Gudžević: Nina Spirova u Čačku

Hoću da sačuvam od zaborava razgovor sa Mijom Raičevićem od 10. septembra 2020. Sreli smo se Beogradu, u kafani hotela Belgrade Inn. Riječ po riječ, spomenemo makedonsku muziku. S takvim poznavaocem muzike i meraklijom kakav je Raičević (a utvrdili smo da je i meni i njemu Makedonija prabiljka duše) ne ostane nam nespomenut nijedan glas uz koji smo odrastali. Nikola Badev, Vaska Ilieva, Aleksandar Sarievski. I naravno, naravno, stoput naravno, Nina Spirova.

Tu obojica uzdahnemo. Onako kafanski, uzdah kratak, jedva čujan, no ga i sad još čujem, i njega i odjek mu čujem. Nina Spirova! Još je samo ona živa od onih čiji su nas glasovi bacali u zanos, te činili od nas Makedonce. Jednu od prvih makedonskih riječi, koje ne možeš razumjeti, a da ti neko ne kaže šta znači, naučio sam zahvaljujući Nini Spirovoj: baknež! “Eden baknež” je polovinom šezdesetih bio osvojio Jugoslaviju. Došao je i u poneku sandžačku kafanu. Recimo, znancima pijancima bio je naravno sinonim, ali i tajna šifra za “poljubac”: kad bi htjeli da čuju od nekoga dokle su došle stvari u osvajanju neke djevojke, znali bi reći, jerbo diskrecije mora biti: a baknež, ništa, ha? Moj tetak Iljaz Kalčinić volio je muziku i pjesmu, bosansku sevdalinku i makedonsku, a šlageri su mu bili deveta na svirali rupa. No za Ninu Spirovu i eden baknež je govorio da tu od šlagera nema ništa, nego su i riječ baknež i glas koji ga pjeva pravo iz dženeta izašli. Kad je bio u ovozemaljskom, govorio je da je Nina Spirova jedina pjevačica koja pjeva i na struju i na baterije, to je značilo i narodnu pjesmu i takozvanu zabavnu. (Za Zoru Dubljević je govorio da je živa struja i da i u čoeka uvodi struju). Mijo pak na ovo kaže da je Nina Spirova bila slavuj, da se po glasu s njome može mjeriti samo Ksenija Cicvarić. (O Kseniji ispriča kako je jednom pjevala uz orkestar Vlastimira Pavlovića Carevca, a jedan muzičar kazao kako ona ne pjeva po notama; tu je muzičaru Carevac rekao: “Pusti note, čuješ li ti ovaj glas, prati je, zaboravi na note!”). Za Mija je Nina Spirova bila najljepši glas, a uz nju su bile Lola Novaković i Senka Veletanlić.

Tu se sjetimo i drage nedavno preminule Liljane Dirjan, koja mi je davno dala adresu Nine Spirove. Amerika, Pensilvanija, Philadelphia, Bainbridge street, dugo sam znao i kućni broj, sad ga ne znam. Eto, ona koja je pjevala “Bog da bie, koj prv počna da mi odi na pečalba v’ Amerika”, baš ona ode u Ameriku.

Бог да бие кој прв почна,
кој прв почна, мило либе, да ми оди.
Да ми оди на печалба,
на печалба, мило либе, в’ Америка.

Три години без работа,
без работа, мило либе, ем без пари.
Параходот веќе пристигна,
пари немам, мило либе, да се качам.

Ако сакаш да си дојдам,
продај си го, мило либе, ѓерданчето.
Ако не стаса ѓерданчето,
продај си го, мило либе, елечето,
праќај пари, мило либе, да си дојдам.

Kako, kakva Amerika, kaže Mijo, znaš li da Nina Spirova živi u Čačku? Ne znam, to mi je novo. E ja sam čuo, to jest, pročitao sam, nema tome mnogo, da se preselila u Čačak. E bolju mi vijest nisi mogao kazati, druže T. H. Raiču: ima da odemo u Čačak i pokucamo na vrata Nini Spirovoj! Da vidimo i čujemo izbliza ono lice koje pjeva najčarobniju himnu melanholiji: “Zajdi, zajdi, jasno sonce!” E hoćemo, rekne Mijo, i nećemo da čekamo mnogo: znaš kakva je Nina, samozatajna, skromna, ne znamo ni kako je sa zdravljem. Znamo da je dugo živjela u Beogradu, mogli smo do nje doći kad smo god htjeli, no mi ondašnji, mi tadašnji izgleda mi da smo bili drukčiji no mi današnji…

Onda razgovor ode na Čačak, sjetimo se da je u Čačku rođen Bogomil Gjuzel, pjesnik, dramaturg i prevodilac makedonski, muž naše čudesne Liljane Dirjan. Mijo, koji je za Službeni glasnik uredio četiri toma “Medaljona” Dragoljuba Jovanovića, ispriča kako se ovaj sjeća Bogomilova oca Dimitrija i tragedije oko njegova strijeljanja 1945. Dimitrije Hristov Gjuzelov bio je prvi makedonski doktor filozofije. Kao prvooptuženi pripadnik Makedonske mlade tajne organizacije (MMTRO) na skopskom “Studentskom procesu” osuđen je na 20 godina zatvora za pobunu protiv srpske okupacije Vardarske Makedonije. Nakon četiri godine je pušten, ali je morao potpisati da se nikad neće vratiti u Makedoniju. Protjeran je u Srbiju, radio je kao nastavnik filozofije, francuskog i njemačkog u Kikindi, Kraljevu i Čačku. Tako mu se u Čačku 1939. rodio najmlađi sin Bogomil, koji će prezime skratiti i pisati se Gjuzel.

Tako su Raičević i Gudžević te večeri načinili Čačak važnim gnijezdom makedonske kulture. Ne ispuštajući iz razgovora Ninu Spirovu, Raičević je kazao da bi rado načinio razgovor sa njom, objavio bi ga u nekoj svojoj knjizi. Kaže da je već pitao Branka Kukića, svoga kolegu iz Službenog glasnika o Nini Spirovoj u Čačku, Branko ne zna. Branko je čovjek drugih interesa, da je ma i blizu Čačka prošao, na primjer, Vojo Stanić, to Kukiću ne bi promaklo, a Nina mu promakla Spirova. I primijetili smo da Ninu Spirovu nikad nismo zvali ni Nina ni Spirova, nego Nina Spirova, Ninaspirova. Koja je tajna toga zvanja, nismo se dublje bavili. I Nikolu Badeva zovemo Nikolabadev, a Zaima Imamovića više Zaim, nego Zaimimamović. Makedonci i ostatak svijeta.

Onda smo se, naravno, dotakli Brane Petrovića i njegovih čudesnih priča o Čačku i Čačanima. Središte i vrhunac tih priča svakako je policentrična i polivalentna priča o tome kako je Tito posjetio Čačak. Tu smo pripovijest slušali od Brane u kafani, svako za sebe, uvijek drugu inačicu, priča je generirala samu sebe, da ju je mogao čuti Carlo Emilio Gadda, ponudio bi Petroviću tovar zlata za njegov work in progress. Mijo je zaslužan što je našao i sačuvao i pisanu verziju, koja bi mogla biti smatrana mjerodavnom. Naslov joj je “Kvadratura kruga”, u njoj se opisuje kako Tito i nije posjetio Čačak, samo je Plavi voz stajao desetak minuta na stanici. Brana je u pričanjima razrađivao Titovu posjetu Čačku, u pisanoj verziji Čačak spominje samo kao Č. Tragedija Mila Spinoze, filozofa i fotografa, kao i policijskog službenika Zoćevića učinila je da se toga septembarskog četvrtka Mijo i ja smijemo (Pessoa bi rekao) kao oni što su dugo plakali. Razišli smo se kasno i bili smo sretni što ćemo prvi put u ovom živovanju negdje putovati zajedno. U Čačak, da vidimo i čujemo Ninu Spirovu.

Prošlo je dvanaest dana, u njima je bilo raznih dogodovština, više puta sam se s Mijom čuo i svaki put smo spomenuli Ninu Spirovu. Mijo: Ventiquattromila bakneži. Ja: Pat okolu svetot za osumdeset bakneži… Dvanaesti dan, u utorak, 22. septembra 2021, stiže mi od Mija jav, via e-mail, poslan u 6:44. Ovako stoji u tom javu: “Ipak nam je Nina pobjegla, Sinane… Eno je u Filadelfija, zadnja pošta USA iliti SAD”. I stoji još: “Eto, spomenusmo se anđeoskog glasa njenog sinoć, pa mi i jutros, ovako – na zoru, milo bi da se sjetim.”

Između stoje dva linka, jedan makedonski, drugi srpski, o smrti Nine Spirove. Koja je s ovoga svijeta otišla 11. septembra 2020. u Americi u Filadelfiji (Philadelphia PA). Otišla je sutradan nakon što smo se Mijo Raičević i ja dogovorili da je posjetimo u Čačku. Mijo je i prvi koji ju je nazvao samo Nina. On ju je volio do neba, njemu može biti.

U Čačku Nina Spirova nije živjela. Ne znamo ni da li je imala koga u Čačku. Ne znamo ni kako je došlo do toga da se negdje objavi vijest o njenom doseljenju u Čačak. Mijo Raičević je pouzdan u svojim riječima, no ga je neka neodgovorno objavljena novinska riječ prevarila. Kako, otkud, odakle, nismo našli. Te još ne znamo i ne znamo hoćemo li znati.

Sinan Gudžević