Oni koji posljednjih mjesec dana u Berlinu idu na demonstracije za podršku Palestincima i za okončanje rata u Gazi, mogli su vidjeti ovu ženu sa fotografije. Ona je redovna na tim skupovima. U rukama ima dvije velike u jednu spojene kartonske ploče na kojima je, na njemačkom na jednoj, a na engleskom na drugoj strani, napisano: “Kao Jevrejka i Izraelka: STOP GENOCIDU U GAZI”. Ona ide s drugima, kad je grupno okupljanje dopušteno, kad je zabranjeno ide sama. Kako god sa svojom porukom ide, oko nje se začas stvori više ljudi.
Ovoga oktobra i novembra njemačka policija ju je privela dvaput, oba puta da bi je udaljila od trga gdje je stajala sa svojim kartonom. Snimljeno je više scena s njom, ona je suverena u razgovoru s policajcima, pokazuje da njemački ustav poznaje bolje od njih. Dana 14. oktobra na Hermannplatzu hodala je sa svojim kartonom, a policajci su je zaustavili i uvjeravali je da ona okuplja ljude time što pokazuje ono što je na svojim kartonima flomasterom napisala. Ona odbacuje tvrdnju policajca (sve je zabilježeno i može se vidjeti i čuti na YouTubeu), kazuje mu da je konsultirala dvojicu pravnika i postupa po njihovim savjetima. Na tvrdnju policajca da su oko nje njezini ljudi, ona uzvraća da nisu, a ako joj ne vjeruju, neka izvole pitati te ljude što stoje i gledaju prizor. Policija prekraćuje stvar, naređuje joj da spusti karton i pođe u vozilo. I ona polazi, sve se vidi i čuje, nestaje u kamionskoj prikolici preuređenoj valjda u policijsku sobu. Puštena je poslije sat vremena, nakon što je podrobno ispitana. Kaže da je niko nije tukao, ali da je kojim slučajem bila Palestinka ili koja druga muslimanka, sigurno bi lošije prošla.
Gospođa se zove Iris Hefets. Jevrejka je po narodnosti i Izraelka po državljanstvu. Ona nije neka lunatička izazivačica đavola koja hoda sa natpisima da bi skrenula pažnju na sebe. Ne, ona je hrabra pobornica mira na Bliskom istoku, i to ne svakakvog i ne bilo kakvog nego pravednog mira. Članica je rukovodstva organizacije “Jevrejski glas za pravedan mir na Bliskom istoku” (Jüdische Stimme für gerechten Frieden in Nahost). Ta je organizacija prije četiri godine dobila uglednu nagradu za mir u Göttingenu (Göttingen Friedenspreis).
U Njemačkoj joj se ime pročulo najviše po tekstovima objavljivanim u berlinskom listu taz (Tageszeitung). Posebnu pažnju je na sebe skrenula, (a navukla i glasan i jasan gnjev cionista i njihovih njemačkih pristalica) tekstom “Hodočašćenje u Auschwitz” (Pilgerfahrt nach Auschwitz) u kojem ukazuje na shizofrenu praksu mistificiranja ovoga mjesta i građenje kulta oko njega. Najprije je, kaže, bila riječ Auschwitz, pa joj je onda pridružena nova, holokaust, a onda je došao francuski režiser Claude Lanzmann, koji je, tražeći riječ za gigantski zločin protiv čovječnosti, koji nije mogao razumjeti, našao riječ, koju isto nije razumio. To je shoah, kojom je naslovio svoj dokumentarni film o genocidu na Jevrejima, film koji traje devet sati. Ta riječ je uzeta iz religijskog leksika, i na hebrejskom ona označava katastrofu koju Bog šalje na svijet. Ta se riječ, nastavlja Iris Hefets, dobro ukorijenila u Njemačkoj. Sa tom hebrejskom riječju je Njemačka preuzela i izraelsku interpretaciju strahote.
U Izraelu pak shoah je postala neka vrsta nacionalne pripovijesti i nosećeg stuba države, te se s njim svako jevrejsko dijete može identificirati, čak i ako su mu roditelji porijeklom iz Jemena ili Indije. Školske ekskurzije u Auschwitz, nekada praksa elitnih izraelskih škola, danas su nezaobilazan dio svake izraelske biografije nakon puberteta. Iris Hefets kaže da svaki mladi Izraelac, prije nego ode u vojsku, mora imati bar jedno pijanstvo, seksualni odnos i putovanje u Auschwitz. Tek kad to ispuni, mladić može u vojsku, a potom odmagliti u Indiju. U zvaničnim Danima sjećanja stariji Izraelci nadoknađuju u međuvremenu već obavezna hodočašća u Auschwitz, a vojnici i visoki generali marširaju kroz Auschwitz u uniformama, da bi “evanđelje Auschwitza” godine 2003. dobilo i svemirsku potvrdu: prvi izraelski kosmonaut Ilan Ramon ponio je u svemirski brod crtež dječačića umorenog u Auschwitzu.
Shoah-kult je, tvrdi Iris Hefets, vrsta religije sa čvrstim ritualima. U ove – bez obzira na današnje stanje stvari – ide tvrdo uvjerenje da su Nijemci vječiti zločinci, a Izraelci vječite žrtve, te za ove potonje ne važe zakoni i pravila demokratskih država: oni su specijalan slučaj, drugim riječima. Takva je religioznost omiljena u Izraelu, ali je takva mistifikacija Auschwitza zgodno došla i mnogim Nijemcima. Jer, ako je Auschwitz u omotaču od svete aure, onda se to suočavanje sa svojim zločinima i ne mora baš obavljati. Ako je Auschwitz takva svetinja, onda valja samo hodati na vrhovima prstiju. Na taj način su, smatra Hefets, mnogi Nijemci našli udobno sklonište. Odatle oni poručuju kako je zločin njihovih predaka tako stravičan da je postao nešto mistično. Time je cijela tema iz ovostranosti, to jest iz polja politike otišla u sakralnu sferu, u onostranost. Zato se, dokle god se slijede rituali takve religije, nema šta sebi predbacivati, već se, štaviše, može biti veći papa od rimskog pape, kako je Angela Merkel pokazala u aferi oko Bratstva svetog Pija X. Stoga i nije nikakvo čudo što se danas u Njemačkoj sreće mnogo žešćih pobornika izraelske politike nego u samom Izraelu.
Iris Hefets kaže da ima Jevreja koji takvo izraelsko-njemačko tumačenje shoah ne odobravaju. Za njih Auschwitz nije svetinja, a na izraelsku politiku se i dalje mora obrušavati kritika. Da to ne ide lako, pokazuju primjeri trojice autora. Prvi je izraelski naučnik Ilan Pappé, autor knjige o etničkom čišćenju Palestine, potom njegov američki kolega Norman Finkelstein, koji je napisao “Holocaust industry” i dr. Hajo Meyer, koji je rođen u Njemačkoj, a autor je knjige “Kraj judejstva”. Nijedan od trojice nije dobrodošao u Njemačku.
Ovo je sve Iris Hefets objavila prije 13 godina. I to sve ona nije dovela do izraza bez neophodnog znanja i iskustva. Ona je, kao diplomirani biolog, ušla u izraelsku vojsku. Ušla je u nju iz uvjerenja da je ta struktura časna i moralna. U vojsci je radila u sektoru obrazovanja, koji podrazumijeva visok stupanj propagandnog nastavnog gradiva. Ondje je radila dvije i po godine, i došla do oficirskog čina. Kad je spoznala da stvari u vojsci nisu očaravajuće i zanosne kako je vjerovala da jesu, napustila ju je. Nije htjela da radi u nečemu što sistematski uništava živote Palestinaca, protjerujući ih i ubijajući ih. Sa 37 godina emigrirala je u Njemačku. Tu se upisala na studij psihologije na Tehničkom univerzitetu u Berlinu. Danas ima svoju ordinaciju, u kojoj pomaže ljudima s duševnim tegobama, a svoju hrabrost crpi iz uvjerenja da je čovječnost važnija od nacionalnosti i religije.
Razgovarao sam s njom ovih dana dva puta. Rekla mi je da je situacija u Njemačkoj mnogo gora nego onda kad je pisala o hodočašću u Auschwitz. Sloboda govora se sve više ograničava, objavljivanje propalestinskih stavova se uzima za nelojalnost Njemačkoj, osjeća se bauk cenzure. Društvima koja se zalažu za pravedno rješenje sukoba na Bliskom istoku uskraćuju se ne samo dotacije, nego im se gase i bankovni računi. Stvari su takve da se očekuju nova ograničenja u slobodi govora. Njemački mediji su u dobroj mjeri preuzeli ono što je Centralni savjet Židova za Njemačku davno uzeo kao svoj princip, da bude glasnogovornik izraelske vlade.
To je samo jedna od posljedica stvari koja je i inače otišla predaleko i odvojila se od stvarnosti: zvanična njemačka politika i mnogi koji političarima drže mikrofone smatraju da su Auschwitz i genocid jedinstveni i jednokratni, te da su njemački i samo njemački. Ta politika hoće da nema drugog genocida osim njemačkog genocida, zato se ustrajava na njegovoj singularnosti. Kaže da sve češće misli na riječi koje je 1984. kazao jevrejski psihoanalitičar Herbert Rosenfeld, koji je utekao od nacizma u Englesku: “Kad psihotična svemoćna struktura ovlada čitavom nacijom, uvid u potpuno priznavanje ludila vrlo je težak. Možda je tek sada moguće proučavati duboke psihološke elemente koji su njemačku naciju savladali prije pedeset godina. Bojim se da će potpuno ozdravljenje od ove opasne bolesti uzeti još mnogo vremena i tražiti aktivnu podršku.”