Prilika je da iz gaja sjećanja izvučem i Cartera Revarda, koji je s ovoga svijeta otišao sa 90 godina, 3. januara 2022. S njime sam bio nekoliko puta na susretima pjesnika koje je priređivala Casa della poesia iz Salerna. Susret koji je važan za ovu priliku bio je u Trstu 2001. godine u danima od 8. do 11. septembra. Susreti su imali naziv Sidaja, koji je složen od potvrdne riječi da na tri jezika da označi jezike graničnih naroda, Talijana, Hrvata i Slovenaca: si-da-ja. U Trstu je u ta tri dana bilo teško naći jednokrevetnih soba, te smo raspoređeni i u dvokrevetne. Mene je za sobnog druga zapao Carter Revard, američki pjesnik i univerzitetski profesor. Revarda sam poznavao od ranije, barem tri puta smo se sreli na sličnim susretima, te je naše prvo dijeljenje sobe bilo nezahtjevan napor. Naš hotel se zvao Stella Polare, ne znam postoji li i danas. Dobili smo sobu kakvih je Italija puna, pod od keramičkih pločica, to nam u septembru nije smetalo, ali smo obojica kazali da se čitav život nećemo naviknuti na pod koji nije od drveta. Tada sam tri mjeseca boravio na Bodenskom jezeru i u Trst sam došao odande, a preko Zagreba. Stihove su pjesnici čitali u dvije večeri u Slovenačkom stalnom gledališču (Teatro stabile sloveno). Koga zanima program čitanja, može ga naći na ovom linku.
Dakle, nakon što smo se pozdravili, kazao sam Revardu da u Gottliebenu, gdje sam ta tri mjeseca boravio, preko puta kuće gdje stanujem ima škola sa samo jednom učionicom, i kako izjutra sa svoga balkona kroz otvorene prozore učionice vidim učitelja ispred kojega u klupama sjedi šest razreda učenika, a on im svima drži nastavu istovremeno. Kazao sam mu da me to podsjeća na moju osnovnu školu u kojoj su u istoj učionici bila po dva razreda, sa skoro stotinu đaka. On mi je odmah spremno odgovorio kako je u školu sličnu toj u Gottliebenu išao i sam: u rezervatu Osage, kod Oklahome, i da predobro poznaje tu vrstu škole, da je u jednoj učionici bilo osam razreda. Kazao je kako je u istu školu išao zajedno sa svojom sestrom Maxine, dobro se sjećam njenog neobičnog imena. Riječ po riječ, kazao sam mu da su u Zagrebu sada moja supruga i naša djeca blizanci. O, pa i ja sam blizanac, uzviknuo je. Tu sam dodao da sam blizanac i ja. Jednojajčani ili dvojajčani, rekao sam jednojajčani, ali mi je brat umro. Ja sam dvojajčani, kazao je, ali je i meni sestra bliznakinja umrla. Koja sestra, Carteru? Pa Maxine, koju sam ti upravo spomenuo. Carter i Maxine su po ocu bili indijanskog porijekla iz plemena Osage, rođeni 1931. u mjestu Pawhuska (Oklahoma), odrastali u tom rezervatu Osage, tu išli u tu školu, jedna učionica osam razreda, u toj školi su on i sestra Maxine, kad su bili u osmom razredu, radili kao domari. Škola je bila u dolini Buck Creek, i zvala se Buck Creek. U toj dolini je Carter još kao dječak radio na poljima, kosio i skupljao sijeno, a još je naučio i da dresira lovačke pse.
U baru ispod našeg hotela ispričao mi je Carter kako za svoje školovanje najviše duguje svojoj sestri bliznakinji. Ona ga je nagovorila da učestvuje na nekom kvizu neke radio stanice, i on je u tome kvizu bio najbolji, a nagrada za najboljega bila je stipendija za univerzitet Tulsa. Kazao mi je da je to podrobno opisao u knjizi Winning the Dust Bowl, koja je bila tek izišla i koju je imao na stoliću u sobi. (Njegovu fotografiju sa sestrom bliznakinjom poslao mi je ovih dana Sergio Iagulli, direktor Casa della poesia). Nakon što je diplomirao 1952. godine, Carter Revard je postao jedan od prvih američkih Indijanaca dobitnika Rhodesove stipendije, koja mu je omogućila da magistrira na Oxfordu, a zatim i doktorira na Yaleu, čime je započeo njegov profesorski put od skoro četrdeset godina, tokom kojih je držao nastavu iz srednjovjekovne engleske književnosti i lingvistike. Politički događaji sedamdesetih, kao što su Trail of Broken Treaties 1972. i Wounded Knee Occupation 1973. godine, odvukli su ga da se vrati svojim korijenima i posveti se držanju seminara iz književnosti i kulture američkih Indijanaca. Svega toga, rekao je, ne bi bilo da nije bilo sestre bliznakinje, ništa ne bi bilo, ne bismo danas ni bili u Trstu. Onda je ispričao kako mu je sestra umrla od brzog raka jajnika, s jedva navršenih trideset godina. I da se bez nje cijeli život osjeća kao Mjesec koji je ostao bez atmosfere. Kazao je i da mu je sestra bila darovita za pisanje. To je shvatio kad se ona udala i otišla u Kaliforniju, odakle mu je slala svoje zapise. Neka ovdje budu navedeni Carterovi stihovi iz kojih se vidi nešto od zahtjevnosti blizanačkog odnosa:
In California, all that milk and honey,
When my twin sister was going to die with cancer,
She asked me pointblank, „Mike, you belive in God?“
She'd kept trying to reform me since, at thirteen,
I said there was no God. Well, no use lying
To somebody that always sees you blush about it –
So I just told her, „No, I realy don't,“
Then lied about expecting her to live.
U Kaliforniji, u svem onom medu i mlijeku,
Kada je moja sestra blizanka umirala od raka,
Pitala me je u lice: “Mike, vjeruješ li u Boga?”
Stalno je pokušavala da me promijeni otkad sam s trinaest
Rekao da Bog ne postoji. E jer nema smisla lagati
Nekoga ko te vidi kako uvijek pocrveniš zbog toga –
Pa sam joj suho rekao: “Ne, stvarno ne vjerujem,”
A onda sam slagao kako očekujem da će preživjeti.
Sutradan, nakon čitanja stihova u Teatro stabile sloveno, po dolasku u sobu nastavili smo razgovor o blizanstvu. Od Cartera sam čuo da je najbolju knjigu o fenomenu ameroindijskih blizanaca napisao Claude Lévi-Strauss, da joj je engleski naslov The Story of Lynx (“Povijest o risu”) i preporučuje mi da je obavezno pročitam, ako već dosad nisam. Nisam je bio pročitao, nisam za nju ni znao, za nju sam čuo od Cartera Revarda u hotelu Stella Polare u Trstu. I rekao mi još Carter da Indijanci imaju jako složen odnos prema blizanstvu i fenomenu blizanaca, a da indijanskim blizancima nije nikad bilo lako, da je evropskim blizancima lakše nego američkim indijanskim. Carter Revard je bio Amerikanac koji je i u Evropi držao jako do svoga indijanskog porijekla. Kazao mi je da ima i ime na jeziku osage: Nompehwahthe. Ime mu je dala baba po očuhu. Na pjesničkom festivalu u Napoliju je te godine čitao odjeven u indijansku nošnju, čitao je na engleskom. Bio je neobično miran, djelovalo je da ima sve vrijeme ovoga svijeta.
Prije nego što smo posljednje noći u Trstu zaspali kazao sam svome sobnom kolegi blizancu neka mi oprosti, ako budem, možda u snu hrkao. On se nasmijao i kazao mi kako me prošle noći nije čuo da hrčem, kako me neće čuti ni ove, jer odavno ne čuje ničije hrkanje. Pa je onda izvadio punu šaku nekih metalnih i plastičnih komada iz uha i dodao, posve pjesnički poantirano: Vidiš da sam gluh! You see, I am deaf. Pa me zamolio da oprostim ako budem čuo njegovo hrkanje. Nisam ga čuo, nije ni on moje.
Sutradan, nakon doručka, društvo se razišlo, otišlo u razne pravce. Ne znam kamo je otputovao Carter Revard, zaboravio sam. Ja sam krenuo natrag na Bodensko jezero. U Milanu sam čekajući voz za Zürich, ušao u staničnu samouslugu i vidio kako žene na kasi manje rade nego što gledaju u televizor na ulazu, bio je neki film gdje je gorjela neka zgrada. Kupio sam dvije limenke kafe Illy i otputovao. Na švajcarskoj granici je ušla granična policija i strogo pregledala dokumente, ponekog je i pretresla. U Zürichu se prvo izdanje Neue Zürcher Zeitung, ono za sutra, nije više moglo naći, rasprodato! Bilo mi je čudno da se nzz tako začas rasproda. Ljudi su bili nekako tiši, švicarska tišina se pojačala. Bilo mi je to sve čudno, ali opet, mislio sam, takav dan, kraj ljeta, ima takvih dana. Iz Züricha sam otputovao za Kreuzlingen, u kupeima je bilo čak usplahirenog svijeta. I tek sam u lokalnom vozu za Schaffhausen, upitao nekog Turčina da li se šta danas neobično desilo u svijetu, nekako mi je čudno ponašanje ljudi. Čudno, ha, niste čuli, rekao mi je, u Americi je počeo rat. Stotine aviona je napalo Ameriku, žrtava ima na milione. Srušene su već i one dvije zgrade u New Yorku, znate one što se zovu Blizanci.