U današnjem Starom Gradu, nekadašnjem Starigradu na Hvaru izišla je prije koju godinu rijetka publikacija. Naziv joj je Paiz, kako se Stari Grad zove u govoru mještana. Paiz svakako dolazi od paese, ali ovdje riječ označava grad, i često se s riječju čini igra, kao da je Pariz. Starigrad je grad pun uličica, koje se zovu kale, a u podnaslovu publikacije stoji duhovita oznaka “Bulevarski list povijesti”. Bulevarski list Paiz ima osam stranica novinskog formata i ima još izdanje na engleskom, francuskom i njemačkom: Paiz Times, Le Paizien, Das Paiz.
Njemačko izdanje lista je prije nekoliko dana u Starigradu, pred kućom gdje je listu redakcija, od urednika Krešimira Zelića, dobio i njemački univerzitetski profesor romanske filologije, autor brojnih knjiga, lingvista Jürgen Trabant. Trabant u Paiz dolazi već dvadeset godina, pa ga je zanimalo šta objavljuje bulevarski list u mjestu bez bulevara, u broju posvećenom 2400. godišnjici od osnivanja Starigrada, to jest grčkog Pharosa.
Dan kasnije mi je Trabant, pokazujući svoj primjerak bulevarskog lista starigradskog, rekao: “Knacklaut je stigao i u Stari Grad! Zahvaljujući njemačkoj prevoditeljici!” Pa mi je pokazao više mjesta u listu gdje je bio taj Knacklaut. Mjesta je označio olovkom i obilježio ih sa strane, kao što korektori čine sa otisnutom stranicom. Skoro sva obilježena mjesta su bila riječi u kojima se nalazila štamparska zvjezdica (*) koju još zovemo asterisk. Ta zvjezdica označava nešto što se ranije u riječima nije označavalo: “ujedinjeni” oblik imenica za muški i ženski rod, na primjer Gelehrt*innen, Fanatiker*innen, ili Türk*innen. Prevoditeljica i odgovorni urednik za njemačku verziju tako su u Paiz donijeli nešto što u Njemačkoj ulazi u praksu već par godina: takozvani Knacklaut, ili po engleski glottal stop, ruski гортанная смычка, francuski coup de glotte a kod nas se to zove glotalni ploziv.
U njemačkom jeziku Knacklaut je konsonant koji se ne piše, ali se u izgovoru čuje i za njemački je jako karakterističan, za razliku od francuskoga, na primjer. On dolazi u riječima koje počinju naglašenim vokalom, kao: Atem, Ende, ali i usred riječi, ispred naglašenog vokala: veráchten (između ver i achten) ili gefólgt, između ge i folgt. Mnogi govornici ga nisu ni svjesni, iako ga izgovaraju, a tome stanju pogoduje i što u alfabetu za njega nema znaka, a i oznake za njega se razlikuju. Međunarodna fonetska organizacija IPA označava ga upitnikom [ʔ], Duden uspravnom crtom [ɪ], a neki i dvotačkom [:].
Jürgen Trabant podsjeća kako glotalni ploziv ima sporan fonološki status u lingvistici, ali fonetsko-semantička pravila njegova pojavljivanja nisu sporna. Stalno navođenje minimalnog para Spiegelei/Spiegel-Ei ne može načiniti od njega fonem. Glotalnom plozivu u današnjoj Njemačkoj Trabant je posvetio jedan članak čiji bi se naslov mogao prevesti kao “Ploziranje pod sljemenom Republike” (Es KNACKT im Gebälk der Republik) u kojem ukazuje na nešto što u njemačkom govornom jeziku nije postojalo, a što se posljednjih godina širi zato što se zavodi s najviših mjesta, preko javnih govora, radija i televizije. Zavodi se glotalni ploziv tamo gdje ga nije bilo, i gdje mu, po zakonima njemačke fonetike ne može biti mjesta. Ta mjesta su ispred nenaglašenih slogova. Spikeri i govornici sve češće knacken, to jest iz ograda zubnih puštaju taj konsonant, koji se u našoj kakvoj takvoj fonetici opisuje i kao laringealni okluzivni zvuk. To određeni njemački govornici rade neobzirno i bezobzirno, i to što rade, smatra Trabant, ne odobrava barem četiri petine njemačkih govornika.
A zašto to čine? Zato što hoće da se predstave kao zagovornici poštivanja žena, koje su, je li, stoljećima ugnjetavane i tlačene, i sad im to valja nadoknađivati grlenim prilogom. No kakva je i pošto je ta nadoknada? Trabant navodi riječ Ministerpräsident*innen (umjesto zvjezdice on stavlja u zagradi Knack) i objašnjava da se uvođenjem glotalnog ploziva u nju na mjesto gdje mu mjesto nije, to ne čini da bi se promijenio izgovor (iako se to čini hotimice i napadno), nego da bi se promijenio sadržaj. Promjena sadržaja nije promjena značenja riječi Ministerpräsidentin (premijerka), dakle nije semantička promjena, nego je to pragmatičko markiranje. Uvođenje, to jest, zavođenje glotalnog ploziva ne daje premijerki semantičku “ženskost”, jer je ona obilježena već nastavkom –in, nego govornika obilježava kao pripadnika određene govorne grupe. Govornik uvođenjem glotalnog ploziva hoće da kaže: “Ja sam od onih koji misle ispravno, koji poštuju žene i koji se bore protiv vjekovne potlačenosti žena, ja dakle govorim kao štovalac vrijednosti.” Poruka je dakle: Čini i ti kao što mi činimo, pa ćeš i ti biti dobar. Glottal stop. Knack.
Dokle su stvari došle, Trabant pokazuje jednim primjerom iz govora “jedne od najmudrijih žena Njemačke” koja je u jednom akademskom govoru kazala “vojnikinje i vojnici”, pa se odmah krenula izvinjavati rekavši: “Oh, oprostite, mislila sam Soldat*innen, još nisam dobro time ovladala.” Jasno je pokazala kako se boji neodobravanja ili nekog ukora od strane novih konformiranih pravovjernika. Trabant se pita: “Ali ko je njoj propisao da na tome mjestu uvede glotalni ploziv? Kome se ona izvinjava? Meni ne. Ja nisam očekivao Knacklaut na tome mjestu, ja ne mislim da je neprikladno ako se on ne pojavi na tom mjestu. Njemački standard na tome mjestu ne poznaje Knacklaut, on je tu povreda njemačke fonetike, te ga ja tu smatram smetnjom.”
Da stvari nisu sitne, već da su krupne, pokazuje Trabant jednim drugim primjerom. Dobio je poziv od jedne državne institucije Austrije da napiše članak za jednu knjigu o jeziku. Velikodušna glavna ideja izdavača knjige bila je da je jezik važan, da “materinji” jezik valja njegovati, da je višejezičnost tako lijepa, i tako dalje. Trabant je trebalo da piše o jeziku nauke, i sa zadovoljstvom je poziv prihvatio. Pri tome je, imajući u vidu praksu te institucije da se tekstovi na njenoj web-stranici genderiraju, zamolio da njegov prilog bude izuzet od toga. Dobio je brz odgovor, u kojem je stajalo da je njegov prilog i dalje dobrodošao, ali: “Što se tiče genderiranoga načina pisanja, tu imamo politiku kuće i zaključke, koji se eksplicitno za to zalažu – i to je izvan dometa našeg uticaja.”
“U stvari”, kaže Trabant, “ne radi se nipošto o jednom ‘načinu pisanja’, nego o jednoj čeličnoj identitetski političkoj markiranosti, koja ne dopušta nikakav izuzetak, te se radi o prijetnji: ili se priključi ili se isključi. Budući da je moja bibliografija dovoljno duga, ja mogu sebi priuštiti da se isključim, ali kako bi išlo da sam mlad?”
Dalje piše Trabant kako sve više privatnih struktura, prije svega novine i izdavačke kuće, slijede genderizaciju tekstova, te se od nekog vremena nije lako tome oduprijeti. Genderski zahvati, posebno oni pri završnim korekturama, povjeravaju se čeličnim praktikantima i praktikantkinjama. Trabant poziva autore da posebnu pažnju obrate na te završne korekture svojih članaka i knjiga, ako ne žele da im rad bude opskrbljen zvjezdicama ili dvjema tačkama, jednom iznad druge: to su tragovi jezične njemačke gendermerije. Ova posljednja riječ je moja, neka mi Trabant ne zamjeri što je upotrebljavam.
Ima još. Tekst o kojem je ovdje riječ, dakle Es KNACKT im Gebälk der Republik, odbio je da objavi berlinski list Der Tagesspiegel, te ga je autor Trabant objavio u listu Die Welt. Manipulacija ljudima se odavno izvodi putem manipulacije jezikom, a iz njemačkog primjera se vidi da je i fonetika pogodno polje za takvu stvar. Putem novih gospodara njemačkog jezika mogli bi krenut i drugi, oni koji vladaju drugim jezicima, u kojima postoji glotalni ploziv. Svaki prema mogućnostima i moćima.