Jean Raoux, Vestalke, 1727.

Gudžević: Vestalke sa Zvezdare

Njemačku riječ keusch čuo sam prvi put u jesen 1976. u bifeu studentskog doma Rifat Burdžević na Zvezdari u Beogradu. Čuo sam je od čovjeka koji se ondje mogao vidjeti često, i koga smo mi stanovnici doma znali po imenu Lombard. Nismo se bavili time da li mu je to ime, nadimak ili prezime, nije nam bilo važno. U bife je dolazio popodne, uglavnom sam, ponekad s jednim prijateljem, ne znam jesam li ikad znao kako se taj zvao. Lombard je pio meku šljivovicu, zimi je od konobarice molio da mu je prokuha. Pio je, a u piću nikad nije dizao glas, bio je od onih što piju da bi razgovarali. Bio je obrazovan, rječit i prijatan čovjek. Govorilo se da je univerzitetski profesor u penziji, neko je spomenuo da je predavao na fakultetu za arhitekturu. Bio je na pragu starosti, u bife nije dolazio da gleda studentice, u držanju je bio gospodstven i nenametljiv.

Riječ keusch je Lombard izgovorio nekako uzgredno, dok je pričao o rimskim svećenicama vestalkama. Rekao nam je da ta riječ na njemačkom znači čedna, a da je latinska riječ za nju casta. Od Lombarda sam prvi put čuo priču o vestalkama, koje su u hramu na obali Tibra čuvale vatru. Lombard je pričao kako su vestalke morale biti čedne, a u Rimu su uživale veliko poštovanje, na stranu što su bile poželjne za supruge i politički moćne.

S Lombardom se najviše družio moj sobni drug Veselin Delibašić Šujo. Među njima je razlika bila preko četrdeset godina, ali ona nije igrala nikakvu ulogu. Šujo je bio Lombardu jako privržen, i Lombard njemu. Sjeli bi za stolom pod pravim uglom i satima pričali. Ponekad sam im se pridružio. Od Šuja sam saznao da je Lombard porijeklom Austrijanac, da ima kćer koja je profesorica na nekom fakultetu, čini mi se i ona na arhitektonskom. Šujo ju je jednom vidio kako se s ocem zaputila od Cvetkove pijace prema Bulevaru, a jednom je ispratio Lombarda do kuće, pa mi je pričao gdje Lombard živi: blizu našeg doma, u ulici Milana Rakića, prema sportskom centru Olimp.

Ovo bi bilo ono čega se sjećam. Bilo bi to i sve, osim jedne stvari, koju je nemoguće zaboraviti. Mnogo toga se u sjećanju udaljilo, kao kad se stvari u sumrak udalje. Šuja Delibašića sam sreo početkom juna ove godine u Nikšiću, i na terasi hotela Onogošt obnovili smo uspomenu na Lombarda. Ni Šujo se više ne sjeća da li smo ikad znali kako se zvao, ne znamo ni jesmo li znali gdje je do penzije predavao. Bio je udovac.

Sad o toj stvari koju ne možemo zaboraviti, a koja drži na okupu ono malo sjećanja što čuvamo na Lombarda. Lombard je znao koja djevojka je vestalka. To jest bio je pogađač u ono što se zvalo djevojačka čednost. Lombard nam je pričao da je to umijeće naučio iz nekih knjiga o rimskim vestalkama i od nekog antropologa koji je znao sve o borama na licu, na tijelu, o vodoravnim, o kosim i uspravnim. Koje su to knjige bile, ne znamo, a možda nam je bio kazao i koji naslov, no ga nismo upamtili, možda zato što knjige nisu bile na našem jeziku. On se nije razmetao ni svojom načitanošću ni tim rijetkim umijećem, čak je govorio kako je to umijeće bezvezno i kako je čak i štetno. Svejedno, mi smo ga molili da nam kaže kako se to vidi je li djevojka djevica. I on je pristao da nam ne samo kazuje nego i da nam ‘do kraja kaže’ i da nam, kako da kažem, preda to umijeće. I to je činio, utiho, predano, samo nama dvojici, ali ja naučio nisam bogzna šta, a mislim da nije ni Šujo. Nešto “teorije” ako i jesmo bili usvojili, u praksi je nismo umjeli ni uspjeli primijeniti, pa smo od primjene odustali. Ovo smo bili zaključili i prije 46 godina, a potvrdili smo početkom juna ove godine, kad smo prizivajući uspomene iz Rifata, prizvali i uspomenu na Lombarda.

Lombard je objašnjavao da se to umijeće ne zasniva na stanju ili povredi vaginalnog himena, već je tvrdio da počiva na seksualnom odnosu kao takvom, nezavisno od krvarenja ili himenalnih povreda. Himen ne ostavlja nikakva traga na ženskim crtama nigdje i nikako, smatrao je da je ‘himenizacija’ muška mistifikacija, a da je od himena sve drugo važnije, čak je važnija konjska krv koju su vestalke miješale sa krvlju nerođenog teleta i davale pastirima da tom mješavinom kade stoku. Lombardovo je umijeće otkrivalo da li je žena imala seksualni odnos s muškarcem (ili sa ženom) ili nije. On je to znao vidjeti na djevojačkom grlu. Govorio nam je o djevojačkom grlu kao erotskom toposu, ali i kao dijelu tijela gdje se erotski status žene može vidjeti. Naravno, treba biti osposobljen da se to vidi. Žalio je što nam to ne može pokazati na grlu neke djevice (to bi bilo nepristojno, ne bi išlo, iako bi se moglo vidjeti, govorio je). Nas dvojica pak nismo znali nijednu od stanarki ženskog paviljona kojoj bismo se bez grižnje savjesti mogli obratiti za dobrovoljno podvrgavanje takvoj demonstraciji. To nije šteta što nema djevice za takvu provjeru, govorio bi Lomard, jer bi to bilo još jedno muško svinjstvo. Pa kad je tako, a zašto je on to učio i naučio, pitali smo ga. Odgovorio je da su beskorisna znanja jako privlačna. I ne samo znanja, nego i strasti, dodavao je, i spominjao kocku i kockare: koliko je samo orgazma u nekih kockara i to pri gubljenju! Pitali smo ga, a kako stoji sa seksualnim statusom na muškom grlu. Rekao je da to pitanje skoro nevažno, da čak nije dostojno truda. I obrazložio je: zato što je uživanje žene u seksualnom činu devet puta veće nego muškarčevo, pa se sa ženskoga tijela to može vidjeti, a s muškoga ne može. Jednom, dok su u bifeu za susjednim stolom trojica makedonskih studenata iz Radoviša pjevali pjesmu “More sokol pie voda na Vardarot”, Lombard nam je skrenuo pažnju na refren pjesme: “Jane le belo grlo / Jane krotko jagne. Čujete li ovo belo grlo, čujete li? A krotko jagne, to vam je skoro isto što i belo grlo, to je iz grčkoga agni parthene, keusche Jungfrau!” Šujo i ja samo svaki put bili omamljeni Lombardovim pričanjem, no smo se, ipak (ipak!) kad već nismo mogli imati podrobnu vježbu, htjeli ‘neprimjetno’ uvjeriti u njegovo umijeće na nekim djevojkama koje smo znali. Za poneku od njih, tek stiglu na studij, pričalo se kako je vestalka. Tri-četiri puta smo neku za koju se to pričalo, kao opušteno, pozvali da sjedne s nama kad bi ušla u bife. Za dvije je Lombard, za svaku ponaosob, nakon što bi malo provela s nama za stolom, pa otišla svojim poslom, potvrdio ono što se pričalo, za druge je opovrgnuo. Za jednu od one dvije je, koji mjesec kasnije, kad joj je jedva primjetno gledao grlo, utvrdio da više nije djevica. Kasnije smo saznali da je pogodio.

Lombardovo umijeće nas je držalo u vlasti negdje do početka proljeća, poslije nas je napustilo. Lombard je tvrdio da su rimske svećenice vestalke bile podvrgavane strogoj provjeri čednosti. Kazivao nam je kako je provjeru vršio nadležni vrač svakoga jutra. Vestalke bi se postrojile kraj vatre koju su noću čuvale, a vrač bi na toj smotri pažljivo svakoj pregledao bijelo grlo, bez dodirivanja, samo gledanjem. Ako bi vidio (a smatralo se da je on u svom umijeću nepogrešiv) da je neka izgubila čednost, bila bi protjerana iz hrama, sahranjivana živa, javno kamenovana, bacana sa Tarpejske stijene u provaliju. Vrač je gledao oblik grla, Lombard je govorio da grlo djevice ima oblik jajeta, a da seksualni užitak taj oblik promijeni toliko da vračevo iskusno oko to može vidjeti. Lombard je govorio kako je služba vestalkama trajala 30 godina i kako je tridesetak vestalki bilo kažnjeno zbog kršenja zavjeta čednosti.

Svaki put kad bih u Rimu vidio Vestin hram ili Tarpejsku stijenu, sjetio bih se Lombarda. U ovih skoro pola stoljeća pročitao sam silu radova o svetim djevicama boginje Veste, o ritualima, statusu, sudbinama tih jedinstvenih žena, pročitao sam i nekoliko odličnih monografija, ali nigdje nisam našao ništa što bi ukazivalo na tu jutarnju smotru bijelih grla djevičanskih. Ni u rimskih ni u grčkih pisaca, ni u Frazerovoj “Zlatnoj grani”. To mi je jako žao, jer je Lombardovo pričanje bilo uvjerljivo i dan-danas ne mogu zamisliti da je on tu smotru izmislio. Hoću da mislim kako nisam naišao na one knjige iz kojih je on učio svoje ćaknuto umijeće. Lombard, otac kćer jedinice, bio je, danas bi se reklo, pravi feminist: govorio je da su mit o ženskoj neporočnosti izgradili najporočniji muškarci. Više puta, po raznim povodima, znao bi reći, evo i mi na ovoj Zvezdari i u ovom bifeu, vidimo i gledamo kako muški svijet voli da bude prevaren. I rekao bi kako je čak i Martin Luther to skoro dobro rekao: Mundus vult decipi, a Paracelsus dobro dopunio: Ergo decipiatur. Svijet voli da bude prevaren, pa i neka bude prevaren. Lombard bi ponovio skoro, i podvukao kako u rečenici nedostaje mundus virorum, taj svijet muškaraca koji stoji u pozadini cijeloga mita o ženskoj Keuschheit.

Sinan Gudžević