foto: Dženat Dreković/NOMAD

Gudžević: Japanske trešnje

U čelo stola smo postavili Anu, djevojku neobičnog i čudesnog životnog puta. Ona je sa šest godina iz Sarajeva, s majkom Majom Vodopivec, došla u Japan, i dva dana nakon dolaska krenula u školu! Ta Ana, dakle, sjedi kraj mene, i ja je odmah pitam o japanskim trešnjama. Ona me pogleda ispitivački, kao da ne pitam ja nju već ona mene. Onda postavim potpitanje: da li se u svom japanskom djetinjstvu penjala na japanske trešnje da bere trešnje s japanskih trešanja. Pogleda me pogledom iz kojega se ne zna da li se pitanju više čudi ili u njemu vidi neozbiljnost onoga koji je pita. Pa prekine čuđenje i šutnju te mi kaže da se nije penjala niti je brala plodova, jer se u Tokiju na trešnje ne penje niko, niti tokijske trešnje imaju plodova! Sad njena začuđenost na moje pitanje pređe u moju zapanjenost njenim odgovorom. Kako, Ana, rode moj? Tako, japanske trešnje ne rađaju, one samo cvjetaju. Japan je drugi svemir kad mu u aprilu trešnje cvjetaju. To se tek u Japanu može pojmiti, pričanje o tome ne može. Kuku, Ana, a ja cijeli život sanjam da odem u Japan nakon toga svemirskog događaja, kad sazriju trešnje na japanskim trešnjama i popnem se na jednu pa na drugu pa zobam trešanja i mrljam prste njima i zubi mi sve pocrne od tih trešanja, kao što mi crne cijeli život kad ih u julu berem u svom rodnom selu. Sanjao sam tako da se popnem na jednu, pa na drugu, pa berem bjelice, pa sa bjelica pređem na alice, pa onda  hoću crnice, hoću ašlame, hoću hruštavac. Nema toga u Tokiju, kaže Ana, nikakvo penjanje nikakva berba, ima samo cvijeta. I on traje kratko, a ljudi iz svijeta hrle da vide to čudo, i cio je Japan jedna svečanost pod rascvalim granama i laticama koje padaju.

Tako mi je Ana srušila san o japanskim trešnjama. Čuj, zemlja puna trešnjeva behara, a bez trešanja! Onda sam u sebi rekao, Ana je u pravu što se preselila u Holandiju. Neka se preselila u Holandiju, ondje ima japanska škola, ima i japanska trešnja u dvorištu, ali ima i evropskih trešanja na koje se možeš popeti i brati trešnje. Anina majka Maja, koja je bila dvije stolice dalje, čula je nešto od “razgovora po komisijama”, pa je dobacila da se u Japanu možeš najesti trešanja, ali to najedanje može ispasti skupo. Jer kilogram trešanja u Tokiju košta, slovom i brojem 120 eura! Trešnje se u Japanu prodaju skoro pa kao kruške kod nas, na komad. Prodaju se pakovanja od desetak trešanja, kao ono jagode. Japanske trešnje rađaju dalje od Tokija. Na najsjevernijem ostrvu Hokkaidu, u prefekturama Yamagata i Yamanashi. Trešnja se na japanskom zove sakura, trešnja kao drvo, a trešnja kao plod se zove sakuranbo. Trešnja i trešnjin cvijet su zahtjevna tema u japanskoj kulturi. Od osamdesetih godina 19. stoljeća japanski nacionalisti posežu za pjesmom pjesnika Norinaga Motoori u kojoj je trešnjin cvijet povezan sa duhom Yamata, kako bi filozofiju bushidō ugradili u narodnu simboliku nacionalnog cvijeta:

Onome što bi me upitao
da spozna duh Yamato,
kazao bih: „miris planinskih trešanja
u praskozorje“.

Ana i Maja Vodopivec u Tokiju 2009. na izletu o-hanami (gledanja trešnjeva cvijeta). Ustupila Maja Vodopivec

Jedna od najčešćih japanskih krilatica s kraja 18. stoljeća bila je: Među cvjetovima prvi je trešnjin, a među ljudima je ratnik. (Hana wa sakuragi/ hito wa bushi.)

A filozof, političar i poznavalac biljaka Inazo Nitobe u svojoj knjizi „Bushidō. Duša Japana“ naglašava kako trešnjin cvijet predstavlja “amblem našega karaktera” i kako je on “uvijek spreman da napusti život čim ga priroda pozove”. Krajem 19. stoljeća počinje primjena trešnjina cvijeta ne samo u vojsci nego i u edukativnim strukturama, i sve uz naglašavanja da vojnik treba da bude spreman da umre za vladara kao cvijet trešnje što umre mlad. Japanska mornarica ima u svojim simbolima i činovima sidro i trešnjin cvijet.

Ovo sve je imalo i nenavadan uvod u aprilskim danima. Dobio sam slike probeharalih trešanja u mom rodnom Grabu, poslao mi ih sinovac Faruk. Taj aprilski behar je meni žudnja dugo godina. Barem trideset godina ga nisam vidio. Sliku sam poslao u Kaliforniju Kaći Čelan, koja razumije moju žal za beharom, i Kaća mi je kazala koju riječ o svojoj bosanskoj trešnji. Sjetio sam se, naravno da sam se sjetio i svoga rođaka Isa Gudževića. O Isu sam pisao u ovoj rubrici, on je u životu bio sve “samo vodeničar, kovač i pilot nije bio”. Bio je i hodža, pa se rashodžio, kad je vidio “kakijeh sve hodža ima u naš kraj”. Iso je jedinstven slučaj hodže koji je nakon hodžaluka otvorio kafanu. U tu kafanu je mogao ući svako, ali su se lovci morali izuvati i ostavljati čizme ispred ulaza. To je bio Isov zahtjev, a iza njega je stajala opomena da one noge koje trče po šumi da ubijaju “jadnu dihaniju koja im nije nikakva jazuka načinjela” ne mogu ulaziti obuvene u kafanu Isa hodže. Iso hodža je i sebe smatrao grešnikom. Jer je, kao zidar “ubio mlogo kamenova, a kamen svaki ima dušu”. Bio je strog ne samo prema ljudima koji životinjama ne daju da žive, već i prema onima koji bez velike nevolje sijeku drveće. Jedne godine je o dvojici naših rođaka (neka im imena ne budu ovdje rečena, nisu više među živima) rekao kako mu je milo što ne dolaze u njegovu kafanu. Jer, dodao je, “da dođu, blagoš mene, majstor Iso njima ne bi dao da preko praga uiđu”. Sve zato što su usvojili nov običaj koji je došao “odnekud sa gornje strane Golije, možda iz Šumadije” da se podovi u štalama grade od trešnjevih trupčića. Zaista su ta dvojica svoje štale bili potpodili trešnjevim drvetom. Za pod jedne štale trebalo je oboriti više trešanja, onda im debla izrezati na panjiće iste visine, desetak centimetara, pa ove poredati jedan uz drugi, sve dok ne napune štalu. Ovako je Iso rekao: “E blagoš mene, zbog njih će se Grab razgrabiti. Grab bez crešanja nije Grab! A crešnju voli svako kome su usta ispod nosa, voli je i tica i mečka, nije šala crešnja.”

Grab se već razgrabio, ostala je u njemu samo jedna kuća. Ali su se trešnje oporavile, ima ih više nego prije petnaestak godina. Jer ih, barem za podove štala već dugo niko ne siječe. Ima nekih koji ih obaraju te odvoze u Pazar da se na drvetu griju. Samo ih više niko ne zove crešnje. Već trešnje. Jer nema nikoga da ih zove crešnje. Oni koji bi ih zvali skoro su svi pomrli, a njihovi potomci žive daleko, i kod njih je domaću riječ istisnula strana.

Tako se razgovorom o japanskim trešnjama završio dan malog društva u Haagu uoči dana u kojem će u rijeku Amstel u Amsterdamu biti spuštena urna s pepelom Dubravke Ugrešić. Razgovor je otišao na trešnje možda i u težnji društva za stolom da odagna riječi od onog što će se sutra samo dovesti do izraza. U tom izbjegavanju govora o onome što će se desiti sutradan, ako je dopušteno reći, doživio sam nešto što bi se moglo zvati kulturnim šokom. Kulturni je pridjev dobar, posve pogođen, jer ima veze sa onim dijelom značenja riječi koji se odnosi na biljke kao kulture. No sam taj šok mogao izbjeći, da sam se podrobnije i pravovremeno pozabavio japanskim trešnjama. Ovako sam se samo upisao u one koji potvrđuju riječi onoga koji je rekao da šokovi znanja najviše pogađaju neznalice.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije