U Sarajevu, na groblju Sveti Josip, grob je Gordane Vešović, djevojačko Mikulić. U taj je grob Gordana spuštena 8. marta 2016, tri dana nakon smrti. Taj će grob, ako se događaji ne okrenu protiv očekivanja, biti i grob pjesnika Marka Vešovića, muža Gordanina. Marko je odavno dao da se na grobnom mramoru ukleše i njegovo ime. Tako, Marko Vešović redovno ide i na svoj grob. Za to što je taj grob gdje jeste, zaslužna su dva čovjeka: Boro Kontić i Izet Ećo. Ećo je upravnik groblja Vlakovo, a na molbu Kontićevu učinio je da Gordana bude ukopana bliže, na Koševu, a ne na dalekom Vlakovu, kako je trebalo da bude. “Da su mi je odnijeli na Vlakovo, to bi bilo isto kao da su mi je oteli”, kaže Marko.
Marko Vešović je prije šest godina objavio knjigu pjesama i proznih zapisa s naslovom “Njih tri”. Te tri su najvažnije tri žene u životu Marka Vešovića, svaka od njih ima po dio knjige: u prvom dijelu je to majka Darinka, u završnom je Markova kćerka Ivana, a u sredini je supruga Gordana. Prvi i treći dio knjige čine samo stihovi, a drugi, triput obimniji nego prvi i treći zajedno, čine proza i stihovi. Knjigu je objavila izdavačka kuća Buybook, više se ne može nabaviti, rasprodana je. Molimo izdavača da knjigu opet objavi.
Knjiga nije prevedena ni na jedan jezik, a evo će i sedma godina od njenog objavljivanja. To nije stvar čudna malo, već dosta. Jer je bosanski rat nekolicini pisaca i pomogao da u svijetu načine književno ime. To je, za one najbolje, slava zaslužena, i pravično je što je tako. Ali nije pravično što je Marko Vešović, najplodniji i najdublji pjesnik i pripovjedač i o ratu i oko rata, ostao izvan te spisateljske zajednice. Putevi slave često su sakriveni za najbolje, na stranu što su vezani sa “vezama” i sa imanjem sreće. Marko Vešović nije nikad imao jake veze, a nije bio ni neki miljenik sreće. Usto je okolnosti za svoju književnu slavu otežavao na način koji bi, danas kad je sve projekt, mogao biti dobra tema za istraživački projekt. Vešović je, među nečasnim ljudima u nečasnim okolnostima, igrao na kartu časti, no su ga nečasni, sve u svemu, nadgornjali. Odbijao je književne nagrade koje su prije njega dobivali pisci zlotvori ili zločinci. Vešović se od nečasnih uvijek razlikovao, nije htio da im sliči ni po nagradama. Spletkari, književni navodnjivači i razvodnjivači, književne prevodilačke agencije, jarani i jaranice, to je u književnim poslima svuda jače od ustrajavanja da se bude častan.
Da je Vešović imao sreće, njegova bi knjiga bila na vrhu čitanosti u području jezika na kojem je napisana. Iako njen izdavač ima ispostavu i u Zagrebu, ona je u Hrvatskoj skoro nepoznata.
Knjiga o trima ženama Vešovićeva života, ovakva kakva je, nastala je spletom sretnih okolnosti. Za to zaslugu ima spomenuta izdavačka kuća čudna imena Buybook (jer bajbuk, i bajbuk(h)ana znače “zatvor”). Pisac Goran Samardžić, jedan od vlasnika izdavačke kuće ispričao mi je kako je došlo da se “Njih tri” objave. Njega je, dakle, iz Beograda zvao jedan pisac, jako naklonjen Vešoviću, i kazao mu je kako je čuo da Marko, nakon smrti supruge Gordane, hoće da sebe iscrpi gladovanjem i pušenjem. I kako je već počeo s iscrpljivanjem: svaki dan ide na Gordanin grob, ne jede ništa, puši mnogo. Samardžić je odmah telefonirao pjesniku i profesoru poezije Vešoviću i kazao mu: “Profesore, znam da je Gordana bila vaš vazduh i voda i svjetlost i tlo. Vi se njoj nećete odužiti tako što ćete nestati nego tako što ćete ostati. Tako što ćete živjeti i sačuvati Gordanu od zaborava svojim pripovijedanjem i stihovima.” Vešović nije bio mnogo razgovorljiv, saslušao je Samardžića, i škrto mu kazao: “Gorane, čućemo se!”
Knjiga “Njih tri” mogla bi se nazvati i prozimetrom: to je ona hibridna vrsta u kojoj se miješa stih sa prozom, počinje negdje sa Heliodorom, a primjenjivali su je mnogi, Petronije, Dante, Sannazaro, Cervantes, Goethe, a ima je čak i u narodnoj književnosti u Kini i u Mongoliji.
Vešovićev prozimetar je živo meso sjećanja na majku i suprugu, i sjećanja na ratno djetinjstvo kćerke, “djeteta čekanog deset godina”. Čita se u dahu i ostavlja bez daha. Knjiga je, kao i golem dio Vešovićeva pjesničkog djela, iskrena pohvala ženama, mučenicama koje muški svojim nerazumom svakojako zlostavljaju i izlažu opasnostima. Knjiga nježnosti i kajanja za uskraćivanje lijepih trenutaka. Vešovićeve pjesme i ispovijesti o Gordani jedinstven su canzoniere, a mjestimično su čak amor cortese mrtvoj dragoj. Velika pjesnikova ispovijest puna tištenja što je svojim noćnim pisanjem trošio vrijeme koje je mogao provoditi sa svojom dragom, što joj nije vratio barem mrvu od onoga što joj je godinama uskraćivao: “i mada nikad neće zgasnuti moja ljubav za poeziju i za Gordanu, žeže me kao bič misao da sam se mnogo više davao prvoj nego potonjoj i da joj je to skratilo vijek”. Ispovijeda i što je nije štitio kad su je neki njegovi prijatelji, a bogme i njegova najbliža rodbina, znali uvrijediti. Oni su to činili, jer im se moglo, jer su znali da neće biti kažnjeni, a on je preko uvreda prelazio, ne zato što ih nije prepoznavao, već zato što je na uvrede naviknut od djetinjstva, dijete ibeovca, ubijenog u Zakića potoku, Marko, “koga je kao kopile izdajničko, do njegove osamnaeste godine, u Crnoj Gori vrijeđao i povređivao ko je htio, kad je htio, koliko je htio”.
Knjiga je i veličanstveno priznavanje vlastite nespretnosti i nesnalaženja. Primjeri su nezaboravni. U djetinjstvu, kad se porodica spremala za prenošenje očevih kostiju, neko je predložio da nešto tu obavi i Marko. A Markova majka Darinka je podigla glas: “Koji Marko? On ne bi umio nać ni zemlje na oranju.” (Oranje ovdje nije radnja, već “uzorana njiva”.) Taj isti Marko, kome se za život valja bojati u svakoj situaciji, izgradio se u nedostižna majstora jezika za koga se odavno, kao za malo koga, može kazati da može izraziti sve što poželi. Početak te izgradnje je u majke Darinke, koja je bila “ženska banica” i koja “…se od fraza sastojala golih. / I to od sveta ne treba da krijem.” Tom je jeziku i toj banici sin Marko svojim stihovima i pripovijedanjem (tu i tamo miješajući ijekavicu s ekavicom) podigao spomenik trajniji od tuča. Darinka je stožer pjesnikova svijeta, a Gordana je duša. Darinka, majka desetoro djece, Marko je deveto: Ostala kao Sijerma sama / Desetoro djece rodila / A danas priča sa radiom / I njeni dani niotkuda / Teku unigdje i isti svi su / Ko čaše u servisu.
Od pjesama Gordani neka ovdje, kad ne mogu sve da stanu, bude barem ona s naslovom “Dva mrenja”.
Jednom, sve će moje pjesme se u kutke
Mračne razmiljeti. Da preminu šutke.
I to još će jedan moj da bude grijeh:
Sa njima će mila još jednom da mrije.
No nova misao vodi me u sreću:
Sa voljenom skupa drugi put mrijeću
I u ništavilu šumoriće tmono
Baukida lipa s hrastom Filemonom.
Spomenik trajniji od tuča ovom knjigom Marko Vešović načinio je i iskrenosti. Iskrenost je jedna od prvih žrtava u svakom ratu, bila je i u bosanskom. Iskrenost nikada neće ući u zakone. U Njemačkoj je, poslije Drugog svjetskog rata u ustav ušlo dostojanstvo čovjekovo, u prvu njegovu odredbu, ono je neprikosnoveno, unantastbar. Kad se čita Vešović, pomišlja se na nešto što neće biti i što nema da može: na ustav koji bi obavezivao čovjeka na iskrenost, a neiskrenost bivala kažnjavana po zakonu o iskrenosti.