Kad je Radio Beograd javio da je umro Winston Churchill, moj tetak Iljaz Kalčinić je rekao kako mu je Churchilla “doduše nešto malo žao, a Kennedyja nešto malo više”, ali da mu je Carevca žao stoput više nego i Winstona Churchilla i Johna Kennedyja zajedno! I da mu je još žalije što je Churchill za pola mjeseca nadživio Carevca! Nama djeci je tada još bila svježa smrt Kennedyjeva, a svakodnevne vijesti o Churchillovu bolovanju iz tek nabavljenih tranzistora punile su glave. Vlastimir Pavlović Carevac je kod mene tada jedva i postojao, bio je nekakvo uzgredno i više beznačajno ime koje se držalo u pamćenju najviše zbog treće riječi u imenu, kao muzička pratnja nekoj pjevačici ili pjevaču, u izrazu “uz pratnju Narodnog orkestra Vlastimira Pavlovića Carevca”. Tetak Iljaz mi je objasnio da narodni orkestar znači svirači, i da kod Carevca ima harmonikaša i klarinetista, ali najviše ima onih s gudalima. Još je dodao kako je on, Carevac, svirao na violinu. I rekao je da je violinu on, Iljaz, često viđao u Njemačkoj. Nikad neću saznati šta mu je tačno značilo viđati violinu. Violinu sam predobro tada upamtio, jer je Iljaz još kazao kako bi Carevca žalila i Cura. Cura je bilo ime keruši Iljazovoj. Iljaz je bio lovac i imao je kerušu Curu. Cura je bila crno milo pašče, igrala bi se s ljudima, kao da za ništa drugo nije stvorena. Oni koji su je gledali kako nalazi trag divljači ili kako kroz bespuće juri za nekom životinjom, kazivali su da je brza kao šimšik. A šimšik znači munja. E Iljaz je kazao da je Cura dva-tri puta, kad bi na tranzistoru Iskra (Bled de luxe) čula Carevečevu violinu, zastala pa bi pošla unatrag. Kako unatrag, pitao sam ga. Kako kako, lako: trči unaprijed, pa čuje violinu, e tu zastane pa krene unatrag, znaš šta je unatrag, ideš naprijed prema natrag.
Znao sam tada da je Iljaz u Njemačkoj bio za vrijeme rata. I da je bio u više njemačkih radnih logora. No tada meni to i nije bilo nešto mnogo važno. Tada nisam znao da je postojalo logora i logora. Danas znam da je u Njemačkoj Iljaz bio u dva perioda, jednom godinu dana, pa onda dvije godine. Danas mislim da je Iljaz Kalčinić znao za logorsku sudbinu Vlastimira Pavlovića Carevca. Mislim da ju je znao, jer sam čuo i da je rekao kako Churchill nije dao Carevcu da se vrati u Jugoslaviju odmah nakon oslobođenja. Svakako da je Iljaz pod Churchill mislio na savezničke jedinice. To što britanske jedinice nisu oslobodile Dachau, već američke, mislim da Iljazu nije bilo važno. On je smatrao da su Englezi i Amerikanci jedni vukovi, a drugi kurjaci. Ne znam da li je u tadašnjim novinama pisano o Carevčevoj sudbini, moralo bi biti da je pisano. Danas znam da nakon 1948. nije bilo baš preporučljivo pričati da si preživio Dachau. Preživjeli iz Dachaua su ponekad bili i javno pitani: e kako da si baš ti preživio Dachau, a toliki nisu? Iljaz je najradije čitao Ilustrovanu politiku, možda bi se u nekom broju iz tih godina mogao kriti izvor Iljazova znanja o Carevčevoj muci da se vrati u Jugoslaviju. Ne sjećam se da je Iljaz ikad spomenuo Dachau, a ni o svom boravku u Njemačkoj nije pričao. Svoje bi njemačke zgode spominjao samo kad bi se napio. Danas znam da odrasli nisu željeli da djecu opterećuju pričama o svojim mukama.
Sve to nekako i danas traje, samo umotano u drukčije krpe i zakrpe. Život ponavlja i sklon je varijantama. Isti taj radio, Radio Beograd, sad pod egidom Radio televizije Srbije (RTS), u raznim emisijama o Narodnom orkestru i njegovom upravitelju Vlastimiru Pavloviću Carevcu objavljuje impresivne zapise njegovih sviranja uz pjevanje pjevača koji važe za velike. Slavi se njegovo čuveno djelo “Svilen konac”. Ali njegov se životni put okljaštruje, preskače i prešućuje. U emisijama se može čuti kako se 1914. kao dobrovoljac prijavio u bolničku četu Braničevskog odreda srpske vojske, a poslije se stvari zamagljuju ili prešućuju. Ne spominje se da je Carevac u Komunističku partiju ušao još 1919., dakle pri samom osnivanju, da je kao pravnik advokat na čuvenom “velikom komunističkom procesu” u zimu 1928. branio Josipa Cazija, Otokara Keršovanija, Luka Madžarca, Obrena Nikolića, Vasu Stajkića i Grgura Vujovića i dokazivao da su neosnovano optuženi i za komunističku propagandu i za terorističke planove. Da nema važne monografije Iva Cenerića“Carevčeva lira”, ove i brojne druge stvari iz Carevčeva života bi bile zatrpane zaboravom. Ne bi se znalo ni da je Carevac otišao u partizane u svojoj 46. godini odmah po ulasku Nijemaca u Jugoslaviju, da mu je komandant u Požarevačkom partizanskom odredu bio budući narodni heroj Veljko Dugošević, koji će poginuti sa 30 godina. Prešutkuje se da je Carevca odao četnički špijun, te je uhapšen i predat ljotićevcima, a ovi su ga proslijedili gestapovcima u Banjički logor. Vjerovatno mu je sviranje na violini spasilo glavu. Iz Banjičkog logora je sproveden u Heiligen Kreuz kod Beča, a odatle u Dachau. U Dachauu je proveo od jeseni 1943. do juna 1945. U Beograd se vratio zajedno sa Muhamedom Musićem i ovoga primio u svoju kuću. Od Gorana Musića sam dobio i izjavu Carevčevu o Muhamedu Musiću, kome je oduzeta partizanska spomenica 1941:
“Druga Musića upoznao sam u logoru Dahau krajem 1943, gde sam ga zatekao kad sam u isti sproveden. Ubrzo posle upoznavanja mi smo se na istoj antifašističkoj liniji našli i kraće vreme potom u komunističkoj revolucionarnoj liniji. Zbog toga mi je poznato da je drug Musić aktivno radio na proširivanju kolektiva sa njegovom već formiranom i u kontaktu održanoj grupi s kojom je doveden iz Italije; da je u tako formiranom kolektivu bio veoma politički aktivan, tj. objašnjavao je marksistički sve događaje i okolnosti u kojima se pokazivala opšta međunarodna situacija, jugoslovenska napose, a naša logorska pogotovu; da je učestvovao u politički organizovanom radu kako u užim grupama (ćelijama) tako i u širim masama jugoslovenske grupe, pa je zbog toga pripadao užem rukovodstvu Srpsko-hrvatske grupe (ovo mi je poznato zato što sam i ja pripadao istom užem rukovodstvu); da je vrlo aktivno radio na pomaganju bolesnih, slabih i iznemoglih drugova (pribavljanjem hrane, odeće, veša i drugih potreba, bilo akcijom kod onih koji su primali pakete, bilo krađom iz raznih esesovskih magacina, i uopšte bio je vrlo, vrlo aktivan u propagandi protiv fašizma i u širem razmeru, kao i na ohrabrujućem uticanju na raspoloženje zatvorenika, uveravajući ih bogatim argumentima u našu konačnu pobedu… Pošto mi je drug Musić tražio ovu izjavu radi povraćaja Spomenice 1941 g., mišljenja sam da je potpuno zaslužan i dostojan da je ponovo stavi na svoje grudi.”
Carevac je izjavu o Musiću napisao 7. oktobra 1958., kad su Carevčeva riječ, lik i slava bili neupitni. Ali izjava nije pomogla Musiću, birokrate su bile jače. Nije se ni Carevac nanosio ordenja. Ivo Cenerić u monografiji piše kako je dvadeset hiljada ljudi došlo na sahranu Vlastimira Pavlovića Carevca, te kako ga je na Novom groblju ispratio orkestar od deset violina. Na odru nije bilo nijednog odlikovanja. Tada je dovršena jedna dionica u prešućivanju biografije jedinstvenog čovjeka Vlastimira Pavlovića, koji je svoje rodno selo uzeo za svoj nadimak, a kome je preživljavanje nacističke strave u Dachauu odredilo život na način koji još i danas nije podrobno objašnjen. Kao što je neobjašnjen i hod Iljazove keruše Cure “naprijed prema natrag” na zvuk Carevčeve violine.