Osim sjaja i slave širom kruga zemaljskog, napolitanska kancona ‘O sole mio ima i zube i rep koji nije baš kometin. Na toj se pjesmi nisu obogatili ni autor teksta ni autor muzike, štaviše, umrli su u neimaštini i bijedi. Podrobnosti te bijede povezane su sa slavom pjesme, ali neke su se, kako to biva, stvorile pa nakačile i same. Nije baš najprirodnije i samorazumljivo da pjesnici i kompozitori uz slavu zarađuju i novaca, ali za ovu pjesmu je najprirodnije bilo da se na njoj sretnu i slava i novac onih koji su je stvorili. Slava ju je pohodila u jatima, a novac se s njom mimoilazio. Ima poneko te smatra kako bi se i onaj što je pjesmi napisao riječi i onaj koji joj je dao note mogli upisati u uklete pjesnike, pa je uklet i njihov rukotvor, kancona ‘O sole mio. Imaju svoju i pjesme sudbinu.
Autor melodije Eduardo Di Capua, od 52 godine, koliko je poživio, barem dvadeset je bio jedan od najslavnijih predstavnika napolitanske kancone, ali mu ni slava ni prijateljstva i rad sa velikim autorima nisu pomogli u životnim oskudicama. Uz svu njegovu napolitanità išla je i opsesija u igri lotto, gdje je igrajući gubio. Drug mu je u kockanju bio Vincenzo Russo, koji je, kako ga označava Paquito Del Bosco, bio najveći prirodni talent napolitanske kancone, mladić koji je od škole imao samo večernje tečajeve za radnike, i koji je svoje zdravlje upropaštavao radom pri štavljenju kože u manufakturi za pravljenje rukavica. No taj kožar i kockar piše najljepše ljubavne pjesme, za koje Di Capua piše note. Od 1897. do 1900. njima dvojici će suradnja donositi i pobjede i druga mjesta i pohvale na takmičenjima koje u napuljskoj Piedigrotti organizira izdavač Ferdinando Bideri. Za poznanstvo sa Di Capuom presudno je bilo što je Russo bio na glasu kao “pomagač”, to jest onaj koji je imao moć pogađanja brojeva koji će biti izvučeni. Ni Di Capua, kao maestro, ni Russo, kao pomagač, nisu bili nikada među lotto dobitnicima.
Nakon što će 1904. godine u dobi od 28 godina Russo umrijeti od tuberkuloze, Eduardo Di Capua će ostati sam na svijetu. Sve će ga manje radovati i sve će više tonuti u letargiju. Ništa ne ostaje od njegovih golemih uspjeha i prijateljstava. On i dalje radi, nekako zarađuje svoju crkavicu, daje poduku u pjevanju, vodi mali i sve jadniji salonski orkestar u jednom napuljskom teatru, na klaviru iza zavjese prati nijeme filmove. No sve što zaradi njegovoj porodici ne donosi pomaka s ruba bijede. Ostala je priča kako je jednom neki skroman lotto dobitak sav utrošio na jelo za svoje prijatelje. U danima oskudice prorekao je svojoj ženi da će mu smrt doći kad mu kuća ostane bez klavira. Kad se više nije imalo od čega platiti ljekara, prodan je njegov klavir. U napuljskoj bolnici Elena d'Aosta, 3. oktobra 1917. otišao je s ovoga svijeta najveći muzičar napolitanske kancone Eduardo Di Capua.
Jedan od onih koji su iz bijede mogli izvući najvećeg muzičara napolitanske kancone bio je svakako Ferdinando Bideri. Ovaj napuljski baron osnovao je izdavačku kuću Bideri za muzička djela 1876. i on će 1898. u svom časopisu La tavola rotonda objaviti i tekst i note pjesme ‘O sole mio. Na slici uz ovaj tekst prikazan je kovert partiture iz 1901. na kojem, po sredini, stoji da je pjesma osvojila prvu nagradu na konkursu časopisa La tavola rotonda 1898. To nije istinito: pjesma je dobila drugu nagradu, ali je u tri godine dobila takav status da je izdavač napismeno i drsko izrekao laž o ishodu takmičenja kojem je bio pokrovitelj.
Drskost i bezobzirnost su bili zaštitni znaci u ponašanju izdavača Biderija prema autorima teksta i melodije pjesme ‘O sole mio. O tome je najbolju dokumentaciju načinio spomenuti Paquito Del Bosco, umjetnički voditelj zvučnog arhiva RAI za napolitansku kanconu. U svojoj knjizi o povijesti pjesme ‘O sole mio, on piše jedinstveno dugo otvoreno pismo izdavaču Bideriju i to 76 godina nakon Biderijeve smrti. Preneraženost zbog današnjeg statusa autorskih prava na najslavniju kanconu današnjice ono je što ga je vodilo na pisanje toga po svrsi hipotetički irealnog teksta. Prava i tantijeme su zapale nasljednike čovjeka po imenu Alfredo Mazzucchi, koji su sudskom presudom, tipičnom za jedan dio talijanskog procesnog bućkuriša, uspjeli isposlovati da im talijanska Agencija za izdavačka prava svake godine isplaćuje preko 150 hiljada eura, i to će trajati tako sve do godine 2042! Alfredo Mazzucchi je bio učenik u vrijeme kad je Di Capua pisao note za pjesmu, i za svaku ideju koju bi pri susretu sa maestrom iskazao bio je plaćen. Del Bosco kaže kako je pri tome zaradio 57,50 ondašnjih lira od svoga učitelja, te podvlači da je to primjer kako je učitelj manje zaradio od učenika. To se našlo na nekoj priznanici koju su potomci Mazzucchijevi ko zna kojim čudom sačuvali. Sve je to bilo godinu dana prije nego što se Di Capua mašio papira da napiše note za pjesmu koju mu je dostavio autor Giovanni Capurro.
Ovdje nema mjesta za pojedinosti sudske odluke koja je nasljednike Alfreda Mazzucchija učinila bogatim. Neka bude rečeno samo da presuda ide u velike sudske kuriozitete i da je u pravničkim krugovima po svijetu izazvala iznenađenost pa i skandalizaciju. Intervju praunuka Eduarda Di Capue, listu Torino sera od 14. oktobra 1999. bio je neposredan povod za sudski proces. Praunuk, koji se zove isto kao i pradjeda, govorio je o kanconama koje je ukajdio njegov pradjed, a pri tome “nije spomenuo presudan udio koji je u ovima imao Alfredo Mazzucchi”. To je bio povod da nasljednici Mazzucchijevi, inače Napolitanci, kod suda u Torinu (gdje je intervju štampan) podignu tužbu za “nespominjanje”. Na neobičnom suđenju (kojem nisu prisustvovali ni potomci, to jest današnji izdavači Bideri, ni nasljednici autora teksta pjesme koju je napisao Giovanni Capurro) nije bilo ni presude niti je bilo oslobađanja. Umjesto toga, pod suđenjem Marije Alvau došlo je do poravnanja: praunuk Di Capua je povukao svoje tvrdnje, a Mazzucchijevi nasljednici svoju tužbu za naknadu štete, uz zahtjev da presuda bude objavljena. To je ove potonje zadovoljilo, jer su ostvarili pravo na tantijeme za 18 napuljskih kancona, kojima je priznato pravo na nasljeđe po pitanju suautorstvo njihova pretka Alfredu, i to, neka bude ponovljeno, sve do 2042. godine! A ovaj je, kako navodi Del Bosco, u vrijeme kad je Di Capua u Odesi napisao note za ‘O sole mio bio mali učenik na konzervatoriju i bavio se isključivo klasičnom muzikom i nosio mišlju da napiše muziku za operu Fides po tekstu koji je napisao autor Anton-Menotti Buja. Kanconama se posvetio godinama kasnije, ali u vrijeme kad je Di Capua bio na vrhuncu komponiranja, Mazzucchi je bio u drugim muzičkim krajevima. Del Bosco piše o prljavoj kampanji po štampi koja je uslijedila nakon procesa, te izvodila nečuvene rekonstrukcije: te kako je izdavač Bideri davao Di Capuine note na reviziju Mazzucchiju, te kako ih je ovaj tek tada dostavljao Bideriju. Pretpostavljamo da su u to, sa svojih motiva, umiješani Biderijevi nasljednici, inače aktualni vlasnici izdavačke kuće. A za kompoziciju je Bideri isplatio Di Capui samo 25 ondašnjih lira! I time ga lišio prava na svaku buduću zaradu.
I tako dalje. Paquito Del Bosco u pismu Bideriju postavlja više pitanja: Šta ćemo danas sa sirotim Di Capuom? Zar ćemo njega, koji je toliko majstorskih djela komponirao i tolikim početnicima pomogao, smatrati čovjekom koji se koristio tuđom muzikom i na njoj se obogatio?!
Ovako završava: “Ali i Vaša izdavačka kuća, gospodine Bideri, riskira da izgubi onaj ugled koji u pitanjima napolitanske kancone uživa više od jednog stoljeća. Vi svakako pred sudom možete dobiti ovaj ili onaj spor, čak isposlovati i daljnje produženje trajanja izdavačkih prava; no biste, ipak, istovremeno tu dugu i slavnu povijest mogli uprljati, da ne kažem razoriti. I to zauvijek.”