Još za vrijeme Bandićeva vladanja Zagrebom, zagrebački javni prevoznik ZET uveo je u tramvaje (ne znam je li i u autobuse) usmena upozorenja putnicima, kakvih nema u onome što se tu i tamo još zove pristojni svijet.
Uđeš u tramvaj i dok je svaki putnik zabavljen svojom mukom ili brigom, iznad glave ti iz tramvajskog zvučnika stigne upozorenje: “Neregistrirana ili neponištena karta smatra se neispravnom”. Onda, nakon nekoliko minuta stigne ti opomena: “Podsjećamo: karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju!” Ili: “Poštovani putnici, ne zaboravite se registrirati ZET-elektroničkom karticom!”
Bilo bi zanimljivo znati zašto se ta upozorenja više od petnaest godina puštaju sa tih zvučnika. Upozorenja su se učvrstila dotle da su postala verbalni anestetik, pa ih putnici više i ne slušaju, možda i ne čuju. Oguglali. Za petnaestak godina je putnik mogao naučiti da se “poništava” papirna karta za vožnju, a da se “registrira” ona digitalna. To putnik nije mogao naučiti iz količine riječi u upozorenjima, jer ova ne služe da nauče, nego da upozore, pa je naučio iz prakse.
Drugo upozorenje je biser za primjere iskaza kojima se količinom riječi ne uspijeva kazati obavijest. Najprije “registracija”, pa “za to predviđeni uređaj”. Registracija karte je nejasan izraz, jer ga putničko iskustvo nije poznavalo od ranije, ali smo mu naučili značenje, a ono je zavedeno sa ovlaštenog mjesta: to je ovjera karte, jer je karta elektronička. Da se na nju misli, znamo iz navike, iz iskustva, sa zvučnika se to ne objašnjava.
Registrira se vozilo, registrira se nečije prisustvo, “registrirati kartu” uvedeno je voljom nekoga što nije baš neki lumen za jezik. Ako je karta papirna, onda se ona poništava, ako je digitalna, onda se, valjda, ovjerava. Registracija je nepodesna riječ za nešto što nije prelazak granice ili prisustvo u nekom prostoru koji biva nadziran ili nadgledan. Ali čovjek otrpi sve, pa i da mu nedovršeni jezičari nameću riječi.
Kad smo progutali riječ “registracija” dolazimo do “za to predviđenog uređaja”. Šta je u rečenici to? To bi morala biti registracija, to jest postupak ovjere digitalnog dokumenta. To je riječ koja u našem jeziku nije samo zamjenica za imenicu nego zamjenjuje i nešto što može imati više imena. Branič je to vratio vrataru, kaže televizijski reporter, a to znači “lopta”. To je riješio lijevi bek, kaže se kad je rečeni igrač izbacio loptu iz gužve u šesnaestercu. I tako dalje, to.
Ako smo pojmili da je “za to predviđeni uređaj”, uređaj na kojem se obavlja registracija digitalne karte za prevoz, dolazimo do pitanja: A zašto je taj i takav uređaj “za to predviđen“? Zašto nije za to postavljen? Pretpostavlja se da je u tramvaju, mada bi mogao biti i na tramvajskoj stanici. Mogao bi biti, ne bi bilo loše da ga ima i na stanicama, time bi se svakako smanjila gužva oko toga predviđenog uređaja, ali se ovaj tamo ne vidi, pa ga tamo nema.
Razumijemo, uređaji su skupi, bilo bi preskupo postavljati ih i na postajama. Dakle, uređaj je negdje u tramvaju. Ako je u tramvaju, zašto se, uz toliko riječi koje jedva šta jasno kazuju, ne kaže barem gdje se nalazi taj “za to predviđeni uređaj”? Iz vožnje tramvajima, a ne iz obavještenja preko zvučnika, naučili smo da ih ima kod vozača, i na suprotnom kraju vozila, kod zadnjih vrata. Žute su boje, imaju ekran, pričvršćeni su za metalni držač. Poneki digitalac se nalazi i kod srednjih vrata. Nalazi se, ali to nama, “poštovanim putnicima”, permanentno sumnjičenim za švercanje, nigdje ne piše niti se gdje kaže.
Nekome se nije dalo da taj uređaj nazove nekim imenom. U zemlji gdje je stvaranje novih riječi uzdignuto na nivo domaće radinosti, a lektori bezmalo unaprijeđeni u državne službenike, u toj zemlji eto nema riječi za žuto sokoćalo opremljeno programom da ovjerava elektroničke vozne karte. Šta bi škodilo da su odgovorni za jezičnu čistotu u Centru za nadzor i upravljanje prometom ZET-a taj “za to predviđeni uređaj” nazvali čitač? Ili očitavač? Ili, kad se već ne boje tuđice “registracije”, mogli su ga nazvati validator. Tako ga je u ZET-u neko i nazvao kad sam jednom telefonirao da pitam za njegovo ime. Validator ne bi naškodio nejasnoći, ali bi unio novu tuđicu i doprinio raspašoju.
Sve ovo gura u pozadinu opravdanje za jedinu suvislu obavijest: “Sljedeća je postaja!” Ona je jedina koja ima smisla i ne služi za sumnjičenje putnika za vožnju bez karte. Ali bi i ona mogla biti kraća. Suvišan je pomoćni glagol je. Njega nemaju ni Nijemci, ni Francuzi, ni Talijani ni Španjolci, nemaju ga ni Rusi: Nächster Halt, Prochaine station, Prossima fermata, Proxima parada, Cledyющaя ctanciя – i onda ime stanice. Ali kod ove rečenice se vidi čvrsta ruka državnog službenika za pitanje jezika: morao je pokazati kako je u hrvatskom jeziku mjesto pomoćnog glagola nakon prve naglasne cjeline. Važniji je običaj nego selo.
Oni koji su se ponadali, ako je takvih bilo, da će koalicija Možemo! ukinuti verbalno zlostavljanje putnika u tramvajima, prevarili su se. Nije ga ukinula, nije ga ni smanjila, već ga je čak za mrvu proširila: uz iskaz sljedeća je postaja od proljetos se čuje i the next stop is. Zašto je samo to anglizirano, tice bi ga znale. Zašto i za anglofone poštovane putnike ne stoji, na primjer Dear passengers, do not forget to register with the ZET electronic card? Ili, budući da stranci imaju pretežno papirne karte: Dear passengers, do not forget to validate your tram ticket.
Možda Centar za nadzor i upravljanje prometom ZET-a zna, a na osnovu pretpostavljivih pomnih te pouzdanih istraživanja u koja nema sumnje, da anglofonim putnicima ni na kraj pameti ne pada da se švercaju u zagrebačkom električnom tramvaju, te tako nikome u ZET-u ne pada na pamet da iz zvučnika na stropu niskopodnog tramvaja, gluho bilo, anglofonog poštovanog putnika podsjeti na “za to predviđeni uređaj”.
Osim toga, u uređenom svijetu se zna da nepoznavanje zakona ne opravdava, ignorantia iuris non excusat, jelda. To se podrazumijeva i u zagrebačkom i hrvatskom svijetu, ali rečeni centar za nadzor prometa kao da ne da da se to zna, pa utjeruje u uši.
Neke dnevne novine su s velikom naklonošću i pohvalama davale prostora slatkoglasnoj gospođi koja izgovara tramvajska upozorenja, no se nijedan novinar nije zapitao čemu služi taj neprekidno ponavljani niz opomena između, na primjer, Prečkog i Dubrave. Bilo bi zanimljivo znati kako bi kod ZET-a danas prošao predlog da se te opomene, osim jedne, ukinu.
Bi li se našlo trezvenih ljudi da se sva ona galama sa stropa svede na obavještenja uobičajena u svijetu, na to koja je sljedeća stanica, to jest postaja? Sam sam pokušao jednom prilikom. Zamolio sam vozača zagrebačkog tramvaja broj 5 da isključi taj teror upozoravanja, a kad mi je odgovorio da ne može, jer ne smije, ponudio sam mu 50 kuna da ga isključi na devet stanica, pa mi je rekao kako bih za te pare mogao uzeti taksi i stići brže. Nije bio loš taj vozač.
Sve ovo kazujem i stavljam na znanje da sam lice koje, shodno životnoj dobi, ne mora “registrirati’ ni beskontaktnu elektroničku niti “poništiti” papirnu kartu. Dakle, ne mogu biti sumnjičen za neplaćanje vozne karte. Ali moram slušati višegodišnje permanentno sumnjičenje “poštovanih putnika” za švercanje. U djetinjstvu sam se nahodao do škole i od škole, to me je hodanje jačalo više u noge nego što me je škola jačala u glavu, pa se od pješačenja nisam odvikao, te mi danas ono dobro dođe i da izbjegnem ono što izlazi iz zvučnika na tramvajskom stropu.