Neke od motiva za dolazak turista u Riotinto čuo sam na vidikovcu Corta Atalaya: te vidi, tu su bili prvi rudnici čovječanstva, te znaš da je car Solomon bio u posjedu njihovu, te ne prvi rudnici, nego je Riotinto prvi i najprvi rudnik cjelokupne svjetske povijesti. Prije sedam godina, usred aprila, otputovao sam iz Sevilje autobusom za Riotinto. Dva sata, nešto manje od sto kilometara. Išao sam sa namjerom drukčijom od drugih putnika, ne da vidim mjesto koje se pročulo po raznim voljama i nevoljama, nego zato što sam toga proljeća pročitao kako je Riotinto kolijevka španjolskog fudbala, pa sam, boraveći u Sevilji, odlučio da vidim i Riotinto. U tom je mjestu, pročitao sam, odigrana prva nogometna utakmica u Španiji. Tada sam bio zaokupljen raznim čudima oko nogometne igre, pa sam naišao na knjigu o povijesti nogometne igre u Španiji. Knjizi je autor Jimmy Burns Marañón, a naslov joj je “De Riotinto a La Roja”, i iz prvog poglavlja sam saznao da je prva tekma kožnom loptom u Španiji odigrana u andalusijskom mjestu Riotinto. Išao sam, priznajem, i sa namjerom da o tome mjestu i toj utakmici napišem nešto za ovu rubriku čiji naziv ima, kako da kažem, obavezu i prema nogometnoj igri. Ali sam od pisanja odustao još istoga dana, i mislio sam da o tome neću pisati nikad. Dobro, nikad ne reci nikad, ali ni sada ne pišem o tome kako je i gdje odigran prvi fudbalski meč u Španiji, pišem, valjda, kako sam htio da pišem. Jer Riotinto mi je ovoga ljeta došao na Goliju, evo ga već nekoliko dana ispod prozora, pod prezrelom šljivom, kao da je odmijenio mečku od lani, možda i sovu što je noću sa bagrema hukala na svjetlo u prozoru. Riotinto sa imenom razdvojenim u Rio Tinto.
Od pisanja sam odustao nakon što sam nešto manje od dva sata gledao to mjesto. Gledao sam ga odozgora, jedva da sam i koračao njegovim rubom. Riotinto je sablastan krajolik, ali je ta sablasnost izdaleka veličanstvena, i skroz mi je razumljivo što privlači mnogo turista. Nije ni meni bio neprivlačan, ne nipošto, danas bih mogao reći da mi je po sablasnosti privlačan slično kao što mi je Vezuv, ali je Vezuv privlačan ne po tome što je potpuna rugoba (iako su i rugobe privlačne) već po onome što je počinio prije evo skoro dvije hiljade godina. Odmah sam shvatio da će mi biti veliko olakšanje što se želim lišiti nade da vidim onu ledinu ili tratinu na kojoj je odigrana ta prva i najprva utakmica kožnom loptom. Želja da je vidim nestala je i prije no što sam shvatio da je i nema, da je zatrpana stoljetnom jalovinom, i da nema sloge o tome ni gdje se nalazila.
Za Rio Tinto (ne za Riotinto!) sam saznao čitajući “Embahade” Miloša Crnjanskoga. Kad su početkom osamdesetih objavljene, nas nekoliko se takmičilo da ih čitamo i da se naglas preslišavamo. Ondje je, u poglavlju o Španskom građanskom ratu spomenuto kako je Rio Tinto izišao u vijestima kad su se Engleska i Njemačka sporile oko sirovina, naročito oko gvožđa, te kako je Franco zaplijenio tu englesku firmu te je predao nekom njemačkom konzorciju što je izazvalo diplomatsku krizu. Danas mi je čudno da Crnjanski nije nigdje spomenuo taj prvi nogomet u Andalusiji, on koji je bio lud za tom igrom, i kažu, dobar igrač. A nije ga lišilo da jedno vrijeme bude lud i za generalissimusom Franciscom Francom. Mora da mu je taj nogomet promakao, inače bi ga spomenuo. Ta prva i najprva tekma kožnom loptom odigrana je za praznik svetog Roka 1887. Odigrali su je engleski vlasnici rudnika protiv španskih rudara. Po svoj prilici su dvije ekipe bile sa mnogo igrača, izgleda da se igralo bez sudije, sa posve labavim pravilima, uprkos tome što su Englezi bili rigidni zastupnici reda. Bilo bi zanimljivo znati šta bi Crnjanski kazao o riječi balompié (nogoloptanje), koja je jedan od primjera lingvističke diktature u Španiji: danas ta “zamjenbenica” djeluje mlohavo i izaziva podsmijeh, ima je samo u nazivu kluba sedme španjolske lige Riotinto Balompié. Iz Sevilje sam u Riotinto nosio i Marañónovu knjigu, tako sam se opremio jednom od najvažnijih maksima turizma: vidi se samo ono što se zna. Tada nisam znao da je Riotinto predak onoga o čemu se ovoga ljeta u Srbiji najčešće govori kad se dva čovjeka sretnu: Rio Tinto.
Rio Tinto je britanska rudarska kompanija za koju oni što se bave zaštitom životne sredine tvrde da je zločinačka. U Španiju je došla 1873. i ondje načinila trajnu stravu u krajoliku i u dušama ljudi koje je izrabljivala kao rudare. Petnaest godina nakon uzimanja mjesta Riotinto, izbila je protiv kompanije Rio Tinto najveća ekološka i socijalna pobuna, u kojoj je, da bi je suzbila, Španija poslala vojsku na pobunjenike i pobila njih stotinu. Rio Tinto je i poslije toga svuda ostavljao pustoš. Jedan od primjera za ovu je današnji krajolik napuštenih rudnika po imenu Rio Tinto (Crvena rijeka) koja je nekada bila rijeka, i u njoj je bilo ribe, danas su u njoj samo mikroorganizmi. To je i danas ista firma o kojoj je predsjednik Srbije Vučić više puta izjavio kako ne može prežaliti što joj nije dopustio kopanje litija u Srbiji 2021, pa iz te neprežaljenosti sad hoće da je zove da kopa.
A evo kako je na Riotinto gledao jedan plemeniti pjesnik. Ime mu je Juan Ramón Jiménez, njemu je Riotinto bio zavičaj, rodio se u Mogueru. Oni koji vole da ističu nagrade reći će da je 1956. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ta lirska duša Jiménez, ima jednu knjigu, i knjiga je lirska, s naslovom “Platero i ja” (Platero y yo). Platero je pjesnikov magarac, ime bi mu se moglo prevesti kao „srebrenko“ ili „sivko“. U devedeset i petoj elegiji te knjige, naslovljenoj “Rijeka” (El Río) pjesnik kaže svome Plateru:
Gledaj, Platero, kako su postavili rijeku između rudnika, zloba i zlostavljanje. Jedva da njena crvena voda tu i tamo pokupi, ove večeri među ljubičastim i žutim muljem, sunce na zalasku; a njenim tokom skoro da mogu prolaziti samo igračke-barkice. Koje siromaštvo!
Nekada su veliki brodovi vinogradara, lađe, brigantini, feluke – El Lobo, Mladi Eloísa, San Cayetano, koji je pripadao mom ocu, a kojim je upravljao siroti Quintero; La Estrella, mog ujaka, kojim je upravljao Picón – stvarali radosnu zbrku svojih jarbola na nebu San Juana – njihovi veliki jarboli, čudesa za djecu! – ili su odlazili u Malagu, Cadiz, Gibraltar, otežali od natovarena vina… Među njima, čamci su svojim očima, svecima i imenima obojenim zelenom, plavom, bijelom, žutom, karmin bojom, umnožavali valove… A ribari su donosili u selo srdele, kamenice, jegulje, listove, rakove… Bakar iz Riotinta sve je otrovao. I sreća, Platero, da bogati s gađenjem jedu jadnu današnju ribu koju siromašni mogu pojesti…
Ali feluka, brigantin, leut, sve je nestalo.
Kakva bijeda! Krist više ne vidi plimu! Ostaje samo, tanak trag krvi mrtvaca, suha i ispijena prosjačka struja rijeke, boje željeza kao ovaj crveni suton iznad kojeg La Estrella, razoružana, crna i trula, oštećena joj kobilica uperena u nebo, ocrtava kao riblju kost svoje spaljeno tijelo, gdje se igraju, kao u mom jadnom srcu, čežnje, karabinjeri s djecom.
O toj knjizi je Jimenez kazao: “Ova tanka knjiga, u kojoj su radost i muka bliznakinje, kao što su uši Platerove, napisana je za… Otkud znam za koga!… za koga pišemo mi pjesnici!”
