Gudžević: Greška i omaška

Prije pola godine ponudio mi je Semezdin Mehmedinović, u svojstvu urednika u sarajevskoj izdavačkoj kući Buybook, da objavi knjigu mojih dnevničkih zapisa. Iako dnevnik baš i ne vodim redovno, ponudu sam prihvatio, a dosadašnje bilješke pokazuju da najviše zapisa imam o Sarajevu. To mi je čudno, ali papir pjeva, kaže se. Ako ovako bude dalje išlo, taj će dnevnik biti neko pripovijedanje o mojem odnosu sa Sarajevom, gradom u kojem nikada nisam živio, ali su razne sarajevosti određivale stvari u mom životu. Ovih dana me jedna sarajevost prati i na putovanju po Italiji, pa mi se čini kao da je neko nadležan odlučio da me vodi u vođenju dnevnika.

Dakle, ovih dana moj sin Zeno i ja putujemo od Napulja prema jugu. U Salernu odlučimo da odemo u Eleju, koja se danas zove Velia. Za sat smo u mjestu Ascea, odatle je Elea nepuna tri kilometra. U januaru autobus za Eleju više ne vozi nego što vozi, te otpješačimo. U Eleji nam gospođa nadležna za arheološko mjesto kaže kako smo danas nas dvojica prvi posjetioci. Podne je, zima je, a Elea, iako posljednjih godina turistički upakovana s Paestumom, i dalje je pastorče italskog turizma. Dok se penjemo uz padinu prema čuvenoj Porta Rosa, sve me više raduje misao da se iz Eleje javim Predragu Finciju. U Fincija su se preselile duše eleatskih predsokratovaca Parmenida, Zenona i Melisa, bogme i Ksenofana, koji uči da Jedno je Sve. Predrag je Sarajlija, filozof i jedinstven pisac, napisao je tridesetak knjiga, a među njima i jednu koju ja zovem knjigom njegovog bitka, i dao joj naslov: “Prvo, bitno” (dužine su na obadvama o) i u njoj kaže ovako:

U Parmenidovom kazivanju o bitku i nebitku nije u pitanju “filozofski par”, nego sučeljeni modusi, od kojih je prvi modus postojanja, drugi nepostojanja. Premda Parmenid to ne kaže, upravo uvid u ono što jest vodi ka pitanju o onome što nije. O nebitku, za razliku od bitka, ne može postojati neka filozofija. Bitak lako možemo predočiti, nebitak teško. Bitak može biti mišljen, nebitak ne može. Ne možemo filozofirati o onome što nije, jer mišljenje mora imati svoj predmet da bi bilo produktivno mišljenje. O nebitku čak često i ne mislimo, misao o njemu pred sobom prikrivamo. Strah nas bude, jer se ništavila pribojavamo. Ali, ponekad sam ovo osjetim: nebitak nije samo ono što nas očekuje, nego i ono što nekoć bijaše. Bilo, a kao da nije, dogodilo se, a bolje da nije. Ništilo naše postojanje, a onda u prošlo i izgubljeno propalo, zauvijek iščezlo. Samo što nas kao bića izgrađuje jest. Zato svaki put nanovo razabirem što za mene jest ono što je bilo, ono što više nije niti će ikada više biti. Pa se upitam: što je sada ono što se smjestilo u varljive uspomene, što drugo do svijet nepostojećeg, iščezlog, izgubljenog, onoga što je možda nekada tako bilo a sada je sigurno sasvim izmaklo, potpuno postalo nebiće i više ništa nije. Što je budućnost do sanak pusti, ono što svakom od nas jednom više neće doći i onda, na kraju, ništa u kojem više ničega što možemo osjetilima razabrati, ni imaginacijom dohvatiti, ni umom identificirati, ni zamisliti, ni opisati, jer je to konačno “bez”, Ništa u kojem, tek slutim a već znam, cijelim sobom osjećam, nećemo biti. Ako baš to nije način konačnog postojanja.

Hoću da Finciju i sa eleatske padine kažem ono što već zna, da sam odavno i nepovratno predsokratski omamljen i zatravljen. Ali prvo moramo Zeno i ja stati pred kip Parmenidov. Smjenjuje se sunce s kišom, nas dvojica usamljenih uzalud pokušavamo otvoriti zaključana vrata kapele u kojoj stoji kip Parmenidov. Odustajemo, odlučujemo da čekamo neznanog, možda i danas odsutnog ključara, pa šetamo između crkve, teatra i tvrđave na vrhu mjesta. Meni se pojača uvjerenje da je i sam Platon predsokratik, koliko god da je počinio promjena (neki kažu i štete) po pitanju tumačenja “svijeta kakav svijet jest”, i “svijeta kakav treba da mislimo da svijet jest”. Jer je nesporno da je u Teajtetu, onaj Platonov Stranac iz Eleje svakako Parmenid. Onaj Parmenid koji filozofsko učenje iznosi u stihovima, čime u isto vrijeme, kako svjedoči Platon, izaziva poštovanje i strahopoštovanje. Možda smo Zeno i ja načinili grešku u hodanju, možda je trebalo, umjesto na Porta Rosa da prvo dođemo ovdje, možda je ključar bio tu, pa otišao dok smo mi bili na paralelnoj stazi. Parmenid, koji put greške dijeli na dva puta, koji su i paralelni, ali se na neki način i sreću. Prvi put je put nebitka, o kojem Boginja misli da treba ostati daleko od njega, jer je on neprohodiv, budući da nebitak ne postoji. A paralelan put greške je onaj koji vjeruje u bivanje poimano kao bitak. Parmenid, onaj čija su sva božanstva ženskog roda. Parmenid, učenik Ksenofanov, koji nije išao učiteljevim putem. Dakako, i Platonov dijalog Parmenid. No sad mi, dragi Finci, dopusti da ti navedem jedan primjer za način na koji je Ksenofan počeo djelovati na mene osamdesetih godina prošlog stoljeća:

Više od bogova sviju skoròteča sklon mi je Hermo,
Više od mudraca svih meni je Ksenofan bliz:
Prvi je lani ka meni naputio djevojče jedno,
Takvo te s drugim se sad slažem da Jedno je Sve.

Napokon, kao spušten kišom, pojavljuje se ključar, otključava nam zgrade i prilazimo Parmenidu. Zenonov kip nije ovdje, njega drži galerija tri kilometra dalje, u mjestu Ascea. Na lučnom zidu iza kipa Parmenidova navedeni su stihovi iz šestog fragmenta velike pjesme “O prirodi”, na grčkom i talijanskom: “Nužno je govoriti i misliti da bitak postoji: i zaista, bitak jest, a ništa nije.”

I tako dalje, Eleja, Eleaćani, Zeller, Zenonova paradoksija mjesta kojom se u „Fizici“ bavi Aristotel. Dan je već bila smijenila noć kad smo iz Eleje stigli u Salerno. Otvorim kompjuter i nađem poruku od Kaće Čelan. Aha, opet Sarajevo! Piše mi Kaća da je čitajući sa svojim mužem Senjom Tanovićem moj tekst o Peléu vidjela da sam napisao kako je stih “Naši životi su Švajcarska” napisala Sylvia Plath, a napisala ga je Emily Dickinson. Kuku, Kaća, kuku Senja, dvaput kuku, no stoput hvala! Pogledam na portalnovosti.com, nepodopština stoji na kraju pasusa, polukružna i mračna kao željeznički tunel ispod Eleje. Tice bi ga znale kako sam napisao Plath umjesto Dickinson. Nisam posljednjih mjeseci čitao ni jednu ni drugu, te ne znam, ne znam i ne znam, a pouzdana frojdovca u blizini nemam da mi grešku vrgne u omašku. Sad je ispravljena na webu, ali je ostala na papiru.

Znam da sam taj stih prvi put čuo od moje drage drugarice prevoditeljice Slavice Miletić, prije nego što ću se u Švajcarsku preseliti, i da smo ga telefonirajući često spominjali. Već sam bio u Švajcarskoj kad je u Sarajevu izišla knjiga stihova Emily Dickinson, prevedenih u četiri ruke, Jasnom Levinger i Markom Vešovićem. Ponekad bih Marka podsjetio na njegov i Jasnin rukotvor:

Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!
Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!

U pjesmama Emily Dickinson ova ima broj 80:

Our lives are Swiss–
So still– so Cool–
Till some odd afternoon
The Alps neglect their Curtains
And we look farther on!

Italy stands the other side!
While like a guard between–
The solemn Alps–
The siren Alps
Forever intervene!

Eto, možda je neko od onih što me drži u šaci, moju šaku naveo na put greške, e zato da bi mi se iz Amerike, iz grada Santa Barbara, poslije mnogo godina, javila draga Kaća Čelan:

Kaća, šta imali nismo i ono što nemali jesmo,
Nebitak naš je i bit, elejski putak i put.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu