Zlatno doba čovječanstva bilo je bez zlata, zlato je bilo je nepoznato Zlatnom dobu. Za zlato se saznalo tek u Gvozdeno doba. Tada je zlato postalo osnova za trgovinu i trampu, a bilo je osnova i za rat. Tako stoji u starih pisaca, to u “Poslovima i danima” kazuje Hesiod, tako stoji i kod Ovidija. Hesiod, doduše, ne spominje zlatno doba, spominje zlatni ljudski naraštaj. Bilo da je doba, bilo da je naraštaj, zlato im stoji u nazivu. Čudno je da se zlato, uzrok ratova i zala, uzima za naziv doba u kojem ničega toga nije bilo, ni zlata ni ratova.
Zlato ovoga ljeta vuče misao na planinu Rogoznu. Između Golije i Rogozne smjestio se Novi Pazar i nekoliko sela čije stanovništvo curi u Pazar ili u široki svijet. Na Goliju stižu vijesti i glasovi o pripremama za kopanje rude na Rogozni. Stižu i glasine, vrijeme je takvo da su glasine pouzdanije od vijesti. Stvar izgleda beznadežno zapečaćena i bukvalno nepovratna: glasovi su složni u ocjeni da vlasti u Srbiji, a to, po tim glasovima, uglavnom znači da predsjednik Vučić, imaju to jest ima dogovor, a možda i ugovor sa nekakvom australijskom firmom da ova počne iskopavanja na Rogozni. Vučić je, inače (inače!) počasni građanin Novog Pazara, a i da nije, bilo bi nemoguće da ne zna za sva probijanja puteva ka Rogozni i po Rogozni, za asfaltiranja, koja mještani znaju i gledaju dok drndaju i brundaju kamioni i sve one naprave koje se nazivaju mehanizacija. Nekoliko ljudi iz sela na Rogozni s kojima sam razgovarao jako su usplahireni, zabrinuti su i nezadovoljni. Predsjednik Vučić je, kažu, izjavio kako u Rogozni leži 170 tona zlata, koje će otkopavati i otkopati ta australijska firma. To će zlato, po Vučiću, preporoditi cio ovaj kraj, otvoriti ljudima radna mjesta, i to pa to, pa opet to. Uz zlato se spominju i ogromna nalazišta bakra, ovoga ima na hiljade tona, ali se bakar ne spominje rado, radije se nekako preskače. Spominju se i olovo i cink, tiho i tiše, da ne tamne sjaj zlatu. Poneki od ljudi mi je pokazao i svoju parcelu u kojoj će bušilice bušiti pa da onda mjesto ustupi rudokopnoj sablasnoj mehanizaciji. Radnici koji se ovoga ljeta po tom terenu motaju i teren pripremaju šutljivi su, skupe su im riječi.
Novinari i urednici povremeno objave kako Srbiju “trese zlatna groznica”. U decembru 2022. predsjednik Vučić je objavio kako je “Srbiju Bog pogledao”, jerbo je kod Žagubice (daleko sjevernije od Rogozne) otkrivena zlatna žila, te će taj nerazvijeni gradić zadesiti svijetla budućnost kad mu iz tamnih dubina ispod Crnog vrha na zemljinu površinu bude izvučeno pa onda žeženo to zlato. Crni vrh ima i na Rogozni, a ima na Rogozni i brdo Žežnica. Ono je vjerovatno onomatološka svojta nekadašnjeg rudnika Žežna na Rogozni odakle se iskopavalo pa peklo i talilo ono što se iskopalo. Žežna se prvi put spominje u prvoj polovini 16. stoljeća, ime joj je ostalo u turskim dokumentima, u kasnijim Žežne nema, te bi se moglo smatrati kako se žeženjem iz Žežne izdvajalo i zlato. Dragici Premović Aleksić dugujemo važan rad o tome rudniku. Ona je, uz mnogo čega drugog, otkrila i da su rudari imali povlašten položaj, uz osigurane zarade i prednost da potpadaju pod rudarsko zakonodavstvo. Ona je našla i jednu presudu Porte iz 1559. godine koja se odnosi na nezadovoljstvo rudara što nisu oslobođeni davanja dječaka u janičare. Ovako glasi jedan dio te presude dostavljen kadiji Novog Pazara: “Rudari novopazarskog kadiluka uporno odbijaju da daju svoje dečake, iako u njihovoj ispravi piše da te obaveze nije oslobođen rudarski sloj stanovništva.” Važan popis rudarskih okana i naziva daje i Petar Ž. Petrović. Toponimi kao Zlatna reka, Zlatni kamen, Zlatar, Plakaonica ukazuju na rudarsku prošlost Rogozne. Koliko god da se o njoj govori kao planini “punoj zlata”, valja kazati da je, po svemu sudeći, to jako nategnuto, jer su se u njoj najviše vadili olovo i cink, pomiješani sa piritom, srebrom, pa tek onda zlatom. Kraj izvora Bakarnjača i danas mještani znaju vaditi olovo, “za svoje potrebe”, kaže Petrović. Austrijski diplomat i putopisac Theodor Ippen u svojoj knjizi “Novibasar und Kossovo” (Novi Pazar i Kosovo) o Rogozni kaže da je u njoj bilo rudnika srebra i da su je Turci zvali Gümüş Dağ (Srebrna gora). Svejedno, onaj koji u Srbiji danas sve drži u svojoj šaci, u svojim obraćanjima zlato najradije stavlja na prvo mjesto, jer se zna šta sve prati iskopavanje i preradu rude olova, bakra i cinka. Zna se kakva je sreća zadesila Bor i Majdanpek, da samo njih spomenemo. Zna se od kakvoga zdravlja pucaju pluća djece i odraslih u Boru i Majdanpeku, gdje sada vladaju kineske firme i bušilice. A zna se, i to je objavljeno, da su mineralni resursi Rogozne procijenjeni na 214.000 tona bakra i na 364.000 tona cinka! Objavljeno je to, no naravno tiše, ali se glasno govori i ponavlja o 170 tona zlata. A kompanija Strickland Metals svojim će dijamantskim bušilicama bušiti u mjestima Medenovcu, Šancu i Bakarnom kanjonu. Nešto od samouvjerenosti i slavodobitnosti izvođača može se vidjeti na web stranici. Kod imena Medenovac valja podsjetiti da se med prije tri stoljeća zvao bakar. Uz Srickland Metals spominju se i domaće „sestrinska firme“ te Zlatna reka, te Terra Balcanica. One bi, čuje se, rudarile oko bakra, cinka i olova, u šta se australijska firma ne bi miješala. Glasine, one što su pouzdanije od vijesti, kazuju i kako je Rogozna u Beogradu zamišljena da bude ono što je bila Trepča, inače na Rogoznu geološki i geografski naslonjena. Sablasne ekološke posljedice spominju samo ugroženi.
Prilika je da se podsjetimo jednoga mjesta na Rogozni. Ono se nalazi usred rudokopne Rogozne, ispod srednjovjekovne utvrde Jeleč. To se mjesto danas zove Otes. Važno je spomenuti Otes na Rogozni, jer se u njemu desilo nešto što je zgodno spomenuti, iako od spominjanja pouke neće biti nikakve. To što se desilo dalo je mjestu ime. Kraj toga mjesta je, krajem zime 1282. srpski kralj Dragutin išao sa svojom vlastelom u lov, pa mu se spotaknuo konj na kojem je jahao, te je s njega pao i slomio nogu. Vlastelini i sluge su mu uz žaljenje i plakanje, načinili, to jest, otesali od drveta udlage i u njih učvrstili slomljenu nogu. Po tesanju tih daščica za udlage, mjesto pada s konja je nazvano Otes. Kralj Dragutin je tada, još na zemlji se nalazeći, zatražio od pratnje svoje da ga odnesu u Deževo, današnju Deževu kraj Novog Pazara, gdje su tada Nemanjići imali svoje dvore.
O tome opširno piše arhiepiskop Danilo Drugi. Milutin, brat kralja Dragutina, došao je po pozivu bratovu u Deževo i “tu učini veliko ridanje i plač nad svojim bratom”. A ranjeni kralj mu je ovako rekao: “Ljubimi moj brate, evo vidiš kako učinih, tako mi se vrati, da više neću vladati na ovom prestolu, koji silom uzeh svome roditelju. A ako posle ovoga ostanem na ovom prestolu kraljujući, telo moje ima da bude iskušano od Gospoda neiskazanim kaznama. Jer po delima mojim što učinih, sve ovo doći će na me. Jer mislim kako zanavek otpadoh od carstva nebeskog, zaželevši prolazne slave. Jer bol od geene očekuje me, večne nerazrešne uze i tama krajnja, otrovni crv, škrgut zuba, skrb i tuga ognjene reke… A ti, dragi moj i ljubimi brate, uzmi moju carsku krunu, i sedi na prestolu roditelja svoga, jer Bog tako zapoveda, i u mnogoletnom životu kraljuj”. (Za one koji, možda, pomisle da je riječ geena štamparska greška, neka znaju da nije, ona je došla iz latinskog, a ondje iz arapskog, gdje glasi džehennem, pakao.)
Kralj Dragutin je svoj pad s konja i lom noge razumio kao Božju kaznu za to što je šest godina ranije zbacio sa prestola svoga oca Uroša Prvoga. Ostala su svjedočenja da je Dragutin nakon silaska sa trona, svaki dan znao provoditi dosta vremena u iskopanom grobu na postelji od trnja koju je sam priredio. Milutin se pak, pokazao kao jedan od najuspješnijih srpskih kraljeva.
Nekada je srebrna gora Rogozna i vlastohlepnoga kralja načinila mudrim i vratila u pobožnost. Danas se na njoj vježba neiskrenost u govorenju i razularenost u postupanju. Pozlaćuje se na riječima, a širi se bojazan da će pozlata biti rđa.