Miroslav Rede i Milan Blažević (privatna arhiva M. Redea)

Gudžević: Miroslav Rede i 5. juli 1959.

Na fotografijama iz igračkih dana u Partizanu Miroslav Rede mi izgleda kao Jean Cocteau. To bi kod mene bilo ostalo samo na sličnosti, bez neke dublje povezanosti, da mi sam Rede nekoliko puta nije spomenuo jedan datum. Taj datum je 5. juli 1959. godine. Toga dana, bila je nedjelja, avangardni pisac nadrealist i režiser Jean Cocteau napunio je 70 godina, i tim povodom je, priča se, izjavio: “Što više svijeća ima na tvojoj rođendanskoj torti, tim manje imaš daha da ih pogasiš.” Miroslav Rede je na dan kad je Cocteuau to kazao, imao nepunu 21 godinu, i te nedjelje, petoga jula, odigrao je posljednju utakmicu za Partizan. To je bilo u Rijeci.

Partizanov mladi tim, koji danas oni stariji pamte pod imenom Partizanove bebe, igrao je na jakom i čuvenom internacionalnom turniru pod nazivom Kvarnerska rivijera. Kapiten toga tima bio je mladić koji je meni ličio na Cocteaua, lijeva polutka i centarfor Miroslav Rede. Na turnir su Partizanove bebe stigle sa samo šest stalnih članova, to su, uz Redea, bili još golman Miloradović, Todorović, Mitić i Kovačević, odsutni su bili braća Čebinac, Jusufi, Miladinović, Vasović i Kiš. Na turnir je Partizan poslao ekipu sastavljenu od momaka koji su, pravo rečeno bili otpisani, na njih se kao buduće igrače nije računalo, te se od njih i nije očekivalo da turnir osvoje. A te Partizanove bebe, i tako nekompletne, osvojile su turnir, pobijedivši u svih pet utakmica, najprije tri u grupi, pa poslije u polufinalu i u finalu. U polufinalu su pobijedili C. zvezdu sa 5:0, a u finalu, 5. jula, Hajduk sa 1:0. U golovima datim i primljenim to je bilo 23:3. Rede je Zvezdi, od pet, dao tri gola, on je za Zvezdu bio ono što navijači kažu streptomicin. Inače je Zvezdi, u juniorskim danima, u devet utakmica zabio ukupno 17 golova. Time je, u neku ruku, nadmašio rekord koji drži Marko Valok, koji je svojih trinaest dao za prvi tim, i tu brojku teško da će ijedan igrač u derbiju nadmašiti.

Rede ima nekoliko fotografija načinjenih 5. jula 1959. Na svakoj on plače. Plače kad prima pobjednički pehar iz ruku nasmiješenog predsjednika organizacijskog odbora turnira Milana Blaževića, plače na fotografiji svoga tima, gdje čuči, a pehar je ispred njega na travi, plače u svlačionici, sa Partizanovim dresom stisnutim u šaci. (Taj je dres bio crveno-bijeli, s Partizanovim grbom! Takva su bila vremena, Partizan je ponekad igrao i u crveno-bijelim dresovima i tukao Zvezdu koja je igrala u crvenim. Grb na košulji je tada bio važniji od boje košulje.) Ne plače samo Rede, evo slike na kojoj pobjednici ne plaču od radosti nego od žalosti. Zato što više neće igrati za Partizan.

Partizanove bebe na riječkoj Kantridi 5. jula 1959. U prvom redu, u sredini čuči Miroslav Rede

Miroslav Rede plače, jer više neće igrati za Partizan, on to zna, tako mu je nagoviješteno, tako i rečeno, na njega se ne računa, to se i saznalo pa su ga opsjedali drugi klubovi, i on se zato već dogovorio da pređe u Dinamo. I preći će u Dinamo Miroslav Rede. Ali on ima za čime da žali što odlazi iz Partizana. Ondje je igrao, trenirao i družio se sa igračima koji su već tada bili viđeni za velika djela. Sa njime u ekipi je Milutin Šoškić, pa Vladica Kovačević, pa braća Čebinac, Zoran Miladinović, Velibor Vasović. S njime je i Fahrudin Jusufi, koji se prezivao Jusuf, a onda se nakon jedne štamparske greške prozvao Jusufi. To je bilo februara 1957, kad su Partizanove bebe igrale u Carrari protiv Sampdorije, pobijedile sa 4:1, a sutradan je La Gazzetta dello sport objavila sastave timova i uz ime desnog beka je umjesto Jusuf stajalo Jusufi. To se Jusufu dopalo, pa je odlučio da prisvoji završno i. Možda je time, misli Rede, Jusuf želio da učini i simboličan kraj siromaštvu iz kojega je potekao. Rede je, dakle, bio kapiten Partizanovim bebama, i važio, kako se to kaže, za budućnost kluba. A svakoga dana je gledao kako treniraju i igraju i oni stariji, često je igrao i protiv njih, kasnije i sa njima u istoj postavi. Gledao je Čajkovskog, Zebeca, Milutinovića, i najvećega od najvećih, Stjepana Bobeka. Rede i danas misli da od Bobeka nije bilo većega igrača u Jugoslaviji, niti u postjugoslaviji. Ono što je vidio i gledao da s loptom čini Bobek, nije vidio ni kod jednog drugog. Bobek je, čudnim razvojem stvari, bio i razlog što Rede nije ostao u Partizanu, ali je Bobekov igrački status kod Redea nedodirljiv, neupitan i nesumnjiv: najveći, jedinstven i neponovljiv. Rede će sa Bobekom igrati i u prvom timu, sa nepunih dvadeset godina će s njime igrati i prvenstvenu utakmicu protiv Zvezde, oktobra 1958. Tu je utakmicu Partizan izgubio 0:2, a Rede je kod 0:0 namjestio Branislavu Mihajloviću priliku kakvu svi zovu stopostotnom: Zvezdin golman Beara izletio u prazno, gol nebranjen, ali Mihajlović nije pogodio. To je bila posljednja utakmica Rajka Mitića protiv Stjepana Bobeka u derbiju. Ne samo to, već je obojici to bio posljednji nastup u derbiju. Rede je u toj utakmici igrao lijevu polutku, a Bobek desnu.

Trener Partizanovih beba bio je Bosanac Florijan Matekalo, rodom iz Jajca, kao igrač je dao prvi gol za Banovinu Hrvatsku 1940, a dao je i prvi gol za tek osnovani fudbalski klub Partizan 1945. Omladinci koje je trenirao često su pobjeđivali prvi tim, čiji je trener bio veliki Ileš Špic. Utakmice između Špicove i Matekalove ekipe privlačile su i po nekoliko hiljada gledalaca. Matekalove Bebe su u prvoj polovini šezdesetih godina postale seniori, a trener im je bio Bobek. Taj tim je triput u četiri godine osvojio prvenstvo Jugoslavije. Rede nije imao sreće da bude član toga tima. U sukobu između Bobeka i Zebeca krajem pedesetih godina, on je dao podršku ovome drugom, pa je to platio izgonom iz Partizana. On je sedam godina bio u Partizanu, od 1952. do petoga jula 1959.

On je ostao nedovršene karijere, iako je bio jedan od najboljih igrača u toj generaciji. Ovo mi nije kazao Rede, to sam čuo od Jusufija. Partizanove bebe su 1957. godine osvojile prvenstvo Jugoslavije sa 215 datih i samo deset primljenih golova. Te godine su Zvezdu pobijedili sa 6:1, Vojvodinu sa 7:0, Hajduka 8:0, Dinama 11:0! Navalu te ekipe najčešće su činili Zvezdan Čebinac, Vladica Kovačević, Srđan Čebinac, Miroslav Rede i Pavle Kiš. Golmani su bili Miloradović i Šoškić, bekovi najčešće Jusufi i Todorović, halfove su igrali uglavnom Ilija Mitić, Dragoslav Jovanović, Velibor Vasović te Zoran Miladinović.

Ova bilješka će izići u ovom listu na dan kad se navršava 65 godina od kada je nekadašnji igrač, a potom i sportski novinar Miroslav Rede posljednji put igrao za Partizan, i od dana kad je Cocteau navršio sedamdeset godina. Znam jednog partizanovca koji smatra da je Cocteau igrao za Partizan. Taj tvrdi kako su u Partizanu igrali i Septimije Sever i Cervantes. Znam da ima i onih što neće razumjeti zašto sve ovo povezujem, razumijem i da ih ima i da ne razumiju. Njih ovih dana, dok televizije iz Njemačke prenose prvenstvo evropskih država u fudbalu, podsjećam na nešto manje zahtjevno što je Cocteau kazao: “Amerika je Amerika. Ali Njemačka hoće da je Njemačka i da je još Amerika.”

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači