Gudžević: César Vallejo

Petnaestog aprila 2023. navršilo se 85 godina od smrti pjesnika po imenu César Vallejo. Na našem jeziku je poznat po nekoliko pjesama objavljenih u dvije-tri antologije. Znaju ga hispanisti, stručnjaci za avangardu, zasebne knjige na našem jeziku nema. Jugoslavenski socijalizam ga nije previše mario, današnji će ga nacionalisti mariti još manje, te se ne može znati kad će se pojaviti prva zbirka njegovih stihova na jeziku koji je nazvan naš, kao što je Jugoslavija nazvana regijom.

Da je kojim čudom živ, César Vallejo vjerovatno ne bi žalio što mu se pjesme ne prevode. Ne samo što mu se ne prevode na srpskohrvatski, nego i na koji drugi jezik. Jer, po svemu što znamo o njegovu odnosu prema prevođenju stihova, čini se da ga je smatrao čak i nepoželjnim. Ovako je zapisao:

Pjesma je živa tvar, više organska nego organsko biće u prirodi. Životinji se amputira neki ud i životinja nastavlja da živi; biljci se odsječe jedna grana ili komad peteljke, a biljka i dalje živi. Ali, ako se nekoj pjesmi amputira samo jedan stih, jedna riječ, jedno slovo, jedan ortografski znak – ona umre. Zato pjesma, kad se prevede, ne može sačuvati svoj apsolutni i živi integritet. Ona se mora čitati na izvornom jeziku, a to, još uvijek, naravno ograničava univerzalnost njenog osjećaja. Ne smije se smetnuti su uma, međutim, da će ta univerzalnost biti ostvarena budući da se svi jezici ujedinjuju i stapaju, i to putem socijalizma, u jedan jedini univerzalni svjetski jezik.

Iako je bio duboko skeptičan prema prevođenju pjesama, te iako nije doživio socijalizam u koji je vjerovao duboko i iskreno dotle da ga je smatrao ujediniteljem svih jezika svijeta, César Vallejo se u svijetu pročuo i preko prevoda svojih pjesama. Prva od njih, koja mu je pribavila veliku slavu bila je iz zbirke stihova koju su filolozi nazvali “Pariske pjesme” (Los poemas de Paris) s naslovom “Crni kamen na bijelom kamenu” (Piedra negra sobre una piedra blanca):

Ja ću umrijeti u Parizu pod pljuskom,
već danas se sjećam toga dana.
Ja ću umrijeti u Parizu, a što i ne bih,
možda u četvrtak, kao danas, u jesen.

Četvrtak će biti; jer danas, u četvrtak,
dok ove stihove sričem, bole me pleća,
i nikad, kao danas nisam sebe vidio
na cijelom svom putu ovako samog.

César Vallejo je umro. Tukli su ga svi
a nikom nije učinio ništa.
batinom su ga tukli jako i jako

još i konopom. Svjedoci su mu dani
četvrtci, svjedoci su mu njegove kosti,
kiša, napuštenost, puteljci i puti…

Me moriré en París con aguacero,
un día del cual tengo ya el recuerdo.
Me moriré en París – y no me corro –
tal vez un jueves, como es hoy, de otoño.

Jueves será, porque hoy, jueves, que proso
estos versos, los húmeros me he puesto
a la mala y, jamás como hoy, me he vuelto,
con todo mi camino, a verme solo.

César Vallejo ha muerto, le pegaban
todos sin que él les haga nada;
le daban duro con un palo y duro
también con una soga; son testigos
los días jueves y los huesos húmeros,
la soledad, la lluvia, los caminos…

Neki su tvrdili da je César Vallejo ove stihove napisao dvadeset godina prije smrti, drugi da ih je napisao tridesetih godina kad je već bio u Parizu. I sam sam dugo vjerovao u prvu tvrdnju, čak sam je i napisao u štampanom izdanju ove rubrike. Štaviše, napisao sam i da je pjesma činila dio prve pjesnikove zbirke. Nakon podrobnije provjere, povlačim te obadvije tvrdnje, jer su netačne. Tačno je da za pjesnikova života pjesma nije objavljena, a ni datum nastanka joj nije utvrđen. Vallejo je zaista u Parizu, iako nije u četvrtak. Petnaesti april 1938. bio je petak, a vrijeme smrti je bilo 9 sati i 20 minuta prije podne. César Vallejo je izdahnuo u bolnici Clinique Générale na Boulevard Arago. U bolnicu je smješten 24. marta. Sahranjen je na groblju Montrouge, odakle su mu 1970. kosti prenesene na groblje Montparnasse.

Hans Magnus Enzensberger, prevodilac Vallejovih stihova na njemački, u pogovoru za svoje izdanje (Suhrkamp 1963) koji zaslužuje da se nazove veličanstvenim, piše da je Vallejo u bolnicu primljen potpuno iznuren i sa visokom temperaturom. Krvne pretrage, analize, rendgenski snimci nisu pokazali nikakvu bolest. Bolesti od kojih je bolovao nisu bile poznate medicini. Jedna je bila Španija, a druga je bila jako stara i svakog poštovanja vrijedna bolest, za koju nije bilo lijeka: zvala se glad. Drugi izvori govore da je uzrok smrti utvrđen poslije smrti: da je to bila malarija, od koje je bolovao kao dječak, pa mu se povratila. Petnaesti april 1938. bio je u Parizu Veliki petak, ali je, kako to biva u svijetu s datumima i danima, toga Velikog petka u Peruu bio Veliki četvrtak.

César Vallejo je peruanski pjesnik, pripovjedač, dramaturg, prevodilac i novinar. Rođen je u Andama, u mjestu Santiago de Chucho, na tri hiljade sto i petnaest metara nadmorske visine. To je visina na kojoj je stublina kratera vulkana Etne. Rodno mjesto pjesnikovo je na sjeveru od glavnog grada Lime, pet stotina kilometara daleko. Godina pjesnikova rođenja ne zna se. Hispanisti su se nekako složili da to bude 1892. i neka pjesnik bude rođen 16. marta. On sam nikada nije slavio svoj rođendan, jer nije znao kad mu je. Roditelji su mu hispano-indioskog porijekla, muški su hispanskog, ženski indioskog. Enzensberger piše da je jedina cesta koja vodi u Santiago de Chuco prašnjava, tanušna, puna strašnih krivina i kako po njoj mile kamioni koji iz ubogog rudnika u mjestu odvoze rudu olova i volframa do željezničke stanice udaljene sto kilometara. Za kišnih perioda ta jedina cesta biva zatvorena, a Santiago liči na ogroman vodopad. Samo četrnaest kuća ima struju, rijetke imaju pitku vodu i kanalizaciju. Najbliži telefon je u mjestu Otuzco, a do njega dobar jahač putuje dva dana.

Tu je, kao jedanaesto dijete, nakon šestoro braće i četiri sestre, rođen César Abraham Vallejo Mendoza, danas veliki avangardni hispanoamerički pjesnik. Po njemu se danas zove univerzitet u Trujillu i njegove ispostave. Najvažnije zbirke stihova su mu “Crni glasnici” (Los heraldos negros, 1919) i “Trilce” (Trilce, 1922). Povjesničari označavaju prvu modernističkom, a drugu avangardnom. Ova potonja je po objavljivanju naišla na nerazumijevanje, na odbijanje do prezira. Nema sloge ni po pitanju značenja njenog naslova. Riječ trilce ne postoji u španjolskom. Enzensberger kaže da ona označava “tri sunca” ili “tri sunčana talira”, drugi kažu drugo. U posljednje vrijeme prevladava tumačenje po kojem je riječ složena od triste (tužno) i dulce (veselo, slatko). Ta zbirka je danas fascinantan tekst, koji označava raskid sa svim pravilima jezika kao lake i probavljive hrane, a koji prelazi granice nerazumljivog i tek naslutivoga.

César Vallejo je došao u Evropu brodom 1923. Prvo se nastanio u Parizu. Svoje iskreno komunističko uvjerenje platio je skupo, onako kako su ga plaćali komunisti u Zapadnoj Evropi. U Sovjetskom Savezu je boravio tri puta, 1928, 1929. i 1931. O svojim boravcima je objavio knjigu: “Rusija 1931. Razmišljanja u podnožju Kremlja” koja ima i nastavak, objavljen posmrtno, “Rusija pred drugom petoljetkom”. U Rusiji je boravio kao pisac izvan partije, odbivši pomoć sovjetskih vlasti. Ne zna se da li je ikada igdje bio član komunističke partije. Enzensberger kaže da Vallejo nikad ne bi mogao postati komunist da bude po volji komunistima. Njegova naivnost je, nastavlja Enzensberger, bila jača od bilo koje doktrine. Zbog svoga uvjerenja će biti protjeran iz Francuske u Španiju, pa će iz fašističke Španije bježati u Francusku. Misao ide na njegove stihove:

Rođen sam na dan
kad je Bog bio bolestan.

Svi znaju da sam živ,
i da sam ljut; i ne znaju
da ovaj januar ima decembar.
Jer sam rođen na dan
kad je Bog bio bolestan…

Yo nací un día
que Dios estuvo enfermo.

Todos saben que vivo,
que soy malo; y no saben
del diciembre de este enero.
Pues yo nací un día
que Dios estuvo enfermo…

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke