Kad je riječ o guslama ne mogu a da se ne sjetim jednog razgovora s Tonkom Maroevićem. Sreli smo se slučajno, u sunčan majski dan i sjeli za jedan od stolova na terasi birca Limb u Plitvičkoj ulici. Za one koji ne znaju, taj Limb je u Zagrebu. U tome Limbu sam bio mnogo puta, uglavnom s večeri i noću, nakon igranja fudbala. Danju sam sjeo u Limb prvi puta tada s Tonkom. Tu terasu Tonko je odmah nazvao predraj predraja. Dan je bio sunčan, i Tonko, najveći nosač stihova koga sam znao, odmah se zaigrao Pandurovića: Sišli smo s Limba u sjajan dan/ Providan, dubok, – nama, draga, znan,/ I svetkovasmo ocepljenje to. Tu smo se odmah sjetili da je rimski papa Benedikt prije desetak godina odlučno krenuo da ukine Limb, jerbo je Limb za njega, još od njegova kardinalskog zvanja, bio trun u oku kao puka teološka pretpostavka. Terasu mjesta koje je papa ukinuo prozvali smo limbus puerorum, i zaključili da smo dva pueri, jedan kršten drugi nekršten, pa smo bili zadovoljni što je Limb napokon ocepljen i ostavljen na volju limbašima. Tu je Tonko prešao na Slamnigovu pjesmu “Limb”:
Predraj je kraj gdje samuje centaur
kasom uz zaljev s nekrštenom djecom
in partibus Dalmatiae…
Tu me je taknuo u dušu, ne samo zbog “kraj gdje samuje centa(u)r”, već i zato što sam možda i dvije godine ranije (u ovoj istoj rubrici) predložio da se Plitvička ulica u Zagrebu nazove po Ivanu Slamnigu. Zato što je blizu Filozofskog fakulteta, na kojem je Slamnig predavao. Potom, zato što se u Plitvičkoj ulici, na broju 16, nalazi isti ovaj dobri predrajski birc u koji bi Slamnig, hipotetički realno, rado svraćao. Olakotna okolnost za davanje Slamnigova imena ulici je i to što je ova no toga mjesta duga svega 228 metara, i u njoj je relativno malo stanovnika i stanara, te ne bi bio velik broj onih koji bi se, možda, hipotetički irealno, mogli buniti što bi zbog preadresiranja morali mijenjati svoje dokumente. A ulica je na pola puta između Trešnjevke i Trnja, to bi se Slamnigu sviđalo. Pa da i ovdje ponovim, predrajski se birc zove Limb, a “Limb” je i knjiga stihova Slamnigovih, objavljena godine 1968. Pa bismo, da i to ponovim, kad bih ja bio netko, na dan imenovanja ulice Ivana Slamniga, u Limbu na zid postavili njegovu pjesmu “Život u raju”:
Navodno ima raja
al tebi će biti pakō
jer i ja ću u njega ući
obučen u stari sako
i stalno ću te tupiti
da bi bilo bolje od raja
da si me htjela htjeti.
I tako bez konca i kraja.
Tonko je moj predlog i obrazloženje da se ulica u kojoj je bar s imenom Limb nazove po Ivanu Slamnigu ocijenio “nesumnjivo besprijekornim”. On me je već godinu dana zvao prvoborcem Slamnigove ulice.
Onda smo se, tako se to namjesti kad se ne namješta, vratili na pjesmu “Limb” i na ono u njoj in partibus Dalmatiae. To je naš razgovor u predraju predraja odvuklo na drugu stranu. Na knjigu “Guzla” koju je napisao Prosper Mérimée. Po prvi put sam s nekim razgovarao o toj sumanuto ćaknutoj knjizi. I saznao šta nisam znao: da je Tonko Maroević preveo nekoliko pjesama guslara po imenu Hijacinta Maglanovića! Da nema Limba, možda nikad to ne bih saznao. Ispričao mi je Tonko kako ga je Berti Goldstein uporno nagovarao da Merimeovu knjigu prevede i da je Berti objavi. Tonko se branio pravednički: cijela ta “La Guzla” je mistifikacija, sve je u njoj književna petljavina. Mérimée je sve u toj knjizi izmislio. Dobro, nije baš sve, “Hasanaginicu” je uvrstio kako bi umirio sumnjičava čitaoca. I još je tamo naveo ono što je o pjesmi pisao Alberto Fortis. Sve ostalo je izmišljotina s ciljem da je čitalac primi za istinu u koju nema sumnje. Mérimée piše da je pjesme koje objavljuje, inače sve navedene u prozi, čuo od guslara Maglanovića. Osim “Hasanaginice”, nijedna od tih pjesama nigdje nije ni zapisana niti je ikoji guslar ikoju uz gusle pjevao. Hyacinthe Maglanovich je, kaže Mérimée, rođen u Zvonigradu, no toga mjesta u vrijeme kad je on navodno bio rođen, odavno nije postojalo, kao što nikada nije bilo ni guslara Maglanovicha. Sve je o njemu izmišljeno, i ono da je na silu bio poturčen, pa onda pokršten. Nije ga bilo, pa nije mogao ni biti nepismeni pjesnik, sva je pohvala njegovoj pjesničkoj umješnosti zaludna, iako jako privlačna Merimeova izmišljotina. Na tu zbirku “Gusle ili izbor iz ilirskog pjesništva prikupljen po Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini” (La Guzla: ou choix de poésies illyriques, recueillies dans la Dalmatie, la Bosnie, la Croatie et l'Herzégowine) i na svu izmišljotinu u njoj nasjeli su mnogi. Među njima su bila i dvojica velikih slavenskih pjesnika, Puškin i Mickiewicz. Puškin je desetak pjesama iz zbirke preveo i uvrstio u “Pjesme zapadnih Slavena”. Sama zbirka je nakon prvog izdanja, 1827, imala još 11, više izvan Francuske nego u njoj. Na prevaru nije nasjeo Goethe. On je odmah uvidio mistifikaciju i teksta i tobožnji komentar, pa opet ne odričući djelu svaku vrijednost.
Tonko Maroević je smatrao da je “La Guzla” kompleksan problem za hermeneutiku. Nije se složio sa mnom da je ona i primjer za specijalan slučaj parodije bez originala. Možda je njegovo neslaganje imalo veze sa mojim stavom da je cjelokupna književnost prašuma od parodijskog drveća i žbunja. Tonko nije htio, ili sam ja tako razumio, da pojam parodije (kao paralelnog teksta) liši elementa obrušavanja na originale i srozavanja originala, to jest da parodiji odrekne kritičku ustremljenost na izvornik. A možda ja Tonka nisam dobro razumio toga dana uz pivo, na terasi predraja u ulici koja se neće zvati Slamnigova. Možda. Poslije nismo stigli da o tome još razgovaramo. No mi je tada rekao da je, ipak, naknadno, donekle, čak i prihvatio poziv Bertija Goldsteina te preveo nekoliko “pjesama” iz “Guzle”! Rekao sam mu da bi to mogle biti parodije na jedva postojeće originale. Preveo si našim desetercem francusku prozu, tome se ne može bez muke naći paralela, akademiče Maroeviću! Nasmijao se, a već sutradan mi je u kafiću Anera uručio list sa prevodom jedne: Le Morlaque a Venis, “Morlak u Mlecima”:
Kad Praskovja dala mi je nogu,
pa ostadoh tužan i bez para,
posjeti me u mojoj planini
Dalmatinac neki, pa mi kaza:
Idi u Grad veliki na moru,
gdje je više para no kamenja.
Vojnici su tamo svi u svili
i u zlatu, a provode vrijeme
u veselju i u zabavama.
Kad zaradiš novce u Mlecima
vratit ćeš se s vezenim odijelom
i sa svojim srebrenim handžarom.
Tada, Mitre, svaka će djevojka,
s pendžera te zazvat, buket bacit
kada budeš ugađao gusle.
Poslušaj me, otiđi na more,
u grad velji da se obogatiš.
Povjerovah, kakva luda bijah,
pa otiđoh u taj brod kameni,
zrak zagušljiv tamo, kruh otrovan.
Bez slobode da radim što hoću,
oćutih se kano pas na lancu.
Kad govorim po našu, sve žene
rugaju se. Stog brđani ovdje
odbaciše stare običaje.
Tu sam stablo drugdje presađeno
posred ljeta, sušim se i mrijem.