehmed došunjao i blizu prozora Dežulovićeva ureda u naseljenom mjestu između Trsta i Ulcinja, i već godinama ondje živi, te nema namjeru da se makne. Kakva će to svečanost biti (to jest, kakva bi to svečanost bila) da se u Ulcinju sretnu napadači Čelika iz Zenice Mehmed Buza i Mato Gavran. Gavran je ove godine bio u Ulcinju, mogao bi Buzu odvesti do stadiona ulcinjskog Otranta. Jer Buza ne može bez šesnaesterca, kao što kuća ne može bez prozora.
Svakako treba da hajdukovac Pavle Pepđonović upriliči predstavljanje “Bilog libra” Dežulovićeva. Treba, jer je Pavle važan i kao nasljednik Riza Šurle, jedinstvenog Hajdukova povjerenika za Ulcinj. Rizo je bio iz ulcinjske afrocrnačke zajednice. I njega ima u “Bilom libru broj dva”. Eto, “Bilih libara” Dežulovićevih je već dva na broju, a kako Hajduk igra, moglo bi se Hajduku desiti da, kakav god da je u nezavisnoj Hrvatskoj luzer, osvoji prvenstvo Hrvatske, pa bi (kako se Dežulović vlada po načelu čim kupus u kacu, knjiga u štampariju) do skupa u Ulcinju mogao izići i treći tom kod izdavača koji baš nema ime za izdavanje trilogija, Telegram.