Djecimetar
Djeci Sanji i Luki Buliću dogodila se nevjerojatna stvar. Mama Sanje i Luke bila je liječnica, a tata inžinjer. Sanja je išla u vrtić, a Luka u prvi razred. Jedna posve obična obitelj. Jedino su se Luka i Sanja često žalili da su im roditelji prezaposleni i da nikada nemaju vremena. Jedne subote mama je kao i obično krenula na tržnicu. Bilo je već podne, a mama se još uvijek nije vratila s tržnice.
“Sigurno je srela prijateljicu, pa su otišle na kavu”, rekao je tata.
Bilo je već dva sata poslijepodne, svi su već bili ogladnjeli, a mame nema pa nema.
“Hajde da je potražimo!”, rekao je tata.
Nisu je dugo tražili. Ispred kuće, na dječjem igralištu, Luka, Sanja i tata imali što vidjeti. Cekeri s namirnicama kupljenima na tržnici stajali su izvaljeni pored ljuljačke, a na ljuljačci se ljuljala – mama!
“Vesna, što ti je, jesi li poludjela?!”, viknuo je tata.
“Znaš šta, Mirko”, rekla je mama. “Pusti me da se igram!”
“Ali treba spremiti ručak!”
“Ručak!”, rekla je mama i đipnula s ljuljačke. “Zbilja, šta danas imamo za ručak?”
I tu se dogodila još čudnija stvar. Tata je iznenada đipnuo na ljuljačku i rekao: “Baš me briga, neka djeca skuhaju ručak!”
“Mirko, baš si fora!”, rekla je mama i sjela na drugu ljuljačku.
Sanja i Luka nisu mogli vjerovati svojim očima. Mama i tata su se ljuljali i igrali lovice po igralištu. Već se lagano spuštao sumrak, a Sanja i Luka bili su sve gladniji. A onda je Luka u šali rekao: “Hajde, djeco, dosta je igre, idemo kući na ručak!”
I mama i tata su poslušno krenuli za svojom djecom. Kod kuće su Sanja i Luka spremili sendviče, jer je to bilo jedino što su znali, a mama i tata gledali su cijelo veče crtiće.
“Proći će ih”, rekao je Luka Sanji. “Možda se samo šale s nama.”
Drugi dan postalo je jasno da se roditelji ne šale. Mama i tata otišli su u zoološki vrt i ostavili Sanju i Luku da kuhaju ručak i spremaju stan. Treći dan bilo je još gore, jer su mama i tata odbili da pođu na posao.
“Vi idite u školu i vrtić”, rekla je veselo mama “a tata i ja ćemo se igrati.”
Četvrti dan je nastupila prava katastrofa, jer je kuća bila u strašnom neredu, puna prljavog rublja i mrvica od keksa, sendviča i bombona.
“Što da radimo? Da zovemo doktora?”, savjetovao se Luka sa Sanjom. I zvali su doktora.
“Pustite ih još koji dan, proći će ih…”, rekao je doktor.
Prošlo je već mjesec dana od tog nemilog događaja. Luka ide u školu, Sanja u vrtić, a mama i tata igraju se po cijeli dan. Često dođe baka i skuha im svima ručak. Luka je naučio kako se koristi usisavač i mašina za pranje rublja. Sanja je naučila kako se peku jaja i kuha čaj.
Nemaju više vremena za igru, po cio dan nešto rade. “Strašno je biti dijete kad su ti roditelji djeca”, uzdišu Sanja i Luka. “Strašno je biti roditelj kad su ti djeca samo djeca”, uzdiše baka.