Kao tinejdžer koji je odrastao u Istanbulu, imao sam sreću da pripadam generaciji koja je u blizini imala dobre primere demokratskih praksi. Evropske zemlje poput Britanije, Francuske, Nemačke i Švedske podsticale su nas u težnji prosperitetu i demokratiji i pružale nadu u bolju budućnost našeg nesavršenog državnog uređenja. Iskustva tih zemalja pokazivala su da ciljevi ekonomskog rasta, socijalne pravde i političkih sloboda nisu samo uskladivi, nego se i međusobno osnažuju.
Gde će današnja omladina pronaći sličnu poruku nade? Ne tako davno, činilo se da je liberalna demokratija na putu da osvoji svet. Danas je nazadovanje demokratije globalna pojava, za šta je Trumpova Amerika najpoznatiji i najdramatičniji primer. Počevši od ranih 2010-ih godina, „izborne autokratije“ – režimi koji s vremena na vreme organizuju izbore u uslovima opšte represije – postaju dominantan oblik organizovanja državne uprave širom sveta. Broj ljudi koji žive u liberalnim demokratijama danas je za gotovo 220 miliona manji nego 2012.
Takođe, „izborne demokratije“ – što je oblik režima koji otvara put u liberalnu demokratiju – uveliko gube tlo pod nogama, pa u njima danas živi 1,2 milijarde ljudi manje nego 2012. Izborne demokratije se zamenjuju izbornim ili otvorenim autokratijama kojima danas pripada čak 5,8 milijardi ljudi (to je broj koji se od 2012. uvećao za cele 2,4 milijarde).
Ni evropski svetionik demokratije ne blista više kao nekada. Evropska unija je odigrala važnu ulogu u učvršćivanju demokratije u procesu izlaska istočne Evrope iz socijalizma, a Češka i Estonija su dospele među najviše rangirane liberalne demokratije sveta. Ali mnoge druge evropske zemlje – posebno Poljska, Mađarska i Slovačka – znatno su nazadovale, a EU je nemoćna da tim podovom bilo šta učini. Slovački premijer Robert Fico nedavno se priključio ruskom predsedniku Vladimiru Putinu i severnokorejskom diktatoru Kim Džong Unu, uz još dvadesetak autoritarnih svetskih lidera, da uveliča proslavu kineske vojne moći koju je predsednik Si Đinping organizovao u Pekingu.
Vodeće evropske zemlje s pravom mogu tvrditi da su njihove demokratije ugrožene manje nego američka. Ali današnja Evropa ne pokazuje ni ekonomsku snagu ni političku koheziju. Reklo bi se da je njeno samopouzdanje na istorijskom minimumu, što potvrđuje činjenica da je EU na kraju popustila pred Trumpovim pretnjama uvođenjem novih carina.
Evropski lideri su se nadali da će procesom integracije uvećati moć i uticaj regiona na globalnoj pozornici. Umesto toga, EU ostaje trajno zaglavljena na polovini puta, što doprinosi njenoj paralizi. Evropske institucije i procesi obeshrabruju samostalno i odvažno nastupanje evropskih država, a nemaju dovoljno kapaciteta da izgrade zajedničku viziju i slede je.
Demokratska Evropa ne uspeva da projektuje uticaj van svojih granica, a oni koji na globalnoj sceni poseduju moć nisu dobri uzori. Malo ko je slutio da će u Sjedinjenim Državama doći do tako oštrog autoritarnog zaokreta i da će Trump gotovo preko noći pretvoriti Ameriku u otpadničkog aktera. Tako je pomogao Kini da se prikaže kao jedina odrasla i odgovorna osoba u prostoriji, pa se Si odmah okitio plaštom zastupnika „ravnopravnih suvereniteta“, „međunarodnog poretka vladavine prava“ i „multilateralizma“.
Ali ne smemo gajiti zablude u pogledu prirode kineskog režima. Kineska ekonomska dostignuća ne smeju biti povod za oponašanje kineske politike. Kina je i dalje visoko autoritarna zemlja u kojoj su manjine potlačene, a politička opozicija strogo zabranjena.
Demokratske svetle tačke moramo tražiti na nekim novim i neočekivanim mestima. Na primer, Brazil i Južna Afrika, dve zemlje srednjeg dohotka, istakle su se kao demokratije koje su bile na ivici autoritarnog kolapsa, a onda su uspele da promene smer.
Mandati Jacoba Zume na mestu predsednika Južne Afrike od 2009. do 2018. bili su obeleženi autoritarnim populizmom i korupcijom, a bivši brazilski predsednik Jair Bolsonaro odbio je da prihvati izborni poraz i isplanirao vojni udar (i ubistvo svog suparnika) 2022. Obojicu su uspešno smenili lideri sa dobrim demokratskim referencama – Cyril Ramaphosa u Južnoj Africi i Luiz Inácio Lula da Silva u Brazilu.
Njihovi uspesi su izuzetni i zato što su ostvareni pod okolnostima koje politikolozi smatraju krajnje nepovoljnim za demokratiju. Ne samo da su Južna Afrika i Brazil opterećeni dubokim etničkim podelama, nego se nalaze i među zemljama s najvišim stopama nejednakosti na svetu. Još od vremena Aristotela mislioci su tvrdili da je eliminisanje prevelikog jaza između bogatih i siromašnih preduslov opstanka demokratije; ali brazilsko i južnoafričko iskustvo daje jednu novu sliku – sliku koja ohrabruje zagovornike demokratije.
Dobre vesti stižu i sa drugih strana sveta. Krajem prošle godine, kada je južnokorejski predsednik Jun Suk Jol proglasio vanredno stanje prvi put posle 1980, demokratske snage i parlament su žestoko uzvratili. U roku od nekoliko sedmica, Jun je opozvan i smenjen s dužnosti. Čile je takođe uspeo da opstane kao stabilna demokratija posle okončanja diktature generala Augusta Pinocheta (1973-90).
Među najuspešnijim demokratijama van Evrope nalaze se male zemlje koje lete ispod radara tekućih debata o propadanju demokratije. Tajvan, Urugvaj, Kostarika, Mauricijus i Bocvana dobili su visoke ocene u istraživanju koje je organizovao časopis Economist (poslednje dve su posebno vredne pažnje kao primer dugovečnih demokratija u Africi).
Možda našim nadama u rasplamsavanje baklje demokratije danas preostaju samo takvi neočekivani primeri. Kao i sve drugo, demokratija podrazumeva uzore i modele. Nekada prihvaćeni primeri nisu više relevantni, ali još postoje mesta na kojima borci za demokratiju mogu pronaći inspiraciju.