More i morski putevi odredili su život pjesnika, prevodioca, pravnika i državnika Huga Grotija. Moru je posvetio svoja pravna istraživanja, moru je posvetio svoja pjesnička bavljenja, more ga je koštalo slobode, more ga je koštalo i života. U tim bavljenjima ima godina važnijih od drugih godina. Jedna od njih je bila godina 1603. Tada je holandski admiral Jacob van Heemskerck u pacifičkom moreuzu između ostrva Sumatra i poluostrva Malaka zarobio portugalski trgovački brod Santa Catarina potisne težine 1.500 tona natovarenu kineskim porcelanom. Holandija je tada bila u velikom ratu sa Španijom i Portugalom, (koji će potrajati osamdeset godina) no ogromni porcelanski plijen nije bio uobičajena stvar. Sav je prodat na aukciji u Amsterdamu za sumu od 3,5 miliona guldena. Van Heemskerck je služio u United Amsterdam Company, dijelu Dutch East India Companyja, a silu porcelana je zarobio na svoju ruku, bez dozvole vlade i kompanije. Svejedno, velik dio dioničara je tražio da se zaplijenjeno bogatstvo zadrži. Ali se dobar dio dioničara i protivio nasilnom prisvajanju zaplijenjenog bogatstva. Razlozi su bili i u holandskim zakonima, a još jača je bila moralna strana takvog prisvajanja. Portugalci su, naravno, tražili da im se teret vrati. Nastao je skandal i proširio se po zemljama. Sporenja, zatezanja, neslaganja doveli su dotle da su se predstavnici Amsterdam Companyja obratili Grotiju kako bi im on pripremio odbranu brodskog plijena.
Hugo Grotije tada ima dvadeset godina. No već tri godine je na položaju holandskog državnog advokata, a još i u statusu zvaničnog historiografa države Holandije. Takav čovjek, okružen velikim divljenjem okoline, a u ovoj je bilo careva i svećenika, profesora i filozofa, uključen je u raspravu o procesu oko navale holandskih kupaca na skupocjeni golemi teret portugalske lađe.
Rezultat dvogodišnjih istraživačkih napora Huga Grotija bio je obiman, teorijski zasnovan traktat, koji je on oprezno naslovio De Indis (O Indijancima, ili O Indijama). Idući stopama Francisca de Vitorija, Grotius je tražio polazište za zaštitu u načelima prirodnog prava, u načelu pravičnosti, koje su, po njegovu mišljenju Portugalci povrijedili, što je Holanđanima davalo prava da posegnu za silom. Tu je otišao dalje nego što je posao zahtijevao: zanimala ga je dubina problema i opravdanost rata u cjelini. Traktat nije u cjelini objavljen za Grotijeva života. Rukopis je pronađen u njegovoj ostavštini i objavljen tek 1864. pod naslovom De iure praedae commentarius (Komentar o pravu na pljenidbu). Međutim, dvanaesta glava toga traktata je bila objavljena 1609. pod naslovom Mare Liberum, a stavovi koje je Grotije u njoj razvio postavili su osnovu za njegovu zrelu raspravu o međunarodnom pravu, De jure belli ac pacis (O pravu na rat i na mir) iz 1625.
U raspravi o slobodnom moru, Grotije je postavio nov princip, po kojem je more međunarodna teritorija i svi narodi imaju slobodu da ga koriste za pomorsku trgovinu. Zahtjev za “slobodnim morem” davao je ideološko opravdanje za holandsku politiku. Tako je Grotijev patriotizam imao važnu ulogu pri zasnivanju velikog pravnog akta internacionalizma. Istovremeno je takav Grotijev zahtjev označio prvu veliku debatu u nauci o internacionalnim odnosima. Protivnu stranu je činila španska svjetska monarhija, koja je imala kontrolu nad okeanima, potom princip slobode mora izveden iz prirodnog prava i protekcionistički zasnovano dopuštenje mlađim državama na isključivo korištenje obalnih voda.
Grotijevo tumačenje prava na more nije se sviđalo ni katoličkoj Španiji ni katoličkoj crkvi. Jer je papa Aleksandar Šesti davno obećao Portugalcima i Špancima ekskluzivnu plovidbu onim morima kojima je za vrijeme njegova papstva plovio Cristoforo Colombo. Od toga vremena je prošlo više od jednog i još četvrt drugog stoljeća, a za to se vrijeme ekskluzivno špansko pravo plovidbe bilo učvrstilo kao neprikosnoveno. I onda se pojavio Holanđanin Huig de Groote, umjereni hrišćanin iz kalvinističke zajednice i napisao raspravu koja Španiji i Portugalu osporava pravo na isključivo korištenje mora i okeana za plovidbu i trgovinu.
Papa Paulo Peti će Grotijev spis o slobodnoj plovidbi staviti na indeks zabranjenih knjiga, zato što se u njemu tvrdi i zahtijeva da je po međunarodnom pravu plovidba slobodna za svakoga prema svakome. U to vrijeme je takva plovidba bila nezamisliva za mnoge, a za vatikanskog poglavara najviše. No Hugo Grotije nije stajao bolje ni sa svojim kalvinistima. Njihovi ortodoksni vođe su ga optužili za veleizdaju, pa je osuđen na doživotnu robiju. Uhapšen je 20. avgusta 1618, i najprije bio zatočen u Haagu, gdje će 18. maja 1619. biti osuđen na doživotnu robiju. Šestog juna će biti zatvoren u zatvorski zamak Loevesten na ušću rijeka Maas i Waal. S njime je bio uhapšen i njegov politički zaštitnik Johan van Oldenbarnevelt, koji će biti osuđen na smrt i pogubljen 13. maja 1619. u Haagu. Iako pod teškom osudom, Grotiju je, nakon prvih mjeseci zatočeništva, bilo dopušteno da mu u zatvoru boravi žena, te da mu se dostavljaju knjige. Ondašnje knjige su bile velike i teške, te su dopremane u velikom sanduku, a potom i vraćane u njemu nakon što bi ih zatvorenik iščitao.
Knjige su i dovele Grotija do robije, ali ga je jedan sanduk za knjige sa nje izbavio. To se desilo 22. marta 1621. Grotijeva supruga Maria van Reigersberch i njihova sluškinja Elsje van Houweningen stavili su zatočenika u sanduk za knjige, zaklopili ga kao što zaklapaju u njega knjige, te ga dali stražarima da ga odnesu na lađu. Pripreme za takav pothvat su bile duge i opasne. Grotijeva supruga je svima u zatvoru objavila kako je Hugo iscrpljen i da mu je to došlo od pretjeranog čitanja, te je odlučila da sve knjige oko njega strpa u sanduk i da ih pošalje izvan zatvorskih zidina. Služavka i jedan sluga od povjerenja znali su za plan, te su na sanduku za knjige, dugačkom jedva preko metar, izbušili više sitnih rupa, e da bi sklupčani čovjek u njemu mogao disati. Onda su dvije žene pomogle zatočeniku da uđe u sanduk, zaklopile ga i predale vojnicima nosačima. Ostala je priča da se jedan od nosača nije moga načuditi pretjeranoj težini kovčega, te ga je od namjere da ga otvori odvario zatvorski sluga koji je znao zašto je teret teži nego inače. Nakon dva sata plovidbe autor “Slobodnog mora” u sanduku je stigao u Gorcum, te bio izbavljen. Odmah je otišao u Francusku, gdje će završiti knjigu koju mnogi smatraju njegovim životnim djelom, o pravu na rat i pravu na mir. Oni koji imaju izdvojeno mišljenje smatraju da je latinski prevod “Palatinske antologije” uzvišeniji od rasprave o pravu na rat i na mir. U Francuskoj je primljen kao važna ličnost, i godinama imao status dobrodošlog pribjegara, no je novčana pomoć koju je dobivao bivala sve manja, te je potražio zaštitu kraljice Švedske. Ona će ga imenovati za švedskog poslanika u Francuskoj.
Hugo Grotije ili Hugo Grocije umro je 28. avgusta 1643. godine. Bio je došao u Švedsku gdje ga je kraljica pozvala da se dogovore o tome da joj on bude bibliotekar. Za to zvanje on više nije imao volje, pa je ispraćen štedrim darovima kraljičinim krenuo brodom prema Holandiji, a brod je 17. avgusta zadesila oluja, prevrnula ga negdje kod Lübecka, te se Grotije jedva spasio. Teško iznuren krenuo je otvornim kolima prema Rostocku, na njega je padala kiša i pogoršala mu stanje. U Rostocku je umro dva dana nakon dolaska. Za života je, dugo prije umrlog časa, sam sebi sastavio nadgrobni distih:
Grotije ovdje je Hugo, prognanik i batavski sužanj,
Velika Švedsko što tvog kraljevstva namjesnik bje.
Grotius hic Hugo est, Batavum captivus et exsul
Legatus regni, Suecia magna, tui.
Na njegovu grobu u Novoj crkvi u Delftu nisam vidio taj nagrobak, a jesam ovaj od šest latinskih distiha koje je sastavio Petar Burman (Petrus Burmannus) u 18. stoljeću:
Prodigium Europae; docti stupor unicus orbis;
Naturae augustum se superantis opus;
Ingenii coelestis apex, virtutis imago;
Celsius humanā conditione decus;
Cui peperit Libani lectas de vertice cedros
Defensus verae religionis honor;
Quem lauru Mavors, Pallas decoravit olivā,
Quum bello et paci publica jura daret;
Cuem Thamesis Batavae miraclum et Sequana terrae
Vidit, et adservit Sueonis aula sibi.
Grotius hic situs est. Tumulo discedite, quos non
Musarum et Patriae fervidus urit amor.
Čudo Evrope, i dika jedinstvena učenog svijeta,
Čudesni prirode stvor koji nadjačava nju;
Nebeskog duha vrhunac i prilika same vrline,
Presjajni dragulj što sav ljudski obasjava rod.
Njemu su grančice brane sa vrhova libanskog kedra,
To mu je hvala što čast vjeri je bio i štit.
Njega lovorikom Mavor, a maslinom Palada resi,
Zato što dade na dar pravo na rat i na mir.
Batavsku diku kad ode od Temze i ode od Sene,
Službu poklisarsku tad dao mu švedski je dvor.
Grotije ovdjena leži: od groba se maknite ovog
Vi što za pjesmu i rod ȕ srcu nemate žar.