Ovo nije prilog o ulozi mačke kao takve u vojsci kao takvoj, ovo je priča o mački, a u priči će biti ispričano i kako je ona bila u vojsci zajedno sa svojim, kako da kažem, gospodarom. Ako mačka može imati gospodara. Gospodar mačkin je bio ovaj koji ovo piše, a mačka je provela u vojsci puna četiri i po mjeseca. U Ljubljani, u kasarni Boris Kidrič, u Šentvidu pod Šmarnom gorom. Mačka je dotad živjela u Zemunu, Novi Grad, u Timočkoj ulici. Rođena je, inače, u Beogradu, na Zvezdari, oko nove godine 1978, a u vojsku je stupila sa nepunih godinu i po, polovinom juna 1979.
Mačku, to jest mače, bijelo kao snijeg, malo veće od miša, našao sam u dubokom snijegu iza prvog paviljona studentskog doma Rifat Burdžević, na Zvezdari. To je bilo prije podne, a prema večeri je mače dobilo ime Anja. Nadjenula joj ga je Vesna T, danas B. Mačka je dva mjeseca stanovala sa mnom u četvorokrevetnoj studentskoj sobi. Prema njoj su bili i blagonakloni i dobri moji cimeri, svi Sandžaklije: Hasan Koničanin–Tange, Ferid Kriještorac i moj imenjak Bahtijarević. U proljeće sam se na dva mjeseca preselio u garsonijeru na Vračaru, Anja je bila sa mnom. Vesna je znala sve o mačkama, Anju je naučila redu i urednosti. Početkom juna sam otišao u rodno selo, i ponio Anju. Bio je to put kakav nisam nikada imao. Mačku sam stavio u jednu sportsku torbu, na dno torbe stavio sam jastuče na kojem je u kući rado ležala. Onda sam je stavio na to jastuče i zatvorio torbu tako da joj je glava virila. Pri ulasku u autobus, torbu sam zatvorio tako da se putnici baš ne vidi glava, a da može disati. Onda je, mislim, bilo zabranjeno mačke voziti autobusom, a ako se nekako i moglo, onda se morala imati dozvola i posebna torba za transport mačaka. Od toga nisam posjedovao ništa, te je mačkina vožnja bila švercovanje. U autobusu sjednem lijevo do prozora, kraj mene sjedi neka djevojka. Torbu držim na koljenima, Anja počinje da grebe, pa mijaukne. Ona djevojka se sva oduševi što imam mačku, ja joj prstom pokažem da šuti. Mački malko otvorim torbu, da može promoliti glavu. Namjestim torbu tako da Anja može gledati kroz prozor. Naiđe kontrolor, cijelu vječnost traje pregled karata, no sve prođe bez mačjega glasa. Kako je prozor kroz koji ona gleda na onoj strani na kojoj se vidi kako iz suprotnog smjera dolaze vozila, na svako vozilo ona pogleda i prati ga kako se približava, pa kako se udaljava. Tako od Beograda do Pazara, 275 km. Nijedno vozilo nije propustila da ga ne isprati. Ništa iskustvo, ništa analogija, glava joj je stalno išla tamo pa ovamo, najprije nadesno pa nalijevo.
Donio sam je u selo, a ona, čim je kraj kuće vidjela ovce, munjevito se popela na visoku krušku i odozgo otvorenih usta i narogušena repa gledala neznane stvorove. Više od pola dana joj je trebalo da se smiri, da ne sikće i ne šmiče, i da joj rep ne bude napumpan. Kad je došla sebi, zaspala je, kao u Beogradu, na mom jastuku, sa prednjim šapama u mojoj kosi.
Krajem maja sam se preselio u Zemun, a krajem ljeta dobio poziv za vojsku. S mlađim bratom sam se dogovorio da on, dok sam u vojsci, stanuje u mojoj sobici i da vodi brigu o mački. On je tada stanovao u studentskom domu, i htio je da se odande makne. Otišao sam u vojsku s brigom manje: Anja će biti hranjena i branjena.
Iz vojske sam došao sredinom juna 1979, na kratko odsustvo, koje sam dobio da bih polagao jedan ispit. U Zemunu sam vidio mačku, jedva sam je poznao: mršava, zapuštena, s dvije kraste od rana na trbuhu. Kad sam krenuo da je uzmem u naručje, ogrebala me je. Poruka je bila jasna: što si me ostavio nekome koji me ne pazi i ne hrani? Istoga časa sam odlučio da je ponesem sa sobom u Ljubljanu! U kasarni će mi biti blizu, hrane ima dosta, a ondje će imati i društvo mačaka, onih što se hrane onim što vojska ostavi.
Rečeno – učinjeno: u istu onu torbu u kojoj sam je nosio u Pazar i natrag u Zemun, stavio sam ono isto jastuče i na jastuče mačku Anju, te još sa vojničkom torbom o ramenu, ušao u Sava ekspres. Sa ljubljanskog kolodvora sam otišao do stanice autobusa broj 1 za Vižmarje, ušao u njega i sišao kod kasarne. Kroz kapiju sam ušao sretno, bez ikakva pretresa i suvišnih pitanja dežurnih. Sreća možda prati hrabre, ali je te večeri pratila i jednog usplahirenog i drhtavog nosača mačke u torbi. Odnio sam je u vojnički klub, tamo gdje sam radio nakon završene obuke. Pustio sam je da protrči po prostoriji kluba, da onjuši ono što treba, e da osjeti moje prisustvo. Onda je, stepeništem kojim se malo išlo, za mnom sišla u dvorište. Ostavio sam joj hrane kraj jednoga kestena i kazao joj da ćemo se vidjeti sutra.
Sutradan sam opet bio u stroju, i sišao na jutarnju smotru. Na pisti se postrojavao cijeli bataljon. Moj kapetan je bio u čudu kad je vidio kako je jedna bijela mačka dotrčala preko piste i bukvalno se uspuzala uz mene. Ja sam je malo pomilovao, neko od vojnika ju je opsovao, drugi su bili blagonakloni, ali je sve potisnuto i zaboravljeno u času kad je dežurni kasarne dao naredbu da se vojska postroji za smotru.
Prvih dana sam Anji nosio hranu i ostavljao joj je kraj onoga kestena. O to deblo je ona i strugala noktima, ‘oštrila’ ih. Nije prošla ni puna sedmica, druge mačke iz zajednice kraj kontejnera za ostatke hrane otkrile su mjesto gdje se nova mačka hrani, pa sam ih morao odbijati. Tu me je kuhar Rahman spazio i kazao kako će on nju hraniti, da se ja ne brinem. I stvarno ju je hranio, dosljedno, tačno, svakodnevno. Rahmane, ako ovo igdje pročitaš, znaj da sam ti za sve to bezmjerno zahvalan i sada, napismeno i, kako smo ono govorili, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću.
Rahmanova je uloga postala još važnija, postala je presudna desetak dana od mačkina doseljenja u Ljubljanu. Jer sam ja, posve iznenada, morao otići na jedan marš i odsustvovati cijelih pet sedmica, i iz kasarne i iz Ljubljane. Kad sam se, posljednjeg dana jula, vratio u kasarnu, nisam bio siguran da ću Anju naći gdje sam je ostavio. Ali je ona ne samo bila tu, dobro uhranjena hranom kuhara Rahmana, nego je još dotrčala do mene dok smo trčali veliki krug oko kasarne u jutro, 1. avgusta! I kad sam, nakon doručka, krenuo pistom na smotru, opet me je našla. Moj kapetan je rekao: ‘Ti si, vojniče Gudževiću, neki Tarzan. Samo na tebe idu mačke!’
Samo su dvojica vojnika znala da se ne radi o mačkama, već o mački! Znali su to Žikica Stojanović i kuhar Rahman. Rahmanova se prezimena ne mogu sjetiti, ne znam ni jesam li ga kad znao, on je za nas bio kuhar Rahman, a bio je rodom negdje od Gnjilana. Samo sam njima dvojici kazao da sam mačku donio u kasarnu. Rahman je duhovito primijetio: ‘Ima da odsluži pola godine, ali obuku nije prošla, baš da vidimo šta će joj biti priznato i šta će joj pisati u vojnoj knjižici!’
Skoro svakoga jutra je Anja gledala prema pisti i čekala smotru. Mom nastojanju da ne upadam u oči prizorima s mačkom išlo je naruku što sam bio već stariji vojnik i mogao sam ne ići na smotru kad bih procijenio da baš ne moram. Ali sam se s mačkom viđao redovno, popodne, ponekad iza večere. Sastanci su bili kod kestena, nedjeljom bih je uveo i u klub, jednom je i prenoćila u njemu. Posljednjega jutra vojnikovanja, prije no što ću napustiti kasarnu, obukao sam civilnu odjeću, uzeo u jednu ruku veću, a u drugu manju torbu. U ovoj potonjoj bio je onaj zemunski jastučić i na njemu kao snijeg bijela Anja, dobro uhranjena i sjajne dlake. Otišao sam u sobu komandira čete, da se pozdravim s dobrim kapetanom Dimitrijevićem. Zagrlili smo se, a onda me je pitao jesam li se pozdravio i s mačkama. Mislite s mačkom, druže kapetane? Ne, nego sa svim onim mačkama što su k tebi jurile kad si god radio fiskulturu ili išao na smotru? Druže kapetane, to je svaki put bila samo jedna mačka, ova u ovoj torbi! Torba je bila na podu, iza ugla kapetanova radnog stola, tek kad se nagnuo dovoljno, vidio je kako iz torbe viri mačkina glava. Šta, odlučio si da je usvojiš i poneseš kući? Da, rekao sam mu. Nisam imao petlje da prevalim preko ograde zubne da sam mačku koju nosim u Zemun, u Ljubljanu i donio iz Zemuna.