Čulo se, ima tome četrdesetak godina, kako je Smaju Kamberoviću iz Draževića na Pešteri neka svojta ili snaha, u šali prebacila da je u tkanju sporiji od nje i ponudila mu da se svako na svom razboju takmiče u tkanju stazice. Numan Gudžević je bio u našoj kući kad je to čuo, pa je, poznavajući i Smaja i njegovu tkalačku vještinu, kazao da bi toj svojti bolje bilo da je na mejdan izazvala bilo kojega tkača ili tkalju na svijetu nego Smaja, jer će Smajo stazicu izatkati od nje brže, pa taman je tkao odozgo nadolje, a ona tkala odozdo nagore. Moja majka i strina, tkalje obadvije, upitale su Numana, kako on to misli da bi Smajo mogao tkati ozgor nadolje, kad to nema niđe. Numan, čija su spremnost na šalu i rječitost bile velike kao krug zemaljski, spremno je rekao da bi se moglo tkati i nizbrdo, kad se može tkati uzbrdo, samo treba znati. Numana su žene pogledale ne vjerujući u to takvo tkanje, sve dok mu moja amidžinica (rodom od Kamberovića) nije rekla: “More bit, Numane.” Oni koji su rasli u južnim krajevima znaju da se “more bit” kaže, e da se onome koji priča ne bi reklo “de, nemoj lagati”. E nije “more bit”, no je istina, rekao je Numan, znajući šta more bit znači.
Tu sam se umiješao i podržao Numanovu priču. Tih mjeseci sam bio preveo šestu knjigu Ovidijevih “Metamorfosa”, pa sam se osjetio, da kažem, i potkovanim za razgovor po pitanju tkanja. Oni koji tu šestu knjigu poznaju, znaju da je ona više ženska nego muška: čine je povijesti o boginjama i o ženama smrtnicama: Minerva, Latona, pa Arahna, Nioba, Prokna, Filomela. Prvih stopedeset stihova u njoj kazuju o nadmetanju Atene i Arahne u tkanju. U nekom od zahtjevnih komentara tih zahtjevnih stihova (i onih uz Penelopino pismo Odiseju u “Heroidama”) bio sam našao napomenu da su prvi grčki razboji bili uspravni i bili četvrtasti, sastavljeni od četiri grede, da su imali u po jednu ili dvije prečage po sredini, a sve sa podrobnim nazivima dijelova. I da su se boginja Atena s latinskim imenom Minerva i prezirateljka boginje Arahna, rodom iz Lidije, nadmetale na uspravnim razbojima. I našao sam, više ne znam u čijem komentaru, kako je Penelopa u čekanju da se Odisej vrati iz rata, morala tkati da bi prehranila sina Telemaha. Proscima, kojih je bila puna kuća, govorila je da nema za njih vremena, jer tka mrtvački pokrovac za svoga svekra Laerta. Tako ih je varala tri godine. Ovako to stoji kod Maretića:
Prosioci na mène navaljuju, da se udadem,
À jā im izvijam varke; bog mi nȁdahnū pamet,
Veliki u sobi stan da namjestim ì tkat da stanem
Tanak i širok pokrov, te ovo prozborim njima:
“Mlađahni moji prosci, kad umrije divni Odisej,
Polako dan uskorujte taj, kad udat se imam,
Dok ja tkaninu grobnu Laèrtu vitezu svršim,
Da mi uzalud pređa ne pogine, — dokle ga nije
Prebolna zgrabila smrt i sudbina strašna, da meni
Ne bi zamjerila u narodu Ahejka koja,
Čovjek, što steče mnogo, da mrtav bez pokrova leži.”
I stajalo je u jednom od tih komentara uz Ovidija da je Penelopa tkala odozgor nadolje! Takvo su tkanje neki komentatori vidjeli kao želju tkaljinu da tkanje učini dužim, a vrijeme u čekanju muža kraćim. Samo je iz jednog komentara bilo jasno da to “nizbrdno” tkanje nije povezano s prekraćivanjem vremena, nego da se tada tako tkalo, a Penelopa je noću parala ono izatkano danju. Po pitanju moga bavljenja, mogu reći da je to bilo vrijeme kad se imalo vremena, pa sam u Palatinskoj antologiji iščitao i sve epigrame o tkanju, pređi, tkaljama i razbojima (i oni su u šestoj knjizi). Neke sam i preveo, bio je među njima i jedan kojem je autor pjesnik Arhija, onaj koga je Kikeron branio i odbranio izvanpravnim govorom, a zato što nije imao danas bi se reklo, prijavljeno boravište u Rimu. Taj prevod moram naći, negdje je u sveskama ispisanim u ono vrijeme. Ali sam našao ovaj, u Antologiji je pod rednim brojem 285, autor mu je vjerovatno Nikarh Drugi, u njemu se čita bijeda ženskog dirinčenja za razbojem, što jednu tkalju prinuđuje da svoja sredstva za rad žrtvuje Kipridi Afroditi i moli je da joj pomogne kako bi u novom zanimanju, sviranju na noćnim zabavama, bila bolje sreće:
Nekad Nikàreta s čunkom Ateninim bila je spretna,
Dugo uz razbojski stub vukla je pređinu nit.
Sad se okanila svega, na vatri pred Kipride hramom
Vrgnula sve je u žar, klupčad i čunak i stan:
“Nosi se dalje od mene, gladònosni pribore žena,
Koji nam mladost i gleđ jedino rušiti znaš.
Potom je djevojka harfu i vijence izabrala da bi
Imala radost i slast, gozbe i veselu noć.
“Kiprido”, rekla je “uzmi od plaće mi deseti dio,
Pa da mi stvoriš od tog drukčiji zanat i rad.”
Sve to, i ponešto još što me je tada oko tkanja opsjedalo, učinilo je da sam Numanu, jer su se moja majka i strina već dale u drugi razgovor među sobom, stvar proširio pa mu kazao kako je u toj davnoj Grčkoj smatrano da je kovanje zanat božanski, a da je tkanje zanat ljudski, te se smatralo da je ovaj svijet izatkana tkanina jedna. I da je tkanje bilo posao ženski, jako rijetko muški. Pa sam mu (jer mi je “gradivo” bilo svježe) kazao kako su vodoravni razboji, oni sa brdilima i podnoškama, mlađi od uspravnih razboja. Numan me pogledao i, duhovit kakav je bio, dobacio: “Kod nas je sve naopako. Mi smo za ovaj razboj uza zid tek od nedavno čuli, a trebalo mu je više no hiljadu godina da stigne do nas, da se nasloni na naše zidove i muči naše žene. A bogme muči i braću Kamberoviće, Smaja, Gana i Jonuza. Ada eto, nijesam baš najstariji, ali znam i ženu koja je prva izatkala stazu na razboju uza zid, znam i đe je sad ta staza, eno je u džamiju u Dugu Poljanu, druga kod ulaza!”
Mi smo u kući dugo imali samo taj veliki vodoravni, poležećki razboj koji bi majka sklapala kad bi nešto namjerila da izatke. (Glagol tkati u Sandžaku ima u prezentu e: tkem, tkeš, tke, tkemo, tkete, tku, u perfektu čuva a). Bio je to prvi mehanizam koji smo imali u kući. Svi smo znali, iako nismo morali znati, sve njegove dijelove i znali smo sve o potki, o osnovi, o urneku, o čunku, o razbojskom brdu i brdilima, o nitima, o brojnicama i o čišenicama. Kad je uspravni razboj došao u život, činilo se da je nastupilo neko olakšanje, ali, osim u manjem prostoru koji je u sobi zauzimao, olakšanja nije bilo: žene su tkale više, a moglo ih je tkati i više, za jednim istim razbojem tkalo ih je i po tri, ako se tkao ćilim, tkalo ih je i po četiri, jer je razboj bio širok, te je imalo više prostora ispred njega. I ušao je u život nov predmet: kirkit, metalni polukružni češalj kojim se nabija ono što je izatkano. (Riječ je, izgleda, grčka, samo je promijenila značenje: κερκίς je davno označavao iglu, pa potom tkalački čunak, a u Sandžaku je dobila zupce.) Da, ušla je i riječ počinjàča, to je letva na donjem kraju razboja, od koje se počinje tkati. Na vodoravnom razboju mogla je tkati samo jedna tkalja, bilo da je tkala manju ili veću tkaninu. Kad bi se na njemu tkao ćilim, tkao se u dijelovima, koji su se zvali pole, pa bi se onda te pole zašivale jedna pored druge, te bi se dobivao ćilim. Mi djeca smo uspravni razboj zvali traktor, jer ima mjesta samo za jednu tkalju, koja nam je bila “šofer”.
Da se vratim Numanu. Kažem mu kako su razboji u davnoj i pradavnoj Grčkoj imali drukčiju osnovu od naših. Ona se nije obmotavala oko obadva vodoravna direka, to jest vràtila, kao danas, već samo oko gornjega, a na donjem kraju razboja osnovu je držalo kamenje, po nekoliko niti je išlo oko jednog kamena, te je na podu između razbojskih stativa bio niz od kamenja. I još dodam da su ti grčki prvotni i primitivni razboji imali čunkove, kao što će kasnije imati vodoravni.
Numan me pažljivo sluša, pa me Numan pogleda, pa mi Numan rekne: “More bit, tako mi Boga!”