Treći je septembar u svijetu. Jutros sam, u Bijelom Polju, prošao kroz mali park na lijevoj obali Lima. Park je nazvan Parkom pjesnika i u njemu je i bista Rista Ratkovića, između bisti Ćamila Sijarića i Miodraga Bulatovića. Risto Ratković je rođen u Bijelom Polju na današnji dan prije 122 godine. Do prije četrdeset godina, treći septembar je barem dvadeset godina meni bio dan, kako da kažem, odvojen za Rista Ratkovića.
Pjesnik čije su pjesme, a možda još više pojedini stihovi, za mene bile ono što je jedna moja svojta pričala kad je objašnjavala šta su to hronične bolesti: te kad jednom u tebe uđu, više iz tebe ne izlaze. Kao ono Mrtva si, a tebe nema. Ili nezaboravni tekstovi Marka Vešovića o Ratkoviću kao pjesniku koji se dopisuje s mrtvima, pa pokojnoj sestri šalje pismo sa nezaboravnom slikom čekaću te u hlebu, a na pismu piše “adresu”: Maruša Ratković, / Zvečeći hodnik zlatnih odeždi / Nebo.
Pa je Risto Ratković još išao u gimnaziju u Novom Pazaru, onu u koju sam pošao sa znanjem da je i on bio njen đak. To i da mu je rođendan 3. septembra saznao sam već sa jedanaest godina sa jednog lista Borbe, razapetog da služi kao ‘staklo’ na Amirovoj kući u Grabu. Sve to je učinilo da mi on bude kao najbliži rod te mi je i njegov rođendan, budući da sam prema svome više-manje ravnodušan, bio jedan od najvažnijih.
A prije ravno četrdeset godina jedna smrt je gurnula u daljinu rođendan Rista Ratkovića. Ona se desila trećega septembra 1985. nešto prije deset sati prijepodne. Na obilaznici između Zemuna i Novog Beograda, blizu kuće gdje sam tada stanovao, poginuo je sa 22 godine Dragan Mance, centarfor Partizana.
Bio sam među prvima koji su prišli njegovom razbijenom autu, ispod nadvožnjaka pruge Beograd – Zagreb. Prije mene su tamo bila dvojica pružnih radnika koji su čuli udar auta ispod sebe. Od njih sam saznao da nikakve neobične situacije nije bilo na cesti, nikakva preticanja. Mance je autom izletio iz vozne trake udesno i na kosom nagibu udario u jednu od gvozdenih bandera koje služe da nose svjetlo pod nadvožnjakom. Dan je bio sunčan, cesta suha.
Mance je bio sam u autu, išao je na prepodnevni trening, kopačke su bile na zadnjem sjedalu, vezane jedna za drugu, kao bisage, on presamićen, tanak trag krvi iz usta vidio se na bradi. Izgledalo je da je samo onesviješćen. Šta je učinilo da do nesreće dođe, neće se saznati nikad, tada nije bilo mobilnih telefona da ga to smete, a glasina, koja se kasnije čula, kako je neko dijete pretrčavalo autoput pred njime, posve je nevjerovatna, jer je to ondje posve nelogično, skoro i nemoguće.
Pola sata nakon nesreće na mjesto su došli svi igrači i treneri Partizana. Među njima je bio i Bajro Župić, koji je bio tek prešao u Partizan iz Novog Pazara. Najstrašnije je bilo vidjeti nekadašnjeg velikog golmana Milutina Šoškića, tada pomoćnog trenera Bjekoviću. Kad je vidio svoga igrača mrtvog, Šole se, onako stasit i stamen, zateturao pa zacvilio i zajecao tako da taj jecaj i danas čujem. Plakali su i drugi ondje, igrači i treneri, i glasno i tiho, nije bilo suha obraza u nikoga pod onim željezničkim nadvožnjakom u Zemunu.
Uto je stigao i Ferdinand Mance, otac igračev. Taj prizor ne bih poželio nikome na svijetu. O te tuge, nebeski dar je dobio svako ko tu tugu skamenjenoga oca nije vidio! Slomljeni Šole je zagrlio slomljenog Ferdinanda i u onom času mi se učinilo kao da nesretni i slomljeni otac čak tješi Šoleta. Sve one sličice iz djetinjstva na kojima mi se Milutin Šoškić činio igrač tužnog lika nestale su pred ovom, preobratile su se u vedre.
Vratio sam se u potkrovlje u Timočkoj ulici, i zovnuo Boža Koprivicu. Bota, nešto bih ti kazao, no ne umijem. A Bota, s nokta: “Kaži, ne okoliši: ako je i smrt, kaži!” Kažem mu, a on: “Uzmi taksi, za pola sata sam u redakciji, čekam te tamo.”
To je bilo u utorak, a dva dana ranije, u nedjelju 1. septembra, zajedno s Božom sam na stadionu JNA gledao utakmicu Partizana protiv Budućnosti iz Titograda, na kojoj je Mance dao posljednji gol, iz penala. Kroz glavu mi je neprekidno zvonio Kalimahov epitaf mladiću Harmidu, koji počinje tvrdnjom da je demon po imenu Sutra i nepredvidljiv i nespoznatljiv:
Ima li iko da znade demona po imenu Sutra?
Cijeli Harmide dan juče još bio si živ,
Danas već nosimo mi te u suzama pravo na groblje:
Otac Diòfont od tog ne zna za strašniji bol.
Mance je sahranjen u četvrtak, 5. septembra. Na Novom groblju, uz hiljade ljudi, nije bilo groba koji nije bio zgažen, da bi se prišlo bliže grobu Manceovu. I tu se, nad otvorenim grobom njegovim, stvorila i iz desetina usta začula pjesma, na pola glasa prigušena: Otišo si, Dragane, ostala je tuga / Uvek će te voleti Grobari sa Juga.
Pa u nedjelju, 8. septembra, protiv Prištine, opet na stadionu JNA, Partizan se strašno mučio u igri žalosti i smrti, da bi Radanović dao jedini gol. Onda je pao na koljena i zaplakao. Bota i ja smo u tom času jedan drugoga tražili kao da smo daleko, a bili smo na pola metra jedan od drugog. Bota je samo rekao: “E, greote!” Koji dan poslije, sastavio sam za Književne novine molitvu za nebeskog skakača Dragana Mancea:
Mi ti se molimo, zemljo, da odmah ga pošalješ na nebo:
Zato što njemu je zrak miliji bio no tlo.
Čak sam jednom igrao protiv Partizana s Manceom kao centarforom, godinu i nešto ranije. Za Milutinac, na stadionu Galenike. Do 60. minuta držali smo 1:2, a onda su nas Klinčarski i Smajić razbili trčanjem, i na kraju je bilo 1:9. Mance nam je dao šest golova. Trčao je strahovito brzo, noge su mu bile nekako predugačke kao slovo A, činile su se nekako nepravilne, ali je na njima bio skoro nevidljiv, kao vihor. I vihor je nepravilan, i svakako nevidljiv.
Dragan Mance je bio tek drugi čovjek u mom životu koga sam vidio mrtvog. Prvi je bio Nikola Kolaković, pjevač i pisac koji je umro za stolom u beogradskoj kafani Grmeč, u ponedjeljak 27. jula 1981. godine. To su bili prvi mrtvi ljudi koje sam vidio. Sahrana je naravno bilo i prije, ali prva dva lica umrlih vidio sam prvo u Beogradu, a drugo u Zemunu. Poslije su došla druga i dosad ih se nakupilo dosta, i sve su češća ta lica iz kojih je izišla duša.
Manceova smrt je, moram ponoviti, tako gurnula u daljinu rođendan Rista Ratkovića. Učinila ga je daljim nego što mi je bio, možda onako kako u svojoj ispovijesti o sljepilu kaže Borges, kad kaže da stvari u sumrak bivaju udaljenije.
Manceova smrt je bila tema mnogih napisa. Pisalo se svašta, ponavljalo se kako je ispred auta pretrčavalo neko dijete, te ovo te ono. Na audio kaseti guslari Šćekići u rimovanim patetičnim desetercima koji traju preko pola sata čak kazuju kako je igrač preticao kamion:
Kad sumnjivo ne viđaše ništa
Gas dodade mašina zapišta
Šćaše preteć jednog teretnjaka,
No tu će mu zakukati majka…
Najbliži svjedoci i mjerodavni izvještaji milicije nisu spominjali nikakve smetnje na cesti, te ne ostaje drugo nego pretpostaviti da su sama Smrt i njen demon po imenu Sutra učinili da Partizan ostane bez dragocjenog igrača, koji je već bio osvojio srca navijača, jer je redovno davao golove Zvezdi, a svi drugi golovi se ne mogu mjeriti sa tim golovima.
Treći je septembar u svijetu. U Bijelom Polju danas, na 122. rođendan Rista Ratkovića počinju 55. Ratkovićeve večeri poezije.