Na zagrebačkom groblju Mirogoju, na porodičnoj grobnici Ugrešić stoji i mramorna ploča sa imenom Dubravke Ugrešić, rođene 27. marta 1949. u Kutini, preminule 17. marta 2023. u Amsterdamu. U toj grobnici Dubravka Ugrešić nije sahranjena, “njezin” grob je prazan, i takvim će i ostati. I ne samo taj, nego Dubravka Ugrešić nema groba nigdje i nijedan se grob na svijetu neće pokazivati kao njen.
Zato što je ona u napisanoj izjavi, sastavljenoj u Zagrebu 21. juna 2019. na tri stranice izričito zahtijevala da se njeno tijelo poslije smrti kremira, i da urna s njenim pepelom ne bude položena u obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Tražila je da joj pepeo bude bačen u more. Leidenska profesorica Maja Vodopivec, najbliža osoba Dubravke Ugrešić posljednjih godina njenog života, više puta je želju za kremiranjem čula i usmeno. U jednom od posljednjih razgovora pitala je Dubravku, hoće li da joj pepeo bude ostavljen na tri mjesta u moru, te joj je, poznavajući njen život i uspomene, spomenula Amsterdam, otok Šipan i Varnu u Bugarskoj. Dubravki su na spomen tih mjesta pošle suze na oči. Maja kaže da je ta nježnost značila Dubravkino odobravanje. Jer da se tome protivila, rekla bi to odmah i jasno i glasno, kako bi činila uvijek kad se s nečim nije slagala.
Ispunjenje želje za kremiranjem izvršeno je 25. marta 2023. u Amsterdamu, a urnu je preuzela Maja Vodopivec tri mjeseca nakon toga, kako i predviđaju holandski propisi o postupku kremacije. Urna se otada do 21. aprila 2024. nalazila kod Maje Vodopivec, koju je Dubravka imenovala izvršiocem svoje oporuke. U petak 20. aprila pepeo Dubravke Ugrešić je podijeljen u tri dijela: najveći dio je usut u veliku urnu, a manji dio u dvije manje. Prva, najveća urna spuštena je u rijeku Amstel 21. aprila 2024. Za posudu je izabrana jedinstvena celulozna morska urna, biorazgradiva u vodi i u zemlji. Urna ima na dnu nekoliko otvora, kroz koje nakon potapanja voda polako ulazi. Za ispunjenje Ugrešićkina zahtjeva, fondacija s njenim imenom (Stichting Dubravka Ugrešić) unajmila je prikladan brod i sa njega je družina sastavljena od Dubravkine rodbine i prijatelja u dva sata vožnje ispratila urnu u rijeku Amstel.
Oni koji bolje poznaju Amsterdam znaju i gdje Homomonument. Tu je, u jednom od pet najvećih amsterdamskih kanala s imenom Keizersgracht, tačno u 16 sati pristao brod Pax, sa dvjema ženama za plovidbu: skiper je bila Carlijn, a hostesa Marjolein. Brod je predviđen za 25 putnika, toliko je bilo i društvo koje se u njega se smjestilo, sastavljeno uglavnom od Holanđana i bivših Jugoslavena. Bilo je nekoliko književnica i književnica, prevodilaca, od izdavača je bila Elik Lettinga iz Amsterdama i bio je Petar Milat iz Zagreba. Pax je klasična, posebno i brižljivo opremljena lađa na električni pogon, plovi bez buke i najbolja je za svečane oproštaje. Iz Keizersgrachta je zaokrenula u Prinsengracht i njime stigla do rijeke Amstel, pa nastavila dalje uzvodno do mjesta gdje rijeku sječe Singelgracht. To je malo šire i mirnije mjesto, gdje je urna neometano i nenametljivo mogla biti spuštena.
Prije toga je Dubravkin brat Siniša kratko, s nekoliko dirljivih riječi, evocirao uspomene na svoju sestru. Tada se na lađi otvorio prozor, a Maja Vodopivec i Dubravkina nećakinja Korina Ugrešić su, zajedno držeći konop na urni, spustili ovu na površinu rijeke. Potrajalo je nekoliko minuta pri čemu je Pax sporo ploveći prešla i cijelih dvjesto metara, dok u urnu nije prodrla voda i naglo je povukla prema dnu. Svako je tada bacio po tulipan prema mjestu na kojem je urna potonula. Tako je mjesto gdje je spušten pepeo transnacionalne književnice Dubravke Ugrešić bilo obilježeno transnacionalnim cvijetom lalom, koji su Turci poklonili Holanđaninu Carolusu Clusiusu, a ovaj ga zasadio u slavni Hortus Botanicum u Leidenu, pa se odatle proširio na Holandiju dotle da je danas cvijet izrastao u jedan od simbola zemlje i najvažnijih izvoznih proizvoda.
Potom je lađa načinila krug oko tulipana i krenula natrag, prema mjestu odakle je i zaplovila, ali drugim putem: kanalom Singelgracht, pa onda kroz Leidsegracht do Keizersgrachta i Homomonumenta. Vožnja je trajala sat i 40 minuta.
Večera je bila blizu, u restoranu Black and Blue. Za večerom smo utvrdili da niko od društva nije nikada ni učestvovao ni prisustvovao ničemu sličnom. To je neke od nas neholanđana začudilo, jer se nekako prešutno smatra da su u Holandiji takve stvari uobičajene. Nisu: pisci, izdavači, prevodioci ne znaju nikoga kome je pepeo spušten u razgranatu rijeku tako jedinstveno povezanu s morem. Sjećali smo se i prisjećali raznih stvari. Nekome je došao u sjećanje, te mu se trenutak učinio prikladnim da spomene i naslov Dubravkina romana “Forsiranje romana-reke”. Život čini paralele i nudi slike za parodiranje, pa se neko prisjetio i romana Güntera Grassa “Skup u Telgteu”.
U svom eseju “Ljudi su velika nesreća” Dubravka Ugrešić, odričući sebe kao osobu koja treba da govori o trenucima svoje apsolutne sreće, a to obrazlažući tvrdnjom da je sama “mračno, urbano ljudsko biće i moji trenuci sreće doista su rijetki”, dolazi do zaključka: “Zato će prije biti da su trenuci apsolutne sreće zapravo povezani s vodom, s povratkom u neko pra-stanje kojega se ne sjećamo, niti ga se možemo sjećati, ali ga zato mutno pamte naši geni. Bilo je to prije tko zna koliko milijuna godina, to pra-stanje, kada smo svi zajedno, i postojeće i još nepostojeće vrste, živjeli kao u kakvim besplatnim toplicama.”
Spuštanje urne i razgovori nakon toga pokazali su da je sjećanje na čin kojim se Dubravka Ugrešić rastala sa životom u Amsterdamu jako svježe i da je jače od polaganja njenog pepela u Amstel. U društvu je bilo nekoliko osoba koje su posljednje sedmice i dane bili u njenoj blizini. U prizivanju sjećanja na te dane moglo se saznati da nikome od tih ljudi nije poznat slučaj ikoga da je svoj život završio eutanazijom. Dubravka Ugrešić je u tome ne samo jedinstveno hrabra među književnicima, nego i jedinstveno moralna spisateljica. Ona je i u svojoj prvoj “oporuci”, u spomenutoj izjavi, nešto manje od četiri godine prije smrti, napisala: “Smatram da svaki čovjek, ako već nije mogao izabrati hoće li biti rođen, mora imati pravo da odlučuje o svojoj smrti…
Osim mog načelnog uvjerenja da je eutanazija, odnosno asistirano samoubojstvo, jedini dostojan i human kraj ljudskog života, moju odluku podupiru dodatni razlozi. Moj otac je umro od raka u mukama, ne napunivši 50 godina. Njegova trogodišnja agonija jedno je od najstrašnijih iskustava u mome životu. Moj otac je, pritom, molio da mu pomognemo da skrati svoje muke, a nitko od nas nije bio u stanju da to učini, niti je znao kako to učiniti… Moja majka je umrla u staračkome dome, u 83. godini života, slabo pokretna i napola slijepa. Nakon tog iskustva, uvjerena sam da je i najbolji starački dom najgori način da čovjek završi svoj život. Sva ta neka druga iskustva učvrstila su moju odluku da – u slučaju da me zadesi bolest koja će donijeti muku meni, a onda i mojoj najbližoj okolini, i zahtijevati iscrpljujuće financijske izdatke – apsolutno inzistiram na asistiranom samoubojstvu ili eutanaziji, da odbijem svaki oblik reanimacije, liječenja i operativnih zahvata ukoliko nastavak života podrazumijeva produženje muka i vegetiranje.”
Maja Vodopivec, koja vodi brigu o knjigama koje su činile biblioteku Dubravke Ugrešić, pokazala mi je nekoliko mjesta u knjizi Witolda Gombrovicza “Posmrtna autobiografija” koje je Dubravka podvukla. Jedno je ovo, u prevodu Mladena Martića: “Zahtijevam Kuće Smrti gdje bi svatko imao na raspolaganju suvremena sredstva za lako umiranje. Gdje bi se moglo umrijeti lako, a ne bacajući se pod vlak ili vješajući o kvaku. Gdje bi se iscrpljeni, uništeni, dokrajčeni čovjek mogao prepustiti prijaznim rukama specijalista da mu bude osigurana smrt bez mučenja i poniženja.”
