Javljam se za riječ o Miloradu Vučeliću, koji je možda još predsjednik Fudbalskog kluba Partizan, možda. Da nekojeg mornara Partizanova broda na burnom moru zaustavi današnja neka Gorgona, on, taj mornar, na njeno pitanje da li je živ predsjednik Vučelić, ne bi znao šta da kaže. Možda bi se poslužio onim što je davni grčki mornar rekao davnoj Gorgoni, pa bi odgovor vrgnuo u svoj: Vučelić je živ i još je predsjednik! I ne bi znao da li se prevario.
Jer taj meštar svih oportunista, iako je barem triput nudio i podnosio ostavku, mora biti da je još predsjednik. Ili nije. Ali jeste, taman i da nije, a nije, taman i da jeste. To jest, predsjednik je i nije predsjednik. A predsjednik on nije ni bio, on ne može biti predsjednik. Jer predsjednik se može biti samo njemu, ovo moram objasniti: ne on da bude predsjednik, nego neko drugi da predsjednikuje njemu, to jest njime. Tako je njime, to jest njemu predsjednikovao najprije Tito, pa je, nakon Titove smrti malo bio bez predsjednikovanja nad sobom, pa mu je predsjednikovao Stambolić, da bi onda poslobio, te mu je predsjednik postao Milošević. Ali je nekako u isto vrijeme i pogedžio, pa mu je predsjednik bio i Ćosić, iako nešto manje od Miloševića. Kad su mu Slobu sproveli u Den Haag, Sloba mu je i dalje bio predsjednik, išao je “da ga obiđe”. I nakon smrti Milošević je još dugo predsjednikovao Vučelićem. A sad njime predsjednikuje Vučić. A predsjednik mu je bio i Karadžić, pomalo mu je predsjednik i Mladić. Najpredsjedavaniji predsjednik Vučelić je, da ne idemo dalje, zapravo Honduras. Država Honduras, da. (Moglo bi stajati i El Salvador, to bi bilo logičnije, Roque Dalton je bio Salvadorac, ali honduras mi se čini bolje, jer kao plural ima veći raspašoj.) Honduras iz pjesme, koju je, godinu dana prije no što će se Vučelić roditi, sastavio revolucionarni pjesnik Roque Dalton, i naslovio kraticom OEA, što se kod nas prevodi OAD (Organizacija Američkih Država):
Predsjednik moje zemlje
danas za danas zove se pukovnik Fidel Sánchez Hernández,
ali general Somoza, predsjednik Nikaragve,
također je predsjednik moje zemlje,
i general Stroessner, predsjednik Paragvaja,
također je pomalo predsjednik moje zemlje, iako nešto manje
nego predsjednik Hondurasa dakle
general López Arellano, ali više nego predsjednik Haitija,
Monsieur Duvalier,
a predsjednik Sjedinjenih Država je predsjednik moje zemlje više
nego predsjednik moje zemlje,
koji, kako rekoh, danas za danas,
zove se Fidel Sánchez Hernández.
Sa ranim Hondurasom Vučelićem bio sam u redakciji Književnih novina osamdesetih godina. Više nego u redakciji viđao sam ga četvrtkom i ponedjeljkom kad smo igrali fudbal u sportskoj dvorani na Vračaru. Igrali smo protiv glumaca, bilo je tu i pjevača, i te su utakmice počinjale nakon glumačkih predstava, dakle u 23 sata, a znali smo igrati i do pola jedan. Barem triput su došli i s nama igrali Momčilo Vukotić i Ivan Golac. Vučelić je bio jedan od igrača za koje se u južnim krajevima kaže “sto boljih, trideset gorih”. To je najštedrije što bih mogao reći o njemu kao igraču: nedovršeni dešnjak, koji loptu udara samo unutrašnjom stranom stopala. Igrali smo najčešće u istoj ekipi, u kojoj je bio i jedinstven igrač Božo Koprivica. Poslije utakmica smo išli u Klub književnika. U pravilu je Vučelić bio najpričljiviji za stolom. Tih godina nije bio bogzna zao, znao je biti i opušten. Nekoliko puta je na Vračar doveo po nekog od svojih zemljaka iz Crvenke da igraju.
To su bile godine kad Božo Koprivica i ja nismo propuštali nijednu Partizanovu utakmicu. Nismo propustili nijednu u Beogradu, a znali smo ići zajedno i u Novi Sad, a pojedinačno i u Zagreb, u Sarajevo, u Split, u Zenicu, u Skopje, u Ljubljanu. Kad bi Partizan igrao izvan Beograda, a nismo mogli ići na utakmicu, išli smo u zgradu televizije, u kancelariju pisca i urednika dramskog programa Filipa Davida i na masteru gledali cijelu utakmicu u direktnom prenosu. Dobri Filip David je navijao s nama pred onim ekranom.
Za sve te godine Vučelić nije ni jedan jedini put na stadionu gledao Partizan. Nije. Da jeste, znali bismo, ako ne zato što smo ga vidjeli na zapadnoj tribini, a ono bismo to saznali ponedjeljkom u redakciji. Jedina utakmica koju je tada na stadionu JNA gledao s nama bila je ona Jugoslavije protiv DDR-a. To je bilo krajem septembra 1985. Na utakmicu je pošlo nas ukupno šest iz redakcije: Perišić, Vučelić, Cvetković, Zubanović, Koprivica i ja. Dok smo ulazili na tribinu, Božo mi je šapnuo: “Stoposto ćemo izgubiti, čim je Vučela na tribini.” Jugoslavija je stoposto izgubila, gubila je 0:2 oba gola Andreas Thom, a Haris Škoro je desetak minuta prije kraja dao jedini za Jugoslaviju. Da je Vučelić pokazao ikakva osjećaja zbog poraza ili barem razumijevanja u fudbal, to mi svakako ne bi promaklo. Ne znam za druge, ali ja nisam znao za koji klub navija Vučelić. A znalo se, na primjer, da je Pera Cvetković hajdukovac, da je sekretar Voja Jovanović zvezdaš, da je Zubanović partizanovac. Znali smo da glumac Milo Miranović navija za OFK Beograd. Da me je tada neko o tome pitao, vjerovatno bih rekao da Vučelić navija za Crvenku. Jer su mu usta bila puna grada Crvenke.
Zato sam bio posve preneražen kad sam 2014. čuo da je Vučelić potpredsjednik FK Partizan. Kako može biti potpredsjednik neko ko nikad nije išao na utakmice? No, ne samo da može, već taj i takav može biti i predsjednik kluba! Ima još: može biti i predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan! I može, čim je to postao, tražiti da se iz imena Jugoslovenskog sportskog društva Partizan makne jugoslovensko! Može, može. Jer je predsjedavani predsjednik Honduras Vučelić oduvijek radio na sve pogone: na struju, na baterije, na plin, na naftu, na ugalj, na drva, na alkohol. To sam shvatio mnogo kasnije, beznadežno kasno. Iz redakcije sam otišao u jesen 1987, a on je već balavio i žvalavio o Kosovu i fabrici u selu Batuse, bio se uvelike prišljamčio Dobrici Ćosiću, frfljao o nesretnom Đorđu Martinoviću.
Posljednji put sam bio u njegovu društvu decembra 1989. Bio sam došao u Beograd iz Lucerna na nekoliko dana, i svratio u Klub književnika. Ondje je bilo veliko društvo sa Kusturicom i Vučelićem. Za stolom je glavni bio Vučelić. Naišao je kolporter sa sutrašnjim novinama i svi su pokupovali Politiku sa velikim intervjuom Kusturice povodom nagrade AVNOJ-a. Vučelić je hvalio Kusturicu za posve smušen intervju gdje je laureat kazivao kako će naše rukovodioce smjenjivati ulica, nego šta.
Trideset i pet godina poslije toga katalog Vučelićeva beščašća posve je sablastan, ali Honduras pet para za to ne daje. O tome su napisane knjige i snimljene dokumentarne emisije. Kao direktor RTS-a brutalno je, u jednom danu ostavio bez posla 1140 zaposlenih ljudi, a na novosadskoj, posredstvom svoga kuma, sedamdeset i dvoje. Istjerao je s posla i književnika Filipa Davida, partizanovca. Obogatio se mutnim poslovima, osnovao je svoj list s imenom Pečat, galimatijas nacionalistički. Svoje prizemne, razulareno udvoričke i kukavičke kolumne objavio je ukoričene u dvjema kupusarama koje priseban čovjek ne može čitati bez gađenja. Patrijarh Porfirije ga je odlikovao za doprinos vjeri i crkvi. Takav autor i poslanik, dežurna udvorica, takav predsjedavani predsjednik FK Partizan, srozao je klub i otjerao navijače sa stadiona. Otjerao je s posla časnog urednika dramskog programa Filipa Davida, koji je išao na Partizanove utakmice. A Vučelić nije, ne ide ni ove jeseni. Kao ni navijači Partizana. Oni ne idu zato što je on upropastio klub, a on ne ide, jer mu se ne ide. Možda mu se može, a možda mu se neće. Od velikih sponzora kluba, koje je grlato najavljivao kad se podlački dokopao rukovodećeg mjesta, spao je samo na kineskog eksploatatora rude u Srbiji ZiJin. Kažem spao, ali ga nije doveo on, nego onaj koji sad predsjednikom kluba predsjedava. Ako skalamerija od njegove skupštine kluba ne razriješi Hondurasa Vučelića, sljedećeg sponzora kluba ima da predsjednikovanom predsjedniku dovede predsjednikov predsjednik, i neće biti iznenađenje ako na dresovima, gaćama i čarapama Partizanovih igrača bude stajalo: Rio Tinto.