Dok se njemački političari takmiče u beskonačnom solidariziranju s politikom današnjeg Izraela, izdvojeni glasovi ljudi u Njemačkoj ukazuju na naličje toga takmičenja. Sve više ljudi koji dignu glas protiv njemačkog podržavanja svega što Izrael učini i počini, biva prokazano, hapšeno i optuženo. Činilo se da je za glasno protivljenje apsolutnom podržavanju izraelskih odmazdi i zločina najpovoljnije biti Jevrejin ili Jevrejka. Činilo se, ali se brzo pokazalo da ni to nije neka sreća. Danas se i takvim Jevrejima lako, kao na mokru flašu, lijepi etiketa za antisemitizam. To su spoznali neki Jevreji na trgovima u Berlinu, na primjer. Oni koji nose natpis: STOP GENOCIDE IN GAZA. Znam da su spoznali, razgovarao sam s nekima. No se čini da posljednjih dana još gore stoji stvar sa rimovanom parolom: From the river to the sea/ Palestine will be free (Od rijeke Jordana pa do Sredozemnog mora Palestina će biti slobodna). Nju uzvikuju mnogi demonstranti po Njemačkoj, i što je više uzvikuju, policajci je sve više zabranjuju, i one koji je pokazuju napisanu hapse ili privode.
Slikarka Stella Meris jedna je od onih koja je to ove jeseni jako osjetila. Nju je, 10. novembra, u Berlinu, blizu Pariser Platza, za vrijeme demonstracija za slobodu i ravnopravnost Palestinaca, policija privela i nakon saslušanja, otpustila, uz usmenu poruku da će protiv nje biti podnijeta krivična prijava zbog huškanja naroda na pobunu. Sve zato što je držala karton s natpisom: From the river to the sea/ we demand equality! Od obale pa do mora, tražimo jednakost!) Obavještenje o prijavi će, rečeno joj je, dobiti pismenim putem.
Stella Meris nije lice koje je “zavedeno” te ne zna o čemu govori, nije pobunjenica od onih koje se bune da bi se zvale pobunjenicama. Ona je poznavateljica stvarnosti i iz toga poznavanja ide na berlinske proteste za okončanje rata u Gazi i izraelske stravične odmazde. Ona je u Jerusalemu studirala, onamo je, nakon završenog studija na Universität der Künste u Berlinu, otišla na Bezalel Academy of Arts and Design, pa je živjela u onoj oblasti koja se kod nas zove Zapadna obala, pa je poslije toga živjela u Haifi, ukupno skoro dvije godine. Na Zapadnoj obali, tj. u West Bank, živjela je između Jerusalema i Jerihona, mnogo puta putovala autobusom preko raznih check points. Tu je gledala i nagledala se prizora i primjera iz svakodnevnog života Palestinaca, šikaniranja, diskriminacije, aparthejda.
O svemu tome govori jasno, kao neko ko stvari poznaje u stvarnosti, ne iz novina. Priča kako iz autobusa na graničnom prelazu ne moraju izlaziti Evropljani, Amerikanci, Jevreji, ali Palestinci moraju. Svaki put. A Palestinci ondje žive, Nijemci i Amerikanci žive daleko od Judeje. Kaže kako priča o tome da je Izrael demokratska zemlja može proći kod onih koji za prava Palestinaca ne haju i kod onih koji nisu bili gdje je ona bila te nisu gledali ono što je ona gledala. Ona je, inače, u Izraelu boravila u potrazi za svojom porodičnom poviješću (njen djed s očeve strane rođen je i živio u Haifi, potomak njemačkih templara iz pokrajine Baden-Württemberg, inače državljanstvom Švajcarac), u djetinjstvu je često ondje boravila, zna i hebrejski, to je duža i zahtjevnija priča i neka njene podrobnosti ne budu tema ovoga članka.
Stella Meris nastupa javno i govori slobodno i odgovorno. Ona optužuje njemačku politiku što je bezobzirno stala na stranu Izraela i što sistematski ignorira sablasna palestinska stradanja. Ona neizmjernu izraelsku odmazdu za teške Hamasove zločine s početka oktobra naziva genocidom. Tu oznaku nije skovala ove jeseni, ona genocidom smatra ono što izraelska vojska i vlasti čine već decenijama. Ona optužuje njemačku politiku što u javnom diskursu neće da svu realnost izraelsko-palestinskih odnosa gleda kao ukupnost, te neće da se ljudski i obzirno iz blizine suoči s patnjama i posljedicama trauma svih pogođenih ljudi. Umjesto toga njemački diskurs, opterećen vlastitim osjećajima krivnje i upletenošću u zamku nečuvenih jevrejskih stradanja u Drugom svjetskom ratu, traži prostije rješenje i novoga krivca.
Umjesto da se pozabavi time kako konsekvence nacionalsocijalizma nisu prestale s ubijanjem šest miliona Jevreja, već su nakon i preko toga dovele do Nakbe, do palestinske katastrofe, taj se diskurs formira tako kao da je zlo uvijek dolazilo od Palestinaca. Palestinski otpor prema cionističkom kolonijalizmu, koji je i prije 1948. bio opravdavan evropskim antisemitizmom, a palestinski otpor izraelskoj okupaciji odavno se izjednačava s terorizmom i antisemitizmom. Pri tome se, smatra Stella Meris, odbija priznati kako su Palestinci i Palestinke kao potpuno nedužni uvučeni u jevrejsko-njemačku povijest, i da su pri tome izgubili ne samo svoju domovinu, već im se uskraćuje i pravo na vlastiti identitet i povijest.
U onome što se zove Pojas Gaze, živi 2,3 miliona Palestinaca, a 70 posto njih su izbjeglice u vlastitoj zemlji. To daje istinitost iskazima tih ljudi koji govore kako Nakba još nije završena. Progoni i etničko čišćenje traje i dan-danas, ne samo u Gazi, zatvoru pod otvorenim nebom, gdje se pred očima cijelog svijeta odvija genocid, nego i na zemlji zapadno od rijeke Jordana, gdje stalni napadi izraelskih doseljenika ugrožavaju starosjedioce Palestince. O tome se, kazuje Stella Meris, ne predaje u školama ni u Njemačkoj ni u Izraelu, niti se kazuje u familijama. Ignoriranje Palestinaca i Palestinki i njihovih prava srž je čitavog nasilja u tom regionu.
Ona kazuje kako mnogi ljudi počinju da uviđaju kako je Izrael kolonijalistički projekt i kako takav projekt neće donijeti nikakav “mir”, jer je izgrađen na poricanju i istrebljenju starosjedilačkog stanovništva. Kaže kako mnogi ljudi zahtijevaju kraj aparthejda i okupacije, jer imaju viziju slobodne Palestine bez diskriminacije i sa potpuno ravnopravnim svim stanovnicima između rijeke i mora. Nažalost, takvi glasovi bivaju ušutkani putem instagrama i facebooka i putem strukturnog rasizma, koji se presađuje u svaki aspekt njemačkog i izraelskog društva. Ljudi koji se javno zalažu za takvu viziju, dakle za državu s jednakim pravima za sve, bivaju cenzurirani i etiketirani kao “antisemiti”.
Postojanje Palestinaca i Palestinki u Njemačkoj, nastavlja slikarka Meris, sistematski se potiskuje i potire. Sva zalaganja ljudi za ravnopravnost Palestinaca i Izraelaca njemačka politika je izjednačila s terorizmom i antisemitizmom. Takvima se spočitava kako solidarnost s Palestincima znači želju za okončanjem židovskog života u Izraelu. Slogan “From the river to the sea, Palestine will be free!” nije upućen jevrejskoj vjerskoj zajednici, nego etnokratskoj i duboko rasističkoj, nedemokratskoj državi Izrael, koja onemogućava zajednički i ravnopravan život. Glasovi koji na to upozoravaju kao i na povijesne i današnje nepravde, u Njemačkoj bivaju diskreditirani i prognani iz javnog diskursa. Ono malo glasova što se u javnosti još može čuti, dolazi uglavnom od Nijemaca ili Jevreja. A glasovi palestinskih novinara i novinarki, naučnika i naučnica, umjetnika i umjetnica iz toga su diskursa isključeni.
Političko ophođenje u Njemačkoj pogađa ne samo Palestince i Palestinke, već i druge migrante. Stella Meris citira nedavne riječi njemačkog kancelara Scholza: “Mi ćemo napokon u velikom stilu prognati sve one koji nemaju njemačku boravišnu dozvolu!” To se, zaključuje ona, odnosi na sve one koje vlasti smatraju migrantima, a koji se brane od novog njemačkog fašizma. U medijima se naročito Arapi i muslimani izjednačavaju s teroristima, pri čemu su upravo Arapi i muslimani oni koje policija na ulicama berlinskog kvarta Neukölln šikanira i napada. Mirni i nenasilni oblici protesta ili obilježavanje Nakba sjećanja u pravilu bivaju kriminalizirani i zabranjeni. I vjerski oblici protesta, kao zajedničke molitve ispred Brandenburških vrata, tumače se kao podrška teroru.
Kako god da se Palestinci i Palestinke i s njima solidarni njemački građani oglase protiv nasilja izraelske vladavine, njima će se svejedno spočitati antisemitizam i podrška teroru. Pri tome, naglašava švicarsko-njemačka umjetnica, 7. oktobar nije pao s neba. Podsjeća da su mnoge aktivističke organizacije, koje se bore protiv izraelskog aparthejda i desne ekstremističke vlade Izraela, upozoravale i čak predviđale zle događaje. Njihovi pozivi za oslobođenje Palestine bili su od svjetskih moćnika ne samo ignorirani već i aktivno ušutkivani.
Stella Meris je u Njemačkoj poznato slikarsko ime. Mlada je, 33 godine, ima 32 grupne i pet samostalnih izložbi, 12 učešća na filmskim festivalima, više rezidencijalnih boravaka za umjetnike. Sljedeće godine će šest mjeseci provesti na umjetničkoj rezidenciji u Jerevanu. Trenutno ima godišnju stipendiju u Berlinu, po imenu Atelierstipendium, koju daje Deutsche Bank. Ako se stvari u Njemačkoj budu i dalje odvijale kao što se odvijaju sada, nije mala vjerovatnoća da će umjetnici Meris ova sadašnja stipendija ostati zadugo kao posljednja u Njemačkoj.