Na fotografiji uz ovaj tekst nalaze se preživjeli jugoslavenski zatočenici nacističkog logora Dachau. Fotografija je snimljena vjerovatno krajem juna 1945, dakle, dva mjeseca nakon oslobođenja logora. U donjem lijevom uglu može se vidjeti pečat s petokrakom i natpisom Jugo Foto Dachau. Svi zatočeni imaju kape sa zvijezdom petokrakom. Fotografiju mi je poslao Goran Musić, sin Muhameda Mula Musića, Muhamed stoji na slici drugi zdesna, s desnom rukom u džepu. Osim Musića, ne znamo imena nijednoga od sedamnaestorice drugih, a onaj koji bi nam mogao kazati koji su, nije više među živima. Fotografiju je načinila jugoslavenska fotografska sekcija u oslobođenom logoru.
Mladi ljudi na slici izgledaju dosta oporavljeni, u dva mjeseca povratila im se tjelesna masa. Američka komanda dugo nije htjela da ih pusti u Jugoslaviju, zato što su komunisti. To se može pročitati na više mjesta kod drugih autora, ali se može pročitati i kod Muhameda Musića, u njegovu još neobjavljenom svjedočanstvu “Dachau” i u posebnom kratkom zapisu naslovljenom “Povratak”. Jedan od izgovora Amerikanaca bila je navodna opasnost da će im jugoslavenske vlasti zaplijeniti kamione koji dovezu logoraše iz Dachaua.
Muhamed Musić je u logoru Dachau boravio dvadeset i jedan mjesec. Ondje je doveden 13. oktobra 1943., teretnim željezničkim furgonom punim zatočenika. Najviše je tu bilo Jugoslavena, većinom Dalmatinaca, zatočenih u zatvoru Badia u Sulmoni. Putovanje je trajalo šest dana i pet noći, od 8. oktobra. Podatke o datumima navodi Giovanni Melodía, stenograf i novinar, autor više knjiga o fašističkim logorima i zatvorima, i sam zatočenik u Sulmoni i u Dachauu. Neki izvori navode da je u furgonima bilo četiri stotine zatočenika, drugi spominju nešto oko dvije stotine, a Musić kaže “nešto oko tri stotine”. „Bilo je i Italijana, većinom kriminalaca, izuzev nekolicine komunista na čelu sa drugom Postonjom iz Trsta.“ Spominje i dvojicu Grka te jednog Abisinca, podoficira britanske vojske zagrobljenog u Grčkoj. Musić je ostavio svjedočanstvo o boravku u logoru Dachau na četrdesetak stranica, koje je s magnetofonske trake prepisao njegov sin Goran. Dok se čitaju te stranice, misao ide na svjedočanstvo spomenutog Melodíje, zatočenog u isto vrijeme sa Musićem: “Za deportirane u nacističkim logorima najteža i najpogubnija stvar, i usto opasna, bio je iznenadni i nepredvidivi gubitak riječi. Nemogućnost da se razumije ono što se urlalo na bilo kojem njemačkom dijalektu, ili još gore, poljskom, a čuti to prevedeno na jedini međunarodni jezik, jezik batine, to je bilo stravično i ponižavajuće.”
Musićevo sjećanje na Dachau je stravičan katalog poniženja i zlostavljanja, kakav čitalac poznaje iz strašne knjige Prima Levija “Zar je to čovjek”. A ono što stoji na tih četrdesetak stranica sjećanja u mnogome se podudara i sa svjedočenjem Giovannija Melodíje. Musić Melodíju ne spominje nigdje, ali Melodía spominje Musića, na više mjesta. Po pitanju Musićeva porijekla Melodía nema dobre podatke: kaže da je iz Bijelog Polja u Lici, a na jednom mjestu kaže: “S nama su i Radica, Škare, Pavel, Ante, Moškatelo, Cinotti – Dalmatinci – i Musić, omaleni, živahni albanski ‘pop’, partizanski komandant.” Il pope albanese, kaže na drugom mjestu za hodžu. Melodía, koji je s istim jugoslavenskim logorašima nekoliko mjesecu proveo i u zatvoru u Sulmoni, pronicljivo bilježi višestruku muku na koju su ovi ondje nailazili. Oni su, odmah po kapitulaciji Italije, britanskim oficirima izrazili spremnost da se u Italiji pridruže antifašistima i bore protiv Nijemaca, ali su, kaže, stekli jasan utisak da ih Britanci ne bi u tome podržali, jer imaju posla sa “titovcima”, a ne sa promonarhističkim četnicima, te su zato odugovlačili pregovore, jer im je cilj bio da te Jugoslavene na kraju izruče Nijemcima. To će im i uspjeti, svi će biti ukrcani u kompoziciju za Dachau. Ondje će naći dosta Slovenaca i Srba.
U Dachauu je strava ulazila odasvud. Batinanja, zlostavljanja, kupanja hladnom vodom, ljuti psi, sadistička iživljavanja esesovaca. Beskonačna ponižavanja iznurenih. Prisilno otkopavanje neeksplodiranih avionskih bombi. Život na veresiju, Musić više nabraja nego što opisuje. Umiranja po barakama, miris spaljivanja iz krematorija. Musića vode na očnu kliniku u München, ondje ga podvrgavaju in vivo eksperimentima. Ti će mu eksperimenti upropastiti vid dotle da će po povratku u Beograd sve slabije vidjeti, te će za par godina moći da razlikuje samo svjetlo od tame. Njegov sin Goran, rođen 1950. kaže da ga otac zapravo nikada nije vidio. Dodirivao bi sina po licu i ramenima i onda mu govorio kako je “nešto smršao”. Goran mi je ispričao i jednu dachausku anegdotu iz Beograda. Muhamed Musić i sportski novinar Ivan Sedlaček upoznali su se u Dachauu, i nakon rata se stalno viđali i družili. Sedlačeku je zatočeništvo oštetilo noge, hodao je mučeći se. Sedlačekova supruga je redovno vozila Ivana i Muhameda na izlet na Avalu. Jedanput su njih dvojica otišli u šetnju, a vozačica je ostala u restoranu. Dok su šetali, Ivan je na nekom proplanku izvan staze kojom su hodali, ugledao ljubičice i predložio Muhamedu da ih naberu. Rekao mu je: “Ja ovakav sakat ne mogu do njih stići, ali bi ti mogao, dobar si u hodu, ja bih ti odavde govorio i navodio te.”
Musićev boravak u Dachauu ne može se spomenuti, a da se ne spomene i svjedočenje dachauskog zatočenika Vlastimira Pavlovića Carevca, čuvenog muzičara. Njih dvojica su se upoznali krajem 1943, i Carevac je opisao jedno od mučenja kojima su esesovci podvrgavali Musića. Usred zime su ga batinali ispred barake i polivali hladnom vodom, od čega je dobio tešku upalu pluća. Carevac spominje i višekratno odvođenje Musića na minhensku očnu kliniku gdje ga se podvrgavalo opitima ubrizgavanjem injekcija, nanošenjem masti, ukapavanjem nekih kapi, zbog čega su mu oči bile stalno crvene i upaljene. Kaže da su eksperimenti potrajali sve do atentata na Hitlera.
Poslije rata je Carevac primio Musića u svoju kuću, jer ovaj, kad su logoraši stigli u Beograd, nije imao gdje da se smjesti. Taj smještaj u Mlatišuminoj ulici broj 1, Musiću će presudno odrediti život. To ostaje za još jedan nastavak. Hoću da se nadam da će neko od čitalaca prepoznati nekoga na fotografiji koju prilažem uz ovu bilješku. Možda je na njoj poneki Dalmatinac, možda i neki Slovenac, neki od onih što su u Dachau bili deportirani prije zatočenika iz Sulmone.