Post-neoliberalni konsenzus već postoji, ali nećete ga pronaći u politikama američkog predsednika Donalda Trumpa. Posle decenije osporavanja i otpora, vreme je da se pomirimo s tim da je neoliberalizam mrtav i da njegovo mesto zauzima novi konsenzus. Veliki delovi levice i desnice u Sjedinjenim Državama saglasni su u pogledu opštih obrisa ekonomske politike kakva nam je danas potrebna. Diskusije u institutima i na univerzitetima vode se na osnovu novih i sve popularnijih ideja, udaljenih od neoliberalne ortodoksije koja je vladala poslednjih 50 godina.
Prvi element novog konsenzusa je shvatanje da je koncentracija ekonomske moći dostigla kritično visok nivo. Različite škole mišljenja izražavaju zabrinutost tim povodom na različite načine. Neki govore o dohodovnoj i imovinskoj nejednakost i njenim korozivnim posledicama u političkom životu. Drugi brinu zbog opadanja snage tržišta i negativnih implikacija za konkurenciju. Neki problem vide u finansijalizaciji koja ugrožava ekonomske i društvene prioritete.
Ponuđena rešenja takođe se razlikuju, od oporezivanja bogatih, preko efikasnog antimonopolskog zakonodavstva, do reformisanja pravila za finansiranje političkih kampanja. U svakom slučaju, želja da se ekonomska i politička moć korporativnih, finansijskih i tehnoloških elita suzbije široko je prihvaćena. To je stav koji ujedinjuje progresivne pristalice američkog senatora Berniea Sandersa i sledbenike populističkog podkastera i bivšeg Trumpovog savetnika Stevea Bannona.
Druga odlika novog konsenzusa je značaj koji se pridaje vraćanju dostojanstva onim ljudima i regionima koje je neoliberalizam zanemario. Zato su važna dobra radna mesta. Posao nije samo izvor zarade. Posao je takođe izvor identiteta i društvenog priznanja. Dobra radna mesta održavaju robusnu srednju klasu koja je temelj društvene kohezije i održive demokratije.
U svetu burnih ekonomskih promena lomovi su neizbežni. Zahvaljujući zaštitnim merama koje su primenjivane do 90-ih godina – kao što su zaštita zaposlenih, trgovinske restrikcije, kontrola cena i propisi kojima se finansijska klasa drži pod kontrolom – pogubne posledice za radnike i zajednice bile su ograničene. Ali neoliberali su takve mere videli kao nepotrebno opterećenje i uzrok neefikasnosti koja se mora odstraniti. Zanemarili su ekonomske i društvene posledice nestajanja radnih mesta usled tehnološkog razvoja, globalizacije i ekonomske liberalizacije.
Treća komponenta nastajućeg konsenzusa je stav da država mora prihvatiti aktivniju ulogu u oblikovanju ekonomske transformacije kakvu želimo. Ne možemo računati na to da će tržišta sama od sebe osigurati ekonomsku otpornost i nacionalnu bezbednost, doneti inovacije u naprednim tehnologijama, čistu energiju ili dobra radna mesta u ugroženim regionima. Država je dužna da pruža podsticaje, da deli packe i subvencije. Donedavno potisnute na marginu, industrijske politike su se vratile u samo središte ekonomskih diskusija.
Ova tri načela uzeta zajedno odredila su razumevanje ciljeva i instrumenata jedne inovativnije i ukupno uzevši poželjnije ekonomske politike. Ali đavo je u detaljima. Ishodi u stvarnom svetu zavise od specifičnih politika odabranih za implementaciju.
Razmotrimo problem dobrih radnih mesta. Izgleda da su levica i desnica postigle konsenzus o poželjnosti povratka i oživljavanja proizvodnje unutar sopstvenih državnih granica. Istorijski gledano, industrijska radna snaga imala je ključnu ulogu u izgradnji pravičnih društava kojima dominira srednja klasa. Ali automatizacija i tehnološke inovacije pretvorile su proizvodnju u sektor koji se oslobađa viška radne snage. I Kina je u nekoliko poslednjih godina izgubila milione radnih mesta u proizvodnji. Čak i ako ulaganja u proizvodnju i ukupni proizvod u SAD i Evropi porastu, uticaj na zapošljavanje će verovatno biti neznatan.
Sviđalo se to nama ili ne, budućnost zapošljavanja je u sektoru usluga – u pružanju nege, maloprodaji, ugostiteljstvu, logistici, povremenim poslovima i tako dalje. Svaki pristup rešavanju problema dobrih radnih mesta koji se ne bude fokusirao na organizacione i tehnološke inovacije u tim oblastima doživeće neuspeh.
Naravno, postoje i drugi razlozi za podršku proizvodnji. Uz digitalnu ekonomiju, napredna proizvodnja ima ključnu ulogu u razvoju inovativnih tehnologija i važna je za nacionalnu bezbednost. Zato bi bilo korisno da se pored politika usmerenih na sektor usluga razvijaju i odgovarajuće industrijske politike. Ali i tu je „kako“ jednako važno kao „šta“.
Industrijske politike mogu biti štetne ukoliko doprinose korupciji ili služe uskim korporativnim interesima. Nažalost, u tom pogledu Trumpov pristup ne uliva poverenje. Njegove trgovinske politike i dogovori s tehnološkim kompanijama su neprevidljivi, transakcioni i lišeni koherentne dugoročne strategije u službi javnog interesa. Što je još gore, deo su agende produbljivanja autoritarizma i zanemarivanja vladavine prava.
Načela post-neoliberalne ekonomske politike daju jasne kriterijume za ocenjivanje programa realizovanih u stvarnom svetu, kriterijume koji pokazuju da je Trump očigledno pao na ispitu. Forme radi, tu i tamo govori o dobrim radnim mestima i značaju industrijskih politika u službi ekonomske transformacije, ali svojim postupanjem podstiče još veći koncentraciju bogatstva i moći. Model burazerskog državnog kapitalizma koji pokušava da oživi davno pokopani industrijski sektor nije pravi lek za neoliberalizam.
Najpovoljniji sud o Trumpovom pristupu ekonomiji bila bi ocena da je to eksperimentalna faza dolazeće post-neoliberalne tranzicije. Dobra vest je da kreatori budućih politika neće morati dugo da tragaju za novim smernicama. Novi konsenzus je već tu.