Gudžević: Pessoa i Pelé

Neka mi bude dopušten izgovor da nastanak ovoga teksta opravdam onim što kaže Fernando Pessoa: Sve je dostojno truda, ako duša nije sitna. Tudo vale a pena se a alma não é pequena. To je izvađeno iz pjesme “Portugalsko more”. U toj pjesmi mladi pjesnik Pessoa postavlja pitanje moru da li je vrijedilo truda podnositi sve muke da bi ono postalo portugalsko. I pjesmu završava tako što zaključuje da je Bog dao moru bezdan i prijetnje, ali je učinio i da se u njemu ogleda nebo.

Nakon što sam objavio bilješku povodom Peléove smrti, javilo mi se nekoliko ljudi da izrazi neslaganje s mojim uvjerenjem da je Pelé najveći igrač dosadašnje igre fudbala. Sve primjedbe tih ljudi sastavljene su i izražene tako da bi na njihov sadržaj, a i na izraz i ton, za mene nabolje bilo ne odgovarati. I nisam odgovorio, ni na jednu. Većina ih je bila upućena meni lično, a neke su bile i “javne”, kao komentari uz tekst. Ni sad neću da im odgovaram, samo hoću da im stavim na znanje dvije-tri stvari. Zato se neskromno ravnam prema Pessoinoj maksimi da je sve dostojno truda.

Moglo bi se pokazati da od Peléa svijet do sada nije imao boljeg igrača. On je igrom u Santosu i brazilskom državnom timu osvojio najveće trofeje. Jedino nije bio prvak Evrope. Bio bi i to bio, da svijet nije podijeljen na kontinente, a kontinenti su dijelovi svijeta s ograničenom moći odlučivanja. Oni koji (nepodnošljivo samouvjereno i bome glupavo) tvrde (a zbog njih najviše ovo sastavljam) kako Pelé danas ne bi mogao igrati (čak ni u drugoj ligi!) mogli bi se pozabaviti njegovim igračkim osobinama. Ako bi bili sposobni da se njima podrobno pozabave, saznali bi da je on bio brži nego današnji najveći igrači. O tome postoje dokumenti. Postoji i statistika, kakvu nema nijedan igrač na svijetu. Igrao je dva finala svjetskog prvenstva i obadva dobio, jedno s 5:2, drugo sa 4:1. U prvom je Brazil pobijedio Švedsku, ekipu domaćina prvenstva, u drugom Italiju, najdefanzivnije potkovanu ekipu svijeta. Od tih devet golova Pelé je dao tri, a namjestio pet. Po tome mu se nije približio nijedan igrač ovoga svijeta. Pri osvajanju dvaju interkontinentalnih kupova sa Santosom, protiv Benfike i protiv Milana, Pelé je postigao sedam golova, a igrao je samo tri utakmice (dvije nije, jer je bio povrijeđen). Pet od sedam tih golova postigao je u Evropi. Po tome se s njime ne može mjeriti nijedan igrač prošli ni današnji.

O njemu su najuzvišenije govorili oni koji su protiv njega igrali. Evo samo trojice. Tarcisio Burgnich, talijanski bek u meksičkom finalu: “Prije utakmice sam sebi govorio, pa šta, i Pelé je sastavljen od mesa i kostiju. Za vrijeme utakmice sam spoznao da sam se prevario!” Gianni Rivera: “Kad fudbal ne bi postojao, Pelé bi ga izumio!” Džajić: “Mi smo bili igrači, igrali smo za klubove i za reprezentacije, ali je Pelé bio iznad svih nas, ono što je on igrao, to kao da je bio drugi, viši sport!”

O Peleovu golu Italiji u Meksiku, talijanski pjesnik Fernando Alcitelli napisao je u svom nogometnom kanconijeru pjesmu u kojoj sve to vidi kao “metafizički nesporazum”:

Ljudskost ti je bila data
samo po bijeloj opremi,
po broju deset,
po majici carioca,
po trima osvojenim mondialima
(zlatni poljubac peharu Rimet)
i po zgranutošću u zraku
Tarcisija Burgnicha,
nadvišenoga za glavu
pred očima cijelog svijeta.

Među Talijanima je sila Peleovih poštovalaca i obožavatelja. Jedan od njih, piše da je prije Peléa Brazil bio ekipa najjača, ali i najprokletija; tek će ga Pelé načiniti pobjedničkom ekipom, tek će on biti Brazilova “prava razlika”.

Koliko god da je sve dostojno truda, neću ovakvu bilješku pretvarati u imenik velikih umjetnika koji su Peleovu igru opjevavali i opisivali. Ali neću da preskočim dvojicu Brazilaca: novinara i pisca Nelsona Rodriguesa i pjesnika Carlosa Drummonda de Andradea. Prvi je autor mnogih tekstova o Peléovoj genijalnosti. U jednom od njih, januara 1959, on piše ovako: “Pogledaj Peléa, prouči malo njegove fotografije i padni s oblaka. On je dječak, stvarno dječak. Ne bi mu bilo dopušteno da igra u filmu sa Brigitte Bardot, bio bi spriječen, otjeran. Ali, pogledaj ga: genijalan je. Ponavljam: genijalan: Pelé bi se mogao obratiti Michelangelu, Homeru i Danteu i pozdraviti ih sasvim prisno: ‘Kako ste, kolega?’ i zaista, onako kako je Michelangelo slikarski i kiparski Pelé, tako je Pelé Michelangelo lopte. Obojica bi se mogla malo narugati nama, ljudima osrednjim, koji nikakvi geniji nismo, čak ni u pljuvanju u dalj. Kakva luksuzna stvar za nas Brazilce, to što znamo da imamo jednog genijalnog patricija koji je uz to još i dječak!”

A Carlos Drummond de Andrade, autor nezaboravnog stiha é gol legal é gol natal é gol de mel e sol, kaže o ovako:

Niko me ne može zaustaviti, igram za hiljade
igram u Peléu, zauvijek republikanskom kralju
narod je unio atletu u poeziju
ove magične igre.

Moram spomenuti i višekratne razgovore koje sam imao sa Miroslavom Redeom, čovjekom koji je fudbal igrao u velikim klubovima Partizanu i Dinamu, i koji je viđao Peléa. Rede, koji je cijeli život u nogometnim klubovima i glasilima, smatra da je Pelé neosporivo i neupitno najveći igrač nogometne igre. Redea je jedan kolega nazvao duhovito i ispravno peleologom. Rede mi je ljubazno dao i fotografiju uz ovaj tekst. Ona je načinjena 1992. godine u Göteborgu, na 34. godišnjicu jedne Peléove igre u tom gradu, one protiv Francuske, u polufinalu svjetskog prvenstva. U toj je utakmici postigao tri gola. Iako obasut pažnjom i okružen šumom velikih uspomena, on je s velikom radošću primio poklon koji mu je Rede, tada sportski direktor Inkera iz Zaprešića uručio: malu keramičku ploču, dar od tadašnjeg pobjednika kupa Hrvatske.

Jedan prijatelj mi je ovih dana kazao kako su oni koji meni prigovaraju, možda, ljudi skroz naskroz zaslijepljeni nacionalizmom, pa ne podnose što spominjem da je Pelé za svoj oproštaj od brazilske seleçao izabrao Jugoslaviju. Možda. Ako ne podnose, neka ne podnose. Oni su od mene mogli saznati, da su samo htjeli, da je Pelé bio među glavnim razlozima moje dugogodišnje želje da odem u Brazil. Nisam bio jedini čiji je zov Brazila započeo s Peléom. U Brazil sam pošao kad je moja želja bila prilično stara, kad on više nije igrao. Nisam u Brazil pošao da se divim njegovim igrama, ne, već, kako da kažem, da dokučim išta od njegova duha nad vodama. Iako se misli da se o Peléu sve može saznati živeći u Evropi, mnogi su se uvjerili da se to mnogo pouzdanije i bolje može saznati u Brazilu. Meni je, tako, bilo veliko otkriće što sam tek u Brazilu mogao vidjeti mnogo njegovih utakmice na video trakama. Tek na tim snimcima sam spoznao koliko je on bio velik igrač. Mi smo u Evropi to znali, ali dosta maglovito, jer smo veliki dio toga znanja zasnivali na pretpostavkama i na novinarskim člancima.

Pelé je, dok je igrao za Brazil, igrao samo za brazilski klub Santos. On je ime toga kluba, kako se to kaže, proslavio širom kruga zemaljskog. Santos je bio neka vrsta putujućeg spektakla, igrao je mnogo utakmica. Izvan Brazila su, osim dvije, te utakmice bile one koje novinari zovu prijateljske. Ali su Santosovi protivnici bili nabrijani, svi su htjeli da pobijede tim u kome igra Pelé, najbolji igrač na svijetu. Zato su te utakmice, u kojima je, za ono vrijeme, Santos zarađivao dosta novaca, znale biti i teške. Ali su te utakmice imale jedinstvenih stvari. Na primjer, utakmica u Baselu, 1. juna 1961. Santos pobjeđuje domaćina rezultatom 8:2, a oduševljeni gledaoci (ima i toga u Švicarskoj) nakon utakmice upadnu u teren i late Peléa i Coutinha (prvi dao tri gola Baselu, drugi pet) i nose ih prema svlačionici. U gužvi i brzom mijenjanju nosača Peléovih (svi hoće da ga ponesu) desi se zabuna, te ponesu nekog drugog tamnoputog igrača. To zapazi neki nenosač i vikne: “Nije Pelé!” (Pas Pelé.) Tada je, po Peléovim riječima, francuski novinar François Thiebaud ušao u Santosovu svlačionicu (tada se to moglo) i kazao: “Pelé, ovo se graniči sa ludilom. Ovakvo nešto nisam nikada vidio!” U svojoj autobiografiji Pelé, sjećajući se te utakmice, kaže: “I stvarno je bilo ludilo: tu se moglo spoznati šta Evropljani vide u brazilskom igranju fudbala.” Emily Dickinson: naši životi su Švajcarska.

Za nas Evropljane su, u vrijeme kad je Pelé igrao za Santos i za Brazil, oboje bili nešto kao crne avionske kutije. Tek kad bi došli ovamo, ili kad bi ih televizija prenosila sa svjetskih prvenstava, mogli smo vidjeti kakva se čudesa u tim kutijama nalaze.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka