Od čudesnih stvari u gradu Delftu, posebno uzbuđenje priredila je Maja Vodopivec, kad je moju drugaricu životnu Sanju i mene dovela na glavni trg, kod Nove crkve, pred visoki spomenik Hugu Grotiju. On se holandski zvao Huig de Groot, ponekad Hugo de Groot, a u svijetu je poznat pod latinskim imenom Hugo Grotius. Spomenik mu je načinio holandski kipar Frits Sieger i ondje je otkriven 1886. U rukama Grotije drži veliku knjigu. Hugo Grotius je rođen u 16. stoljeću, godine 1583, a umro u 17., godine 1645. Za mene je Grotije odavno najbolji primjer za utopijskog čovjeka. To je onaj čovjek koga Ortega y Gasset smatra utopijskim bićem. Kažem odavno, i jeste odavno, jer se više ne mogu sjetiti kad sam prvi put čitao govor Joséa Ortegu y Gasseta o prevođenju kao utopijskoj djelatnosti. U tom govoru Ortega y Gasset polazi od riječi nekog profesora izrečene u Collège de France kako je nemoguće prevesti neke njemačke mislioce, te predlaže da se istraži pa potom povede rasprava o tome koje je filozofe moguće prevesti, a koje nije. Tu govornik iskazuje tvrdnju kazanu pitanjem: “Zar prevođenje nije beznadežan utopijski trud?”
Huga Grotija su hvalili suvremenici i modernisti, romantičari i klasicisti. Giambattista Vico ga je, uz Bacona, smatrao svojim modernim uzorom. Politička nauka ga smatra osnivačem internacionalnog prava, i rodonačelnikom nauke o suverenitetu. Hvale ga današnji pravni stručnjaci i pravni nestručnjaci, hvale literati i filozofi, spominju njegova djela i učenja o moru i slobodnoj plovidbi, a ono o ratnom i mirnodopskom pravu, proglasili su za glavno Grotijevo djelo. Napisano je na latinskom, De iure belli ac pacis, prevedeno je na engleski i njemački, i na ruski je prevedeno, kod nas nije. Naši prevodioci i izdavači kao da su se priklonili mišljenju Ortege y Gasseta te kao da su zaključili da je Grotiusovo djelo najbolje ne prevoditi, jer je prevođenje utopijska djelatnost.
Iako sam primio k znanju nauk o prevođenju kao utopijskom poslu, za mene je Hugo Grotius zanimljiv najviše kao prevodilac. On je u toj utopijskoj djelatnosti načinio grandiozan poduhvat i primjer, koji pokazuje i veličinu obavljenog posla i veličinu njegove uzaludnosti. Hugo Grotius je preveo golem dio najvažnije antologije starogrčke poezije, poznate pod nazivom “Palatinska antologija”, Anthologia Palatina. Uz nju je preveo i kasnije pridruženu zbirku Anthologia Planudea, koje se u pravilu zajedno izdaju kao Anthologia Graeca. Tu knjigu od šesnaest knjiga Grotije je preveo na latinski, sve u metru grčkog izvornika. Za života prevodilac nije doživio objavljivanje svojih polatinjenih grčkih pjesama. One će biti objavljene tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u pet tomova, a izdavač će im biti Hieronymus de Bosch (Anthologia Graeca cum versione Latina Hugonis Grotii, Hieronymo de Bosch, Ultrajecti e Τypographia B. Wild & J. Altheer). Oni koji ne znaju, neka ne miješaju ovoga Hieronymusa de Boscha sa slikarom Hieronymusom Boschom.
De Bosch je bio novolatinski pjesnik i najvažnije što je učinio je izdanje latinskog prevoda “Palatinske antologije”. Bolji prevodilac od Huga Grotija nije se mogao naći ne samo u Holandiji, već vjerovatno ni u ondašnjoj Evropi. Grotije (neko će reći Grocije, ili Grocijus) nije starogrčke pjesme i pjesmuljke prevodio ni po čijem nalogu, on je to činio sam, vjerovatno je i njemu, kao najluđem slučaju prevodilačkom, prevođenje bilo njegov način čitanja. Hugo Grotije je sa jedanaest godina vladao starogrčkim i latinskim tako da je prozvan čudom od djeteta. Već u tom uzrastu je pisao stihove na latinskom, a u dvanaestoj godini je već bio student univerziteta u Leidenu, da bi sa 16 godina dobio počasni doktorat univerziteta u Orléansu. Prevođenje mu je bilo usputna razonoda. On će to dovesti do izraza i u jednoj odi samome sebi za 21. rođendan, koju će sastaviti u alkajskom metru. U stihovima on moli Boga da mu podari postojanost uprkos udarcima sudbine, “pa bilo da budem pravnik, državnik, historičar ili da u časovima dokolice svoju zahvalnost iskazujem nježnom pjesmom”. Njemu će artes profanae trajno ostati sporedna stvar, iza odanosti porodici, domovini i čovječanstvu.
O njegovu prevodu Palatinske i Planudove antologije Albin Lesky će, u monumentalnoj “Povijesti grčke književnosti”, napisati da je sjajan, glänzend, a potonji će tu riječ preuzimati, možda i zato što bi im bavljenje prevodilačkim podrobnostima ispalo prezahtjevno.
Hugo Grotius je pisao pjesme na latinskom, taj se jezik u to doba već odavno zvao novolatinski, i na njemu je pjesnik spjevao takve stihove, da su ga oni koji se u stihove razumiju prozvali “delfičkim prorokom”. To je svakako fonološka igrarija na ime Grotijeva rodnog grada Delfta i grčkoga mjesta Delfi. Sam Grotije kaže kako je njegov rodni grad dobio ime “ili od Apolona iz Delfa, što nije mrsko učenim ljudima, ili mu je došlo od voda iz iskopanih kanala”, od glagola delven.
Kad sam prevodio Kalimahove epigrame iz “Grčke antologije”, u dvanaestoj knjizi (u njoj su epigrami homoseksualnih pjesama) naiđem na onaj kojim se pjesnik iz Kirene (XII 102) ispovijeda nekom Epikidu.
Ὡγρευτής, Ἐπίκυδες, ἐν οὔρεσι πάντα λαγωὸν
διφᾷ, καὶ πάσης ἴχνια δορκαλίδος,
στίβῃ καὶ νιφετῷ κεχρημένος. ἢν δέ τις εἴπῃ,
“Τῆ, τόδε βέβληται θηρίον” οὐκ ἔλαβεν.
Χοὐμὸς ἔρως τοιόσδε: τὰ μὲν φεύγοντα διώκειν
οἶδε, τὰ δ᾽ ἐν μέσσῳ κείμενα παρπέταται.
Hugo Grotius je to polatinio ovako:
Venator leporem quemvis, Epicydes, in altis
Montibus atque omnem persequitur capream
In nive pressa legens vestigia: si quis at illi
Dixerit, En jacet hic haec fera, non capiat.
Plane talis amor meus est: fugientia captat,
In medio cernit quae sita, transvolitat.
Za one koji vole ponašeno, evo:
Lovac, Epikide, trči za svakojim zecom u gori
Svakome srnčetu trag uživa slijediti on.
Tako po snijegu i kiši; a povikne neko li njemu:
“Eno gdje pala je zvijer!” – neće je uzeti taj.
Takva i ljubav je moja: uloviti voli šta bježi,
Onu što legne na tlo rado mimoiđe zvijer.
Hiljade pjesama koje je Grotije s grčkoga preveo na latinski danas su najjasniji dokaz za utopijsku prevodilačku djelatnost. Možda i još žešću nego što ju je Ortega y Gasset mogao predvidjeti. Grotijevi prevodi, koje je ushićeno hvalio Lesky, danas su ostavljeni bez čitalaca. Zato što je odumro jezik na koji su tako lijepo prenijeti. Oni su ostali u nekoliko stotina primjeraka izdanja De Boscha ili Dübnera i nemilosno prepušteni nečitanju. Ja sam svoj primjerak nabavio davno, kad je takva knjiga koštala mnogo i kad su antikvari dizali cijenu knjigama, a valjda i sebi.