foto: Dženat Dreković/NOMAD

Gudžević: Posljednja Sidranova knjiga

U danima nakon Sidranove smrti stigla mi je fotografija, ova uz ovaj tekst. Snimljena je u Sarajevu 23. maja 2003. u Galeriji Mak, prilikom predstavljanja Sidranove dvojezične knjige pjesama “La bara di Sarajevo/Sarajevski tabut” (Edizioni e, Trieste 1995).

Large sinan 1
Razgovor o Sidranovoj knjizi “La bara di Sarajevo”, 23. maja 2003. u sarajevskoj Galeriji Mak. Slijeva nadesno: Silvio Ferrari, Amela Zec Filipović (moderatorica), Abdulah Sidran, Piero Del Giudice i Nadira Šehović. Ustupio Silvio Ferrari

Osim fotografije, ovih dana mi je stigla i knjiga Sidranovih izabranih stihova, štampana u Genovi decembra 2023. Za obje pošiljke zahvalnost dugujem piscu i prevodiocu Silviju Ferrariju. On je na fotografiji ovaj prvi s lijeve strane, sa flasterom ispod oka. Ferrari je preveo sve Sidranove knjige objavljene na talijanskom, i ove spomenute. Ova posljednja, s naslovom “Nuove poesie 1996-2006” (Nove pjesme) posljednja je Sidranova knjiga koju je pjesnik vidio za života. Silvio Ferrari je napisao i kratak predgovor knjizi, u kojem, između ostaloga, kaže:

“Abdulah Sidran je najautentičniji bosanski pjesnik posljednjih pedeset godina. Ovo je skromno mišljenje autora ove bilješke. No, ako bismo u njegovu Sarajevu (i okolini) načinili istraživanje o tome, uvjeren sam da bi odgovor većine stanovnika bio isti, čak i u današnjem stanju zemlje ‘cementirane’ i politički podijeljene.

Pjesme je pisao i objavljivao još od srednjoškolskih dana. Oslanjajući se na događaje iz života svoje porodice, napisao je scenarije dvaju filmova, za koje je, prije mnogo godina, Emir Kusturica osvojio u Cannesu i u Veneciji najčuvenije filmske nagrade: ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’ i ‘Otac na službenom putu’.

Sidran je, uz razne druge poslove, ostavio i pjesničko svjedočanstvo o najtragičnijem stradanju svoje zemlje, između 1992. i 1996, čije brojne posljedice traju i danas. U svemu tome on je ostao nadasve simpatičan čovjek, a kao pjesnik priznat i cijenjen, ne samo u domovini. A već je na pragu i visoke životne dobi. Godine 2024. će napuniti osamdeset godina.

Sreo sam ga u Bolonji 1995, s njime me je upoznao Piero Del Giudice, kome pripada zasluga da ga je sreo i s njime se sprijateljio u Sarajevu za vrijeme svojih teških i požrtvovanih putovanja solidarnosti i pomoći, koja su u ono vrijeme poduzimale i stotine Talijana, kako ne bi ostali ravnodušni za bosansku dramu i kako bi pomogli mnogim ljudima da doslovce ne umru od gladi. Piero Del Giudice mi je na povratku s jednog od svojih boravaka u Sarajevu, predložio da prevedem Sidranove pjesme, kako one ranije tako i one koje je odredila osjetljivost čovjeka koji je ostao u svojoj zemlji u nesigurnosti i patnji.

Smatram privilegijom što sam prihvatio priliku da stanem uz blistavu originalnost njegovog načina pisanja stihova, efikasnim i često izvanredno pronađenim rješenjima u raznim prilikama, u čemu je sličan antičkom aedu. U toj radosti sam, a u namjeri da Sidranu priredim iznenađenje, načinio jedan, iako malo preuranjen rođendanski poklon, te predložio izdavaču ovu malu antologiju njegovih tekstova.”

Ovaj sud o Sidranu nije izrekao čovjek koji ne poznaje poeziju. Ferrari je preveo silu pjesama jugoslavenskih pjesnika, među njima su i neki najveći, Krleža, Paljetak, Sarajlić. U njegovom prevodilačkom radu ističe se i jedan podvig: “Balade Petrice Kerempuha”. A proznih knjiga je načinio toliko da bi se, kad bi im se pridružile i pjesničke, od njih napravila velika hrpa. Sa Ferrarijem se u Italiji po pitanju prevođenja i poznavanja jugoslavenskih književnosti teško može mjeriti ijedan drugi prevodilac. A prevođenje je, to najbolje znaju prevodioci, najpomnije i najposvećenije čitanje.

Antologija koju je priredio Ferrari ima 80 stranica, na koricama je crtež crnim tušem Safeta Zeca, a u knjizi je 13 pjesama. One su prevedene, ako je netalijanu dopušteno kazati, tako da se ne primjećuje da su prevodi, čini se da su napisane na talijanskom. Njima u knjizi prethodi razgovor na 20 stranica, koji je jula 1993. sa Sidranom u Sarajevu vodio Piero Del Giudice. Taj razgovor se završava ovim Sidranovim odgovorom u kojem se evocira sjećanje na jedan njegov raniji televizijski nastup u Italiji: “Mi smo Evropa više nego Madrid, Pariz i London. Ovdje je kolijevka evropske kulture. Ovdje su Rim i Grčka. Dodao sam: ‘Držite se, izdržite, mi smo sa vama’, jer činjenica da Evropa gleda i šuti predstavlja monstruozan zločin prema našem narodu, ali je i moralni krah Evrope. Ništa dobro se ne može očekivati od takve Evrope. Takva Evropa nema budućnosti. A što se tiče morala i demokracije, mi nemamo šta da učimo. Evropa može doći ovamo da nešto nauči. Mi ćemo na neki način preživjeti. Šta će biti sa Evropom, Bog sami zna!”

Piero Del Giudice, stoji u pozadini svih Sidranovih knjiga u Italiji, “telematski” stoji i iza ove. Kažem telematski, jer je Piero Del Giudice preminuo 30. avgusta 2018. ne ostvarivši nakanu da priredi i objavi u Italiji sve što je Sidran napisao. A veliki dio svoje nakane je ostvario. Del Giudice je Ferrarija doveo do Sidrana, a Ferrari je preveo već pet Sidranovih knjiga stihova. Bez prevođenja i prevodilaca ne bilo svjetske književnosti. U prevodilačkom poslu na Sidranovim stihovima Ferrariju je od pomoći bila i sarajevska talijanistica Nadira Šehović. Na našoj fotografiji je i ona, prva s desne strane. Na fotografiji Piero Del Giudice sjedi između nje i Sidrana.

Piero Del Giudice je bio jedinstvena pojava. Pjesnik, prozaista, nastavnik, povjesničar umjetnosti, ali i društveni aktivista, cijeloga života uvjereni komunista, član organizacija Circolo Lenin, potom Lotta Continua, Prima Linea i CoCoRi (Comitati Comunisti Rivoluzionari). Kao priređivač je učestvovao u objavljivanju talijanskih knjiga Marka Vešovića i Davida Albaharija. Del Giudice je u svojoj odanosti ljudima u Sarajevu bio čovjek bez paralele. Za vrijeme rata je mnogo puta dolazio u opkoljeni grad, donosio lijekove, odjeću i svu moguću drugu pomoć. Od kooperacije Suada Dilberović, čiji je bio predsjednik, pokupio bi rukotvorine koje su žene pod opsadom izrađivale, pa bi ih prodavao u Italiji, i odmah bi novac donosio u Sarajevo i davao ga da se podijeli. To je činio više puta. Pri tome nije ni imao ni tražio ikakav profit od svoga bavljenja, on je pomagao da bi pomagao. U svojoj odanosti prema Sidranu bio je zadivljujuće bezgraničan, Sidran ga je izabrao za kuma na svom vjenčanju sa Sabijom Delić, 7. juna 1995.

Piero je ponekad u toj svojoj odanosti znao doći i do granice posesivnosti, što je, u barem dva slučaja, ispalo štetno po izlaženje Sidranovih knjiga kod drugih izdavača, jer bi on na takvu mogućnost stavljao svoj “veto”. Del Giudice je doduše i činio i uspijevao da se Sidranove knjige u Italiji (jedna i u Luganu) objavljuju, ali nije dao nijednom drugom izdavaču da to čini. To je bilo tako, i tome je sad kasno dodavati hipotetičke ishode o tome kako bi stvari išle da je bilo drukčije. Sam Sidran je Pierovu čestu plahost opravdavao njegovim zatvorskim iskustvom. Piero Del Giudice je bio osuđen na 28 godina zatvora, za navodno pomaganje pri jednom ubistvu koje su učinili članovi organizacije Prima Linea. Piero je u svemu tome bio nevin, ali je do utvrđivanja njegove nevinosti morao odrobijati šest godina i tek tada bio pušten na slobodu. On nije nikada bio član Brigate Rosse, a Sidran je to, možda i ne snalazeći se u nazivima svih struktura kojima je njegov kum ranije pripadao, poneki put i tvrdio, svakako želeći da time kod drugih izazove razumijevanje za Pierove kaprice, koji su ponekad bili nerazumljivi, a nisu bili ni rijetki.

Sidranovu knjigu “Nuove poesie 1996-2006” izdao je Andrea Vezzali u svojoj izdavačkoj kući L'Amico Ritrovato koja ima sjedište u Genovi, gradu gdje je objavljeno nekoliko knjiga prevoda Silvija Ferrarija. Gospodina Vezzalija je zapala čast da objavi posljednju knjigu stihova Abdulaha Sidrana, kojoj se Sidran jako obradovao, kad ju je dobio januara ove godine, već u odmakloj bolesti. Mi smo za to objavljivanje i tu radost učinjenu pjesniku zahvalni gospodinu Vezzaliju.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu