Biblioteka XX vek, koju evo preko pola vijeka vodi Ivan Čolović, prošle jeseni se jednim naslovom vratila u dvadeseto stoljeće. Objavila je knjigu Alberta Batesa Lorda “Pevač priča”, po drugi put. Prvi put je knjiga objavljena 1990. i rasprodata je. To izdanje, prvo i dosad jedino na srpskohrvatskom jeziku, objavljeno je u Beogradu, a drugo, ovo od ove jeseni, izlazi u istom gradu u saradnji sa Kulturnim centrom u Novom Pazaru. Beograd je između dva izdanja prestao biti glavnim gradom Jugoslavije, jer je Jugoslavija propala.
Ovo nije bezvezna činjenica kad je u pitanju ova knjiga. U toj se knjizi, naime, radi o Jugoslaviji i o neobičnim ljudima u njoj koje je ova knjiga sačuvala od zaborava. Da nije ove knjige, ne bi se o tim ljudima danas znalo ništa. A to bi bila šteta, jer su ti ljudi ne samo neobični, već i važni za nešto što se zove epsko pitanje.
Sve je oko ove knjige neobično. I kako je nastala i kako se svijetom pronosi. Autor Albert Bates Lord, klasički filolog, folklorista i profesor iz Harvarda, možda je ne bi ni napisao, da njegov profesor Milman Parry nije tragično nastradao nakon prvih mjeseci istraživanja u Jugoslaviji. Valja reći da je knjiga u Americi imala već tri izdanja, naslov joj je “The Singer of Tales”, a prevedena je na više jezika. Iz onoga što se dade istražiti, svi ti prevodi su rasprodati, teško je ikoji dobiti. Glavne stvari oko nastanka knjige su poznate: A. B. Lord je bio Parryjev asistent na putu po Jugoslaviji godine 1934/35; na taj su put njih dvojica krenula radi istraživanja usmene epike u Bosni i Crnoj Gori. (Parry je prvi put u Jugoslaviji boravio u ljeto 1933.) U petnaest mjeseci drugog boravka pomagao im je čovjek iz naših krajeva, izvorni govornik Nikola Vujnović. Poslije Parryjeve smrti, decembra 1935, Lord je istraživanja nastavio sam. Jugoslavenski pohod američkih filologa je rezultirao golemom građom epskih pjesama, najvećom koja je ikad načinjena na našem jeziku. Ta građa je poslužila kao osnova za nov pristup u tumačenju usmene epske pjesme, kako u pogledu njenog nastanka, tako i u pogledu njenog uobličenja i prenošenja. Istinska novina je Parryjeva teza o formulaičnosti epskog postupka.
Knjiga u Biblioteci XX vek ima dva dijela, štampana u dvije knjige istog obima. Prvi dio ima podnaslov “Teorija”, a drugi “Primeri”. Obje knjige su zanimljive dotle da ih čitalac ne ispušta iz ruku i kad dođe do kraja, bude mu žao što nema još. Zahvalnost za prevod dugujemo Slobodanki Glišić koja je ovo djelo prenijela u naš jezik tako da se čitaocu čini kao da je našem jeziku izvorno napisano. Može se nabaviti i preko interneta.
Ova knjiga pokazuje da je bio u pravu Aleksandr Nikolajevič Veselovski, kad je još osamdesetih godina 19. stoljeća napisao da zapadni naučnici imaju malo znanja o živoj epskoj tradiciji, pa stoga na područje starog narodnog pjesništva nehotice primjenjuju principe čiste knjižne kritike teksta. Od toga, po Veselovskom, boluje cjelokupna kritika Nibelunga, a dobrim dijelom i kritika Homerova epa. Milman Parry i Albert Bates Lord su tridesetih godina na području Bosne i Sandžaka svojim filološkim pohodom stekli zaslugu ne samo time što su usmenu epiku snimali, sakupljali i proučavali na licu mjesta, već i što su u okviru svog bavljenja južnoslavenskim epskim pjesmama na nov način osvijetlili formulaičnu dikciju homerskih epova, i to iz ugla pjevača. Parry je zaključio da južnoslavenski pjevači, budući da se nalaze u istinskoj usmenoj tradiciji, neki tekst koji su naučili napamet u pravilu ne izgovaraju ili pjevaju kako su ga naučili, već ga pri svakom nastupu nanovo sastavljaju, to jest uz pomoć formula i formulaično stvorenih prizora pjesmu nanovo slažu.
Milman Parry, a tako i A. B. Lord, na osnovu svojih istraživanja i izdašne dokumentacije, a nakon što su upoznali više pjevača, izdvajaju guslara Avda Međedovića. Iz njihova bavljenja njegovim pjevanjem, zaključuju da je Homer bio usmeni pjesnik, to jest neki jonski Avdo Međedović. Pristalice metempsihoze mogli bi reći da se u Avda Međedovića iz Obrova kod Bijelog Polja preselila duša Homera, oko koga se otimalo sedam gradova. Analogija Međedovića sa Homerom, kao i sve oko homerskog pitanja, dobila je svoje pristalice i svoje protivnike. Deset glava i šest izdašnih dodataka s bilješkama i napomenama čine ovo štivo jako uzbudljivim, a za nas iz dinarskih planina i dolina posebno dostojnim poštovanja. Jer moramo priznati da ne bismo bili u stanju vidjeti ono što su vidjeli američki filolozi. Turistički vodiči imaju slogan: vidi se samo ono što se zna. Goethe: Sieh, das Gute liegt so nah.
Za nas je knjiga Alberta B. Lorda i svjedočanstvo o jednom svijetu koji, da ga ona nije sačuvala, jedva da bismo znali da je i postojao. Epska pjesnička djelatnost živi tada po gradovima Bosne, Crne Gore i Sandžaka kao stvarnost, paralelna i neumitna. Američki filolozi prepoznaju u toj aktivnosti velike stvaraoce, čak velike pjesnike. Glavni među njima je spomenuti Avdo Međedović, koga na prvoj stranici knjige autor naziva svojim Homerom. Međedović je u vrijeme kad Parry dolazi u Bijelo Polje, po zanimanju mesar, koji ne zna čitati ni pisati, a koji, s vunenim ćulahom na glavi i vunenim čarapama u gumenim opancima na nogama, svojim prekookeanskim gostima uz gusle pjeva najduže pjesme, većinom nezabilježene prije toga. Te pjesme su snimljene i pohranjene u velikoj kolekciji koja je imenovana po Milmanu Parryju, i danas su preko interneta dostupne svakome. Uz tu monumentalnu kolekciju snimljenu u Jugoslaviji, Albaniji i Bugarskoj, dostupni su i zabilježeni razgovori sa pjevačima, a ima i jedan dragocjen filmski snimak na kojem Međedović u devedeset sekundi pjeva uz gusle. U harvardskoj kolekciji pohranjeno je preko osamdeset hiljada Međedovićevih stihova, razdijeljenih u cijelih četrnaest epova. Snimljeni razgovori s Međedovićem i drugim guslarima pokazuju da su ovi listom nepismeni, da su zemljoradnici ili da tek poneko vodi kafanu. Ali se iz knjige saznaje da ima i begova koji znaju guslati i uz gusle pjevati. Ono što je posebno čudesno jeste odsustvo svake želje za javnom slavom kod tih velikih guslara.
Kafana je glavna pozornica za izvođenje epskih pjesama. Guslar, u ondašnjem govoru češće zvan guslač ili guslaš, biva unajmljen da gusla i pjeva. Te kafane nisu kafane u kojima se toče alkoholna pića, to su kahve, u kojima se pije uglavnom kafa i čaj i u kojima se puši. Guslari pjesme izvode s večeri, u pravilu za ramazanskih noći i izvođenje traje dugo, često do jutra. To je rapsodsko vrijeme zabilježio još Matija Murko, a Parry i Lord su, kako danas stvari stoje, vjerovatno bili posljednji svjedoci tih rituala. Guslar je najstalniji gost noćnoga ramazanskog bdijenja, što je bolji i glasovitiji, to mu je pjesma duža. Ponekad dosegne i deset hiljada deseteraca. Gosti u kahvu ulaze i iz kahve izlaze, oni koje pjesma zanima ostaju da je slušaju. Rapsod je za taj svijet pratna pojava, atrakcija je za strance. Rapsod je sezonski radnik, nastupa uz Ramazan, i za nastupe biva plaćen. Jedini cjelogodišnji, takoreći profesionalni guslari jesu prosjaci. Njima se za guslanje plati više iz milostinje, njihovo pjevanje nije na cijeni, a ni ponuda im se ne može smatrati raznovrsnom. Slijepi guslari, uprkos glasu koji tradicionalno uživaju, nisu značajni za stvaranje i prenošenje pjesama. Kažem rapsod, a poneko će mi možda zamjeriti što ne kažem aed, možda će takva zamjerka biti opravdana. Neka to pitanje ostane za drugu priliku.
Pjesme u pravilu izvode muslimani, guslar u pravilu posti Ramazan. On prije dolaska u kahvu, iftari kod kuće, to jest jede i pije nakon dana posta. Ali posljednji obrok prije sljedećega dana posta on uzima u kahvi. Iftar kod kuće, sufur uz gusle, to je bivalo tako kod muslimanskih guslara.
Pjesme koje ti rapsodi (ili aedi) izvode zanimljive su i neobične tematski. U njima se opjevaju ženidbe i slavna djela muslimanskih junaka iz doba Osmanskog carstva. I bitke i krvave svadbe idu u taj repertoar. Vrijeme u kojem Parry i Lord bilježe te pjesme daleko je od osmanskih vremena, no junaci Osmanskog carstva nastavljaju da u pjesmama žive. Slušaoci pjesama su isključivo muškarci, njih su pune kahve, žene, bile hrišćanke bile muslimanke, ostaju kod kuće. Te su sandžačke kahve takve i danas, liče na Kavafisove pjesme kako ih je vidjela Marguerite Yourcenar: pune muškaraca, lišene žena.
No će jedna žena pomoći da se objavi i nastavak dragocjene knjige The Singer of Tales. To je Amerikanka Mary Louise Lord, udovica Alberta B. Lorda. Ona će urediti poglavlja knjige “Pjevač nastavlja priču” (“The Singer Resumes the Tale”) koja je objavljena pet godina poslije autorove smrti. Kod nas još nije objavljena, a ako joj prevod ne objavi Biblioteka XX vek, ne znamo hoće li ga iko objaviti.