U jednom primjerku “Kulture laži” Dubravke Ugrešić iz zagrebačkog NSK-a, pri dnu jedne od stranica eseja “Laku vam noć hrvatski pisci, ma gdje se nalazili”, pečatom je masnim slovima otisnuto “PONIŠTENO”. U kontekstu knjige o kojoj se radi i njene beskompromisne autorice, teško je zaobići nehotičnu nasilnost te riječi, asocijativni niz koji ona – jedna obična knjižnična oznaka – otvara. Uistinu, bilo je puno pokušaja da se Dubravku Ugrešić na različite načine poništi u našoj sredini. Zastrašujući progon kojem je bila izložena devedesetih godina trajan je podsjetnik na tadašnju društvenu katastrofu i sramotnu ulogu koju su brojni intelektualci, akademici i javne ličnosti odigrali u njenom legitimiranju. Kao što je normalno da među nama hodaju ubojice i ratni profiteri, tako je normalno da neumanjen ugled i dandanas uživaju ljudi koji su sudjelovali u društvenoj i simboličkoj likvidaciji protivnica nacionalističkog bezumlja. Premda je riječ o stvarima koje su poznate i javno dokumentirane, preko tih se monstruoznih kompromisa, a često i otvorenog suučesništva, naprosto prelazi, kao da smo se svi dogovorili da ćemo se praviti da ljudski životi usput nisu bili uništavani. Odgovor na pitanje zašto je tome tako vjerojatno glasi da bi prozivanje osramoćenih autoriteta značilo i puno šire suočavanje s izostankom otpora ljudi koji su bili u poziciji progovoriti, a nisu.
Dubravka Ugrešić jedna je od rijetkih osoba koje, suočene s jezivom istinom nacionalističkog projekta, nisu odabrale šutnju u to vrijeme kada je, kako piše u briljantnom eseju “Pitanje optike”, ljude “na razne načine gutao mrak”. Tu je odluku donijela usprkos činjenici da je imala više za izgubiti od brojnih svojih kolega koji su šutjeli. Ugrešić je, naime, u devedesete ušla kao etablirana književnica i znanstvenica. Još 1971., kao dvadesetdvogodišnjakinja, objavljuje knjigu za djecu “Mali plamen”, u kojoj je dirljiv senzibilitet za najmlađe čitateljice i čitatelje obogaćen hljebnikovljevskom jezičnom imaginacijom, kao u crtici “O riječima”. Pet godina kasnije uslijedila je “Filip i srećica”, da bi 1978. objavila “Pozu za prozu”, zbirku priča u kojoj etablira osnovne koordinate svoje zaigrane poetike, književnosti radosno zagledane u sebe samu i u svoje “rubne” žanrove i registre.
Književna teorija označila bi to postmodernističkim pismom i metatekstualnošću, tim namrštenim odrednicama iza kojih stoji jedno duboko živo pisanje, koje će širu publiku steći romanom “Štefica Cvek u raljama života”. Osim zbog vrlo uspjelog ukazivanja na vlastite književne šavove – uključujući i duhovite “krojačke” oznake i upute čitateljima/cama – roman je značajan kao “neizostavan dio regionalne feminističke lektire”, kako ga opisuju članice kritičarskog kolektiva Pobunjene čitateljke iz Beograda, koje su po njemu nazvale i svoju književnu nagradu, pokrenutu 2022. godine.
Posvećenje u književnom mainstreamu doći će 1988. godine, kada Ugrešić dobiva NIN-ovu nagradu za roman “Forsiranje romana-reke”, čime je to priznanje prvi put otišlo u ruke žene. Ugrešićino dovitljivo žanrovsko i stilsko kolažiranje ovog puta za povod uzima fikcionalne međunarodne književne susrete u Zagrebu. No pritom se ne radi o tematskom pounutrenju Ugrešićinih formalnih preokupacija, o dovođenju samopromatranja književnosti do bjelokosnog vrhunca nezainteresiranog za raspadajuću društvenu zbilju, jer tema je tih susreta “Suvremena književnost, njezini tokovi, skretanja i uviranja u kontekstu dijalektike današnjih svjetskih zbivanja”, kako doznajemo u prizoru njihovog otvorenja. To autorici omogućuje da odnos književnosti i zbilje ironično tematizira, što “Forsiranje romana-reke” čini vrlo interesantnom prizmom za promatranje nekih suvremenih književnih pojava, poput tzv. štiftungsliterature – uz znakovitu razliku da u Ugrešićinom romanu “svijet” dolazi u Jugoslaviju, dok u romanima poput Valjarevićevog “Koma” Jugoslaveni prisilno odlaze u “svijet”.
Usprkos tim feminističkim i kritičkim notama, pisac Đorđe Matić je vjerojatno u pravu kada uvjetno kaže da je Dubravka Ugrešić do devedesetih bila “neangažirana” autorica. Ona svakako nije bila politički angažirana kao što je to bio Goran Babić, koji je zbog toga završio u osobito teškim okolnostima u Beogradu, zaboravljen i od onog građanskog mainstreama koji je Ugrešić kasnije prihvatio. Međutim, suočena s eksplozijom nacionalističke mržnje, ona se odbija priključiti zboru intelektualno-akademskih društvenih piromana, ali je također odbila i nijemo sjesti među publiku koja je prihvatila pretpostavke tog horora. Ugrešić je, ukratko, progovorila – po vlastitom priznanju, bez ideje da će njen istup proizvesti progon koji je uslijedio. Po povratku u Zagreb iz SAD-a, u kojem je pisala eseje kasnije okupljene u “Američkom fikcionaru”, u ljeto 1992. piše tekst koji će prvo biti objavljen u Njemačkoj, a u našem je kontekstu poznat pod naslovom “Čisti hrvatski zrak”. Reakcije na tu kritiku čišćenja hrvatskog društva od svega nepoželjnog – antifašističkih spomenika, jezika, knjiga i, konačno, ljudi – bile su strahovite, a autorica je prozvana, kako prenosi u “Pitanju optike”, “denuncijanticom” i “izdajnicom” domovine. U tekstu “Lomača za intelektualke” novinar Novosti Hrvoje Šimičević donosi katalog sramote “uglednih” intelektualaca koji su se tada pridružili hajci – između ostalih, Ugrešić su napadali Antun Šoljan, Viktor Žmegač, Branko Čegec i Slobodan Novak.
Spirala progona je pokrenuta i nije ju se više moglo zaustaviti. Početkom studenog iste godine Vjesnik je objavio fabricirano izvješće s kongresa PEN centara u Rio de Janeiru, koji je navodno protivljenje dijela delegata održavanju idućeg kongresa u Dubrovniku svalio na leđa Feral Tribunea, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić. U prosincu je u tjedniku Globus objavljen možda i najozloglašeniji tekst u povijesti našeg novinarstva, “Hrvatske feministice siluju Hrvatsku!”, djelo “Globusovog investigativnog tima”, a zapravo Slavena Letice, koji nizu jezivih denuncijacija pridodaje tezu da su Lovrić, Iveković, Drakulić, Kesić i Ugrešić, otad poznate kao “vještice iz Rija”, “pred svijetom skrivale srpsko silovanje Muslimanki i Hrvatica u BiH”.
I akademski kontekst je pao na slučaju Dubravke Ugrešić, koja je kao vrsna rusistica radila u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kolege su je, kako sama svjedoči, prozivale na konferencijama ili joj naprosto okrenule leđa, a ulogu glavnog kompromisera s nacionalističkom histerijom odigrao je Aleksandar Flaker, čovjek koji je, ironično, čitav svoj život posvetio avangardi i onome što će kasnije nazvati “poetikom osporavanja”. S Flakerom je Ugrešić, inače, uredila devet tomova “Pojmovnika ruske avangarde”.
Život u Hrvatskoj ubrzo postaje neizdrživ pa Ugrešić 1993. odlazi – prvo u Njemačku i SAD, da bi se od 2001. nastanila u Amsterdamu, gdje ostaje do kraja života. Esej postaje njenom glavnom formom, u užem smislu, ali i kao oslonac fikcionalnog pripovijedanja. Njen rad obilježen je u velikoj mjeri tropima egzila, nostalgije i melankolije, suočava se s postsocijalističkim limbom, kao u romanima “Muzej bezuvjetne predaje” i “Ministarstvo boli”. U romanu “Baba Jaga je snijela jaje” u središtu njene žanrovski montažne pozornosti je pak zanemarivana tema starenja i ženskog tijela, dok se u Tportalovom nagradom ovjenčanoj “Lisici” izrazitije vraća esejizmu i igri na rubu fikcije i autobiografičnosti.
Kroz čitav svoj život Ugrešić ostaje kritičarkom patrijarhalno-nacionalističkog konsenzusa u našim postsocijalističkim državicama, remeteći mulj koji se s vremenom pragmatično slegao u našem kolektivnom pamćenju. Prošlog tjedna, desetak dana prije 74. rođendana, u Amsterdamu nas je iznenada napustila jedna od najvećih hrvatskih književnica, kako joj danas s pravom tepaju naši mediji. Tko će nas sada podsjećati? Tko će nas upozoravati da ne smijemo šutjeti? Vještice nam odlaze, a monstruma je samo sve više.