Ugrešić: American Nails

Da, istina je, ništa više nije kao što je bilo. Ne mogu sa sigurnošću reći kada su se točno pojavili Vijetnamci. Da li nakon 11. septembra ili neposredno prije. Znam samo da ih prije dvije godine nije bilo. Ali kada sam ovoga proljeća posjetila New York, ili točnije Drugu i Sedamdesetišestu, gdje uvijek odsjedam, odmah sam zamijetila da se pejzaž promijenio. Druga ulica šarenila se od NAILS natpisa, i ne samo Druga ulica. New York kao da je na trenutak ispao iz romana Iljifa i Petrova Dvanaest stolica, koji započinje opaskom da je u provincijskom gradu N. bilo tako mnogo frizerskih radnji i pogrebnih zavoda da se posjetiocu činilo da se stanovnici grada rađaju samo zato da bi se obrijali, ošišali, osvježili glavu losionom i odmah umrli. Njujorčani su odnedavno ludi za tim da njeguju vlastite nokte. I one na rukama i one na nogama. Njujorčani odnedavno masovno do their nails. A nokte im uređuju – Vijetnamci.

Kako spadam među one koji misle da se informacija o lokalnim, ali i globalnim političkim vodostajima najbrže može dobiti u frizerskim salonima, taksijima i sličnim mjestima, najprije sam skočila do obližnjeg frizera. Kada sam već sjela u stolicu, shvatila sam da su svi zaposleni u salonu Rusi. Cijela Druga ulica – a i jedna ulica može biti posve zakonit pogled na svijet, zašto da ne – „peperizirana“ je ruskim salonima za šišanje. Grad N. preselio se u New York, barem što se frizerskih salona tiče. A institucija brijačnice i frizerskog salona – čiju posrednu ulogu u političkoj historiji onoga dijela svijeta koji se redovito šiša i brije dosada nitko nije istakao – definitivno je degradirala. Tamo, čini se, malo tko više razgovara o politici. A što se ruskog jezika tiče, on je već odavno iskliznuo iz svojih njujorških geta i preselio se iz Brighton Beacha na Petu aveniju. U to sam se imala prilike uvjeriti za jedne jutarnje šetnje, kada su iz raskošnih zgrada koje gledaju na Central Park izlazili uniformirani doormani koji su govorili ruski i zaustavljale se duge, sjajne limuzine, čiji su vozači također govorili ruski.

Da, ništa više nije kao što je bilo. U taksiju me namrgođeni vozač krupnih brkova i teških obrva upitao kamo ćemo s takvim tonom kao da me pita kamo općenito ide ovaj svijet, a ne ja osobno. Pločica s njegovim imenom odašiljala je nedvosmislenu poruku. Ahmed Muhamedanov.

– Odakle ste? – pitao je.
– Iz bivše Jugoslavije – rekla sam.
– Jeste li vidjeli što nam rade, majku im.

Ubrzo sam saznala tko to kome što radi i na koga se odnosi to majku im. Pohvalio je Miloševića. Ocrnio je Haški tribunal koji pojma nema što se to zapravo događa u ovome svijetu. Milošević je veliki čovjek, prvi je započeo borbu protiv islamskog fundamentalizma. Jer oni, muslimani, majku im, dovode u pitanje našu kršćansku civilizaciju.

– Pa vi ste sami musliman, niste li? – rekla sam zapiljivši pogled u pločicu s vozačevim imenom.
– Ja?! Ne daj bože!
– Pa što ste?
– Židov.
– Odakle?
– Iz Uzbekistana.

Iako sam pasionirani korisnik taksija, nešto slično za vrijeme svog boravka u New Yorku nisam imala prilike čuti. Tako je Ahmed Muhamedanov ostao usamljenim primjerom podrške Miloševiću, tom „anticipatoru“ borbe protiv islamskog terorizma. Istina, američke Srbe nisam pretjerano sretala. Osim ljubaznih prodavačica u mojoj omiljenoj robnoj kući Saks Fifth Avenue, koje su najčešće Ruskinje i, gle, Beograđanke.

Zato sam stalno nalijetala na Bosance, koji su u međuvremenu postali Amerikancima. Srela sam mladu Bosanku koja radi na Wall Streetu kao broker. Not a big deal, rekla mi je. Ima tamo još naših. Srela sam Edina, mladog slikara, koji je postao unutrašnji dekorater. Uzimam samo Park Avenue stanove, rekao mi je. Srela sam Begu, u Manchesteru, New Hampshire, izbjeglicu koji je prije dolaska u Ameriku proveo neko vrijeme u srpskom logoru za muslimane. Nisam ni znao da sam sletio u Ameriku. Ja sam mislio da je to onaj Manchester u Engleskoj, rekao mi je. Bego je za sedam godina, koliko je u izbjeglištvu, našao posao, kupio kuću, udao kćerku, školovao sina i uredio vrt. Sada u vrtu ima jezerce sa zlatnim ribicama i gazibo u orijentalnom stilu. Na proslavi svoga rođendana, na kojem sam se i ja zadesila, Bego je u vrtu obasjanom mjesečinom nadahnuto plesao sirtaki. Njegovi američki susjedi misle da je Grk. Jer podsjeća na Anthony Quinna. I zbog tog sirtakija s kojim Bego trijumfalno završava sve svoje kućne proslave. Što se Bosne tiče, nje se više i ne sjeća. Tu, u Americi, su svi „njegovi“, porodica, rodbina, prijatelji.

Da, čini se da ništa više nije kao što je bilo. Međutim, kakve veze imaju Rusi, Uzbekistanci, Bosanci i grčki sirtaki s Vijetnamcima?!

Nikakve. Ili isto toliko koliko i Njujorčani sa čekanjem u redovima. Redovi koje sam ovoga proljeća imala prilike vidjeti u New Yorku podsjećali su me svojom dužinom čekanja na one koje sam zadnji puta vidjela prije nekih dvadesetak i više godina u Moskvi pred trgovinom „Jadran“, na primjer, u kojoj su se prodavali jugoslovenski proizvodi, od teških sofa do lakih cipela. Vidjela sam red ispred novootvorene Neue Galerie na Upper East Sideu. Njujorčani su čekali u redu da bi okusili znamenitu Sacher tortu, prelistali američka izdanja Freuda, Brocha, Musila i pogledali slike Egona Schielea i Oskara Kokoschke. Nesavladivo dugačke redove vidjela sam pred MOMA za izložbu Gerharda Richtera. Istočni Nijemci znali su dreždati u dugim redovima da bi kupili prašak za veš. Njujorčani danas, baš kao da otplaćuju kakav dug, strpljivo drežde u još dužim da bi vidjeli slike bivšeg Istočnoga Nijemca.

Iako ništa više nije kao što je bilo, New York je jednako grad po mjeri čovjeka i, hvala bogu, jednako „opscen“. Spadam u one koji vole New York tzv. bezuvjetnom ljubavlju: od homelessa koji umotani u prljave rite spavaju u kartonskim kutijama, do Zoranovih prozirnih bluzica po cijeni od nekoliko tisuća dolara, koje nježno pokrivaju ramenca povlaštenih. Usput rečeno, modni kreator Zoran je zemljak who really made it. Zoran je taj koji je upisao „naše“ ime na mondenu mapu „opscenosti“.

Inače, termin „opscen“ upotrijebila je poznata britanska feministkinja, koja se prije nekih godinu dana u svom napisu zgranula nad „opscenošću“ New Yorka i ganula nad skromnošću i socijalnom osjetljivošću Toronta. Za razliku od poznate britanske feministkinje, iako, istinabog, mene nitko ništa ne pita, ja obožavam opscenost. Ta vrsta opscenosti me uzbuđuje i nimalo ne vrijeđa dostojanstvo mojih vlastitih niskih kupovnih mogućnosti. Njujorški prizori nikada se u mojoj glavi nisu primitivno doveli u vezu, kao, gle, dok jedni kopaju po kantama za smeće, drugi pijuckaju čaj od 100$ po čajnoj vrećici. Opscenost je, između ostaloga, educational. Svatko mora imati pravo da se upozna sa vlastitim mjestom unutar globalne socijalne hijerarhije. Sićušna torbica od kože po cijeni od nekoliko tisuća dolara koja se koči u izlogu trgovine na Madison Avenue upravo je to, konfrontacija s postojanjem drugih socijalnih svjetova. A od njujorške „opscenosti“ daleko me više zabrinjava hipokrizija, lažna skromnost i retorička dimna zavjesa o pravu svih ljudi na ovome svijetu na jednakost.

Pa ipak, kakve veze ima opscenost s noktima i Vijetnamcima?! Ima. U fantazijama siromašnih samo bogati plaćaju da im netko drugi uređuje nokte. U fantazijama siromašnih samo bogati imaju vremena, a vrijeme je, zna se, luksuz. I tako smo konačno došli do nokta, najmanje ljudske vrijednosne jedinice. Taj mu nije ni do malog nokta, kažu na mome materinjem jeziku uspoređujući jednu osobu s drugom. Nokti i kosa su u drevnim vjerovanjima mnogih naroda najmističniji (jedino nokti i kosa još uvijek rastu neko vrijeme nakon smrti) i najtabuiziraniji dijelovi ljudskog tijela. Posjedovati malo dlaka s nečije glave, nekoliko odrezanih nokata i malo voska dovoljno je da nekoga imamo u apsolutnoj vlasti. Uostalom, ne moramo ići u tribalne rituale (koji su, čini se, znali za DNA), neki od nas još uvijek se sjećaju provincijskih momaka u šezdesetima i mode uzgajanja onog dugog nokta na malom ručnom prstu, tog eksponiranog supstituta za neeksponirani penis.

Ako je New York centar svijeta, a ja kao istočnoevropska provincijalka ne sumnjam da jest, onda se iz vizure centra može reći da nokti doživljavaju svoj apsolutni modni boom. Na njujorškoj noktomaniji ubiru sitan profit i studenti umjetničkih akademija. „Iako nisam religiozna, specijalizirala sam se za Madone“, izjavila je za njujorške novine studentica slikarstva koja zarađuje svoj džeparac slikajući male unikatne Madone na noktima svojih klijenata.

Inicijaciju u novi trend iskusila sam u pedikerskoj radnji na Drugoj ulici. Gazda, Vijetnamac, dočekao me s ljubaznim osmijehom, a njegove suradnice smjestile su me u udobnu kožnu fotelju. Jedna je ponudila da izmasira moj umorni potiljak, druga se pozabavila noktima na mojim nogama i rukama. Abra, abra, pitala me treća. Abra, abra, bila je uporna Vijetnamka, a onda pantomimom objasnila što hoće. Abra je značilo eyebrows. Za dodatnih deset dolara mogla sam depilirati obrve. Nisam pristala. Intonacija njezine ponude zvučala mi je nekako pornografski. Bio je kraj radnog vremena, bila sam jedina preostala mušterija. Zabavljala sam se promatrajući kako gazda Vijetnamac podučava mladu Meksikanku punačkih prstiju kako se manikiraju nokti. Vijetnamac je bio nježan i strpljiv, najprije je on lakirao nokte na njezinoj ruci demonstrirajući kako se pravilno poteže četkica po površini nokta. Onda je ispružio ruku tražeći od nje da pokaže što je naučila. Bio je to savršen prizor. Osvijetljeni svjetlom s ulice, učitelj i učenica koji jedno drugome lakiraju nokte bili su prizor dostojan Vermeera.

Bio je to prizor kontakta između dvoje predstavnika udaljenih svjetova, između Vijetnamca i Meksikanke, na Drugoj ulici u New Yorku. Dvoje ljudi pružali su jedno prema drugome vrhove svojih prstiju dotičući se kao dva vanzemaljca. Mislila sam o tome kako ljudi buše tanjušne prolaze po cijeloj zemaljskoj kugli poput lijana, uporno i nezaustavljivo. Mislila sam o tome kako ljudi migriraju, presipaju se iz jednog mjesta u drugo kao pijesak, kako se naglo pojavljuju na nekom mjestu poput tajanstvenih glasnika, maskirani u promicatelje sitnih i naoko besmislenih vještina kakva je pedikiranje. Ja, holandska Balkanka, jedna Meksikanka, nekoliko Vijetnamki i Vijetnamac, svi smo se mi na kraju njujorškog dana našli na tajanstvenom projektu čiji smisao nismo razumjeli. Palo mi je na pamet i to da se svijet dovodi u red nekako sam od sebe i kako postoji paralelan život koji naizgled nema nikakve veze s ideologijama i ideološkim sistemima. Pedikerska radnja učinila mi se u tom trenutku daleko važnijom od Pentagona. Pedikerska radnja bila je u tom trenutku simboličnim mjestom, nekom vrstom jeftinoga hrama za jeftinu utjehu, hrama otvorenog za Njujorčane, za ljude iz susjedstva, za turiste, kakva sam ja bila, za novopečene emigrante. Pedikerska radnja bila je mjestom simboličnoga globalnog pomirenja. Jer, palo mi je na pamet da američki građani ostavljaju u novoizniklim pedikerskim radnjama desetine i desetine kilograma svojih nokata i pokoji kilogram dlačica s obrva. Palo mi je na pamet da ih ostavljaju Vijetnamcima! Prema drevnim vjerovanjima Vijetnamci ih, samo ako to požele, mogu trajno imati u vlasti. Jer Maori, australijski Wirajuri, zapadnoafrički Mani i Jumbe, Tahićani, stanovnici Solomonskih otoka, stare Inke, Patagonijanci, južnoafrički Makololo i mnogi drugi narodi, svi oni dobro paze kamo će sakriti svoje nokte i dlake da ne bi dopale u ruke neprijateljima. Drugim riječima, Amerikanci dobrovoljno stavljaju svoju glavu na panj. A Vijetnamci, pak, umjesto da se bave poslom ispravljanja „historijske nepravde“, ljubazno masiraju umorne potiljke, dlanove i tabane onih koji su im prije nekih četrdesetak godina donijeli mnogo nesreće, i koji su pritom i sami sebe unesrećili.

Možda su, dakle, Vijetnamci maskirani u pedikere zapravo donosioci neke važne poruke? Možda nas Vijetnamci pozivaju da pokažemo malo razumijevanja za onaj drugi par u historijskom lancu trauma između kolonizatora i koloniziranih, eksploatatora i eksploatiranih, moćnika i njihovih žrtava? Možda Vijetnamci poručuju da je sva mudrost u tome da se u ovom času „moćniku“ izmasira potiljak i da mu se podrežu nokti? I takvo simbolično čitanje globalne mape svijeta moguće je. Jer ako se cio svijet prije godinu dana sjatio oko toga da čita simboliku terorističkog udara na Ameriku, legalizirajući tako simboličkom interpretacijom i kriminalitet čina i američki odgovor na taj čin, onda i ja imam pravo da učitavam globalnu simboliku iz posve suprotnog ugla, iz onog pomiriteljskog, „hedonističkog“, iz pedikerskog salona.

U stvarnom životu Vijetnamci zapravo poučavaju nečemu što su Njujorčani više nego ikada spremni savladati, lekciju o vremenu, onom običnom svakodnevnom vremenu posvećenom noktima, čekanju u redu za izložbu, šetnji.

Usput rečeno, nedavno sam se obrela u amsterdamskom kupovnom centru na Ostorppleinu. I prvo što sam uočila bila je nova radnja s natpisom AMERICAN NAILS! Zavirila sam. Vijetnamka me dočekala sa zavodljivo nasrtljivim mantranjem. Enkbra, enkbra… Znala sam točno što mi govori. Nee wenkbrauwen, aleen nagelen, promucala sam na jednako lošem holandskom. Onima koji imaju za to volje, ostavljam da protumače tu neobičnu globalnu migraciju. Što se mene tiče, idući tjedan namjeravam isprobati usluge vijetnamskih AMERICAN NAILS u Amsterdamu. A što se samih nokata tiče:

Cut them on Monday, you cut them for health,
Cut them on Tuesday, you cut them for wealth,
Cut them on Wednesday, you cut them for news,
Cut them on Thursday, a new pair of shoes,
Cut them on Friday, you cut them for sorrow,
Cut them on Saturday, you see your true love tomorrow,
Cut them on Sunday, your safety seek,
The devil will have you the rest of the week.

(Sijeci ih ponedjeljkom da budeš zdrav ko drijen.
Sijeci ih utorkom, imat ćeš bogat plijen.
Sijeci ih srijedom za vijesti vesele.
Sijeci četvrtkom za nove cipele.
Sijeci ih petkom, tuga je na pragu.
Sijeci ih subotom da sutra vidiš dragu.
Sijeci ih nedjeljom, opreznost nalaže.
Ostalim danima – ne lezi vraže.)¹

Rujan 2002.

1 Razbrajalicu prevela Slavica Miletić

Dubravka Ugrešić