Spomenuo sam kako sam prevodeći epigram Antipatra iz Soluna o vodenici imao pred očima vodenicu Sinana Prenkovića u Muhovu. Prilika je da o tome kažem još ponešto. Jer sam ovih dana u nekoj sveščici u Grabu pronašao taj epigram preveden još 1986. Tada sam bio više ekavac nego ijekavac, a danas sam više ijekavac, pa ću ga poijekaviti. Prije prevoda ću prepisati i grčki tekst, kakav stoji u Grčkoj antologiji, u 9. knjizi pod brojem 418:
Ἴσχετε χεῖρα μυλαῖον, ἀλετρίδες, εὓδετε μακρά,
κἢν ὄρθρον προλέγῃ γῆρυς ἀλεκτρυόνων.
Δηὼ γὰρ Νύμφαισι χερῶν ἐπετείλατο μόχθους·
αἱ δὲ κατ᾿ ἀκροτάτην ἁλλόμεναι τροχιὴν
ἀξονα δινεύσιν· ὁ δ᾿ ἀκτίνεσσιν ἑλικταῖς
στρωφᾷ Νισυρίων κοῖλα βάρη μυλάκων.
γευόμεθ᾿ ἀρχαίου βιότου πάλιν, εἰ δίχα μόχθου
δαίνυσθαι Δηοῦς ἔργα διδασκόμεθα.
Mlinarke, manite žrvanj, no spavajte kolko vas volja,
Čak i kad pijevaca pjev već je najavio dan.
Danas za posao vaš je odredila Demetra nimfe:
One već skokom po skok penju se točku na vrh,
Kreću osovinu ukrug, a paoci čine da onaj
Zdubljeni nisirski sklop vrti se krugom u krug.
Eto uživanja našeg u davnome nekada dobu
Kad nam za Demetrin dar nije ni trebao trud.
Ovaj se epigram smatra prvim pjesničkim svjedočanstvom o vodeničnom kolu pokretanom vodom. Taj izum u mljevenju žita ušao je u primjenu u vrijeme Rimskog Carstva, dakle u posljednjoj trećini prvog stoljeća stare ere. Iz biografije Antipatra Solunjanina zna se da je za Augustove vladavine jedno vrijeme boravio u Rimu. Žrvanj, kamen za mljevenje, bio je tada odavno u upotrebi. Njega su, a to se vidi iz prva dva stiha, pokretale ženske ruke. Pokretale su ga ukrug po isto takvom kamenu nepokretnom.
Sve je manje današnjih ljudi koji su vidjeli te kamenove i sve ih manje zna kakav je to trud i napor mogao biti. Antipatar Solunjanin (ima više pjesnika po imenu Antipatar) slavi izum vodeničnog kola koji će ženama čije ruke pokreću žrvanj donijeti veliku odmjenu. Žrvnjevi o kojima ovdje čitamo, donošeni su sa malog Nisira u Dodekanesu. Na pokretanju toga izuma pjesnik vidi kako rade nimfe koje je poslala boginja Demetra, koju on naziva nadimkom njenim Δηὼ. Te su nimfe svakako one koje žive u vodama i koje imaju ime najade.
Kad se danas sjećam radovanja pri prevođenju stihova u slavu prvoga izuma koji je za pokretanje teških vodeničnih kamenova koristio vodu, sjetim se i svoga mučenja sa slikom u trećem stihu, gdje nimfe skakuću po lopaticama kola i to mu idu na vrh (ἀκροτάτην… τροχιὴν). Tu mi pred oči iziđe i ondašnji glavolom, kad sam se pitao kako to skaču na vrh, nije valjda da to kolo, taj kotur s paocima u koji udara voda, ima vrh i dno. Jer sam poznavao vodenično kolo kao i svi moji rođaci i vršnjaci. Mnogo puta sam gledao kako voda udara u lopatice kola i odande gurljajući odlazi iz vodenice dalje u potok, i nisam ni primijetio niti čuo da je ikad iko spomenuo vrh kola vodeničnog.
Pa sam se i kod vodeničara raspitivao ima li to kolo donji i gornji kraj. Nema, osim ako se ne misli na trupinu, koja, kad je kolo postavljeno kako je uvijek postavljeno, dakle vodoravno, ima gornji i donji kraj. Zaključio sam da trupina ne može biti ono mjesto po kojem skakuću nimfe da bi pokretale kotur vodenični. On je položen vodoravno, lopatice su mu poredane po rubu, u pravilu ih je bilo dvanaest. U lopatice udara voda i pokreće kolo. U sredini kola je vertikalno nasađena osovina, na čijem je gornjem kraju pričvršćen žrvanj. Kako se okreće vodenično kolo, tako ga okretanjem prati i žrvanj pod koji dolazi žito za mljevenje.
U Antipatrovu epigramu vidi se da stvari ne idu onako kako idu u vodenicama koje sam znao. Ali kako idu? Palatinska antologija je veličanstvena zbirka stihova, ali je filološko pastorče. Ne postoji nijedan podrobniji komentar teksta, bilješke uz epigrame su, ako ih i ima, uglavnom škrte, prevodilac se često mora dovijati na razne načine, što mu posao otežava i usporava. Koga bogovi mrze, dadnu mu da prevodi.
I onda, ponekad, u nevolji dođe domišljaj. Tih mjeseci sam se našao u Münchenu, i na polici antikvarijata Kitzinger na Schellingstrasse vidio dva toma Palatinske antologije, dvojezično grčko-latinsko izdanje, štampano u Parizu godine 1888. Odmah sam našao Antipatrov epigram, i dva latinska prevoda u grčkom metru, jedan je načinio jedinstveni Hugo Grotius. Moje glavobolno mjesto sa skakutanjem nimfi najada on je preveo ovako: …illae/ Saltantes summo molliter orbe super/ Circumagunt axem.
Dakle, gipko skakućući vrhom kola one obrću osovinu. Nađem i bilješku za epigram, pri kraju knjige, u kojoj se kaže kako pjesnik slavi izum točkova za mlinove na vodu, te najavljuje odmor ženama koje su vodenične žrvnje pokretale rukama. Tu, na margini uz tu bilješku nađem nečiji dodatak napisan olovkom: sieh Vitruvius X, 5. Pitam antikvara, ima li Vitruvijevu knjigu, on me šaljivo ispravi, mislite deset knjiga o arhitekturi.
Odmah mi, dva metra dalje, izvadi dvojezično njemačko-latinsko izdanje, prevod Curt Fensterbusch. I tu, u pola sata vremena, stojeći, listajući knjigu i slušajući susretljivog i razgovorljivog, a u Vitruvija predobro upućenog antikvara razjasnim sebi ono što nisam uspio mjesecima sjedeći i hodajući.
Vodenično kolo Antipatra iz Soluna stoji vertikalno, njegove lopatice i posude za vodu poredane su po obodu gobelje. Kolo stoji uz vodenicu, a po sredini kola ide osovina, duga četiri do šest metara, na drugom kraju osovine, unutra u vodenici, učvršćen je vertikalno točak zupčanik, u čije zupce gore pri vrhu (opet pri vrhu!) ulaze zupci drugog zupčanika postavljenog vodoravno. Fensterbusch uz to mjesto, u zagradi, navodi da je taj vodoravni zupčanik manji od vertikalnoga. I taj vodoravni zupčanik je u obliku točka, a na njegovoj sredini je učvršćena vertikalna osovina, na čijem gornjem kraju je pričvršćen žrvanj.
Tako, kad nimfe svojim skokovima po lopaticama na gobelji pokrenu kolo i njegovu osovinu, istovremeno se pokrene i vertikalni zupčanik, a ovaj pokrene i vodoravni zupčanik. Ovaj posljednji preko svoje osovine pokrene mlinski kamen, a kamen vrteći se melje žito. Ovakav sklop prenosa tako načinjenim zupčanicima omogućava da vodenični kamen može činiti više obrtaja negoli vodenično kolo, i da jedno kolo može pokretati do tri žrvnja istovremeno.
Antikvar mi je objasnio da je vodoravno vodenično kolo izumljeno davno prije vertikalnog, a da je vertikalno, po svoj prilici, Vitruvijev izum. I rekao mi je da je, osim žrvnjeva, čitav taj sistem od vodeničnog kola do kamena, pravljen od drveta, a da su zupčanici i osovine izrađivani od drenovine i od šimširovine. Svi su ti dijelovi kasnije zamijenjeni metalnim. Mnogo je godina otada prošlo, a još nisam nigdje vidio to vertikalno vodenično kolo. Nisam išao tamo gdje se takva kola vrte, a kola ne dolaze onamo gdje se ja vrtim. Zadovoljio sam se vodenim kolom uz restoran Jerinin grad u ibarskoj klisuri, koje još stoji gdje je stajalo, a dok je radilo radilo je onako kako radi i vodenično vodeno kolo, samo što nije pokretalo žrvanj nego ražanj. Pa iako već preko dvadeset godina ne pokreće ni ražanj niti voda na njega pada, ono me svaki put kad ondje prođem sjeti Antipatra iz Soluna.
Sve se to danas svakako može pronaći na čudesnom svijetu internetu, ali mene je bilo zapalo da ga i tražim i nađem pješice. Nezaboravni moj rođak Iso-hodža, koji je, po vlastitim riječima, u životu bio sve osim kovač, pilot i vodeničar, možda bi sad i meni za utjehu rekao ono što je više puta znao reći: “Tvrda je istina da onaj što nema u glavu ima u noge, ali je još tvrđa istina da onaj koji nema u noge, ima manje u glavu od onoga koji ima u noge.”