Redovna kandidatkinja za Nobela i najizrazitija predstavnica slavenske književnosti, ova spisateljica je objavila Doba kože kod madridskog izdavača Impedimenta, zbirku jetkih eseja krcatih barutom i dinamitom, u kojima briljantno i elegantno razmišlja o svim tegobama i zamkama naše svakodnevice miješajući oštru i zajedljivu ironiju s humanističkom i saosjećajnom vizijom, sve to u rafiniranom duhu svojstvenom velikoj književnosti.
Originalna, ironična, smiona i precizna, književnost Dubravke Ugrešić (Kutina, Hrvatska, 1949) godinama je na najužem popisu za Nobelovu nagradu. Njena djela, tvorevine neobične konzistencije koje, razvijajući širok spektar kulturalnih referenci, razmatraju iz neočekivanih uglova najraznovrsnije teme, smještaju je rame uz rame s autorkama poput Svetlane Aleksijevič i Olge Tokarczuk i na ravan njoj najbližih majstora, kao što su Miroslav Krleža i Danilo Kiš. Doživjevši izdavačko uskrsnuće u Španiji zahvaljujući Impedimenti, koja je objavila Lisicu i Baba Jaga je snijela jaje, knjigu nedavno krunisanu nagradom Estado Crítico, kojoj su prethodila priznanja Neustadt i Heinrich Mann, spisateljica se vraća u knjižare s novim naslovom.
U Dobu kože, zbirci jetkih eseja krcatih barutom i dinamitom, spisateljica briljantno i elegantno razmišlja o svim tegobama i zamkama naše svakodnevice, od tehnološke revolucije do političkih aveti komunizma i fašizma, ne zaobilazeći ulogu žene, opasnosti društva zasnovanog na uspjehu, konzumerizam i banalizaciju književnosti. O svemu tome razgovara za časopis El Cultural miješajući oštru i zajedljivu ironiju s humanističkom i saosjećajnom vizijom, sve to u rafiniranom duhu svojstvenom velikoj književnosti.
Na više mjesta u svojim esejima komentirate ubrzanje koje odlikuje današnji svijet, kao i nedostatak vremena. Španski mislioci i intelektualci redovno se žale na to. Da li ovdje govorimo o najznačajnijoj odrednici Zapada?
Ugrešić: Digitalna revolucija promijenila je naš način mišljenja, prije svega našu percepciju vremena. Na internetu ne samo da imaš dojam uronjenosti u vječnost (sindrom Boga) već ulaziš u vrijeme “ekstremne sadašnjosti”. Tu je moguće potražiti na milijarde informacija vrtoglavom brzinom i u zaprepašćujuće kratkom vremenu. Gubimo osjećaj kontinuiteta, prošlost-sadašnjost-budućnost, ali nismo u stanju da obradimo radikalnu sadašnjost, što izaziva mentalno zakrčenje. Izgleda da se s tom tehnologijom možemo uskladiti jedino tako da se prilagodimo istoj, drugim riječima, da se okrenemo transhumanizmu.
Druga ideja koju ističete kao društveni simptom je ona o neuspjehu, koja nas tjera na razmišljanje o tome gdje smo pogriješili, uz frustraciju koja odatle proističe. Kakve reperkusije ima u društvu kultura uspjeha po svaku cijenu?
Ugrešić: Naravno, danas je sve pitanje uspjeha. Uspjeh je moć i moć je uspjeh. U taj kontekst ubacuje se i tehnologija, dvosjekli mač koji nam pruža dojam da, kao nikad prije, dominiramo mnogim stvarima. Taj osjećaj kontrole je veoma jak, on emancipira i opija. U izvjesnom smislu, digitalizacija je zapravo ostvarenje središnje komunističke ideje da svi zaslužuju biti sretni. Digitalizacija je vid proletarizacije koja osposobljava i omogućava besklasno društvo, u kojem se prepostavlja da su imetak i bogatstvo u rukama zajednice. Kao što nam se nekad utuvljivalo, sada se podrazumijeva da svi imamo pravo da nas slušaju, da pjevamo, pišemo, slikamo, plešemo, širimo naše ideje, govorimo, stvaramo, glumimo, kreiramo zvukove, da se igramo, pokazujemo vlastito tijelo, odjeću, svoje “proizvode”, ma kakvi da su. Ali, kao društvo, trebamo se zapitati: da li je to uspjeh?
U tom smislu, govorite o spektakularizaciji politike i javnog života, kao i o predstavljanju stvarnosti proisteklom iz virtuelnog svijeta i društvenih mreža, a koje ne prestaje da raste. Živimo li, kako je ukazivao Vargas Llosa, u civilizaciji spektakla?
Ugrešić: Još je mislilac Guy Debord u svojoj knjizi Društvo spektakla (1967) bio jedan od prvih koji su nas upozorili na te simptome. I učinio je to mnogo prije Googlea. S digitalizacijom smo izloženi skoro isključivo vizuelnim senzacijama koje nas privlače i zavode putem televizijskih i kompjuterskih ekrana, velikog platna, mobilnih telefona… Ekran je naš vizuelni pejzaž. Dobrovoljno učestvujemo u masovnom pokusu klasičnog kondicioniranja, poznatijeg kao Pavlovljev refleks. Kad čujemo zvono, slinimo i uživamo u našem ropstvu.
Svjetska književna republika
Po autorkinom mišljenju, svi ti elementi se negativno odražavaju i na kulturu. S jedne strane, stava je da “nas jezik slika pretrpava do krajnjih granica, agresivnije i s razornim uspjehom kakav se ne pamti”, što rezultira gubljenjem književnog jezika. S druge strane, tu je tržište. Radikalna kakva jeste, Ugrešić smatra da su “književnost uništile izdavačke kuće gladne para, lijeni urednici, potkupljivi kritičari, neambiciozni čitatelji i autori bez talenta željni slave. Što se tiče izdavačke industrije, ona je nezaustavljiva. Svako malo, rastućom brzinom iskaču novi autori i autorke, kao da su kokice”.
Selebritiji koji objavljuju knjige, kupljene nagrade, samizdat, objavljivanje na zahtjev ili za specifičnu publiku, kampanje pridobijanja pratilaca na Facebooku ili Twitteru… Protiv svega toga bori se naša spisateljica, koja nas uvjerava da “postoje različiti oblici borbe protiv aktuelne ravnodušnosti prema našoj kulturnoj prošlosti. U svim svojim knjigama trudim se da promoviram neka zanemarena ili zaboravljena književna imena sa zanemarenih ili zaboravljenih književnih teritorija”. Kao ekspert za rusku književnost predavala je na Harvardu, Columbiji i Berlinskom univerzitetu, a stručnjak je i za savremenu književnost istočne Evrope. Njene zbirke eseja Nikog nema doma i Europa u sepiji prepune su imena s tog područja, na čemu su joj, kako tvrdi, čitaoci zahvalni. “Osjećala sam se kao književna krijumčarka koja prebacuje robu iz centra na periferiju, ali sam nagrađena za to.”
To uskrsnuće imena iz istočnoevropske književnosti počiva na čvrstom uvjerenju ove književnice da “uprkos tome što je Zid srušen prije trideset godina, još uvijek postoje klišeji i stereotipi na relaciji Istok-Zapad. Većini ljudi trebaju mentalne koordinate koje im pomažu da se orijentišu u svijetu. Omiljeni izbor su granice. Predrasude te vrste su naš način razmišljanja, naš utilitaristički mentalni namještaj, nešto poput Ikee. Ali kad postaneš svjestan da živiš u svijetu Ikee, već je prekasno”, smatra.
Ubijeđena je da od te stvarnosti ne može pobjeći ni književnost, što joj se čini paradoksalnim, zato što “književnost ima veze s komunikacijom. Volim da čitam komentare anonimnih čitalaca o mojim knjigama i jedanput sam naišla na ovaj: ‘Ovo je nešto nerazumljivo, baš slavenski!'”, napominje. Za svoj slučaj tvrdi da “sam, s obzirom na savremenu konstelaciju izdavača, šta god značila ta konstelacija, sretna što imam jednog posvećenog čitaoca na Azorskim otocima, dvojicu vjernih čitalaca u Čileu, nekoliko vjernih u Rochesteru, još dvojicu u Sofiji i, na to sve, milion čitalaca diljem svijeta.” Ali, pored toga, brani tezu da je najvažnija misija savremenog pisca upravo “da ruši te granice i bori se za bežični književni svijet. Da stvara nezavisni teritorij svjetske književnosti, Svjetsku Književnu Republiku.”
U knjizi Lisica istraživali ste, pored drugih stvari, suštinu književnosti, njen odnos prema stvarnosti. Kako shvatate književnost, šta je ona za vas i čemu može i treba da služi?
Ugrešić: Dopustiću sebi da budem lijena i samo ću citirati misao Itala Calvina o tome, preuzetu iz njegovog eseja Za koga pišemo? Ili hipotetička polica za knjige: “Književnost nije škola. Književnost mora računati na kultiviraniju publiku, kultiviraniju od pisca samog. Nebitno da li ta publika postoji ili ne. Pisac se obraća čitaocu koji je veći znalac od njega; izmišlja nekog drugog sebe koji zna više od svog tvorca da bi razgovarao s nekim koji još više zna. Književnost nema drugog izbora nego da podiže úloge i nastavlja s klađenjem, slijedeći logiku situacije koja se može samo pogoršati”. Jedino što znam je da stvaram da bih mogla komunicirati. Književnost je, prije svega, komunikacija. Možda je najbolji odgovor dao García Márquez: “Pišem da bi me voljeli”. Slažem se.
Identitet stranca
Globalni identitet savršeno određuje spisateljicu koja, uprkos ljubavi i neupitnoj povezanosti s korijenima, održava konfliktan odnos s rodnom Hrvatskom, koju je napustila po izbijanju rata na Balkanu. “Rodila sam se i odrasla u Jugoslaviji, socijalističkoj zemlji sa šest republika i srpskohrvatskim kao službenim jezikom. Nacionalistički cunami koji je izazvao građanski rat po jednima i odbrambeni po drugima uništio je sve to”, prisjeća se Ugrešić, koju su, kad je izgubila jugoslavenski pasoš, primoravali da se etnički izjasni kako bi dobila hrvatsku putovnicu.
“Odbila sam. Nakon kratke rasprave sa službenikom uspjela sam da me zavedu pod ‘Ostale’. Kasnije sam objavila esej o brutalnoj hrvatskoj politici ‘duhovne obnove’, koja je u praksi značila čišćenje Hrvatske od ‘smeća’, od hrvatskih građana koji se nisu slagali s novim mjerama i promjenama”, kritična je spisateljica. “Izložila sam se napadima medija zato što sam o tome pisala u stranoj štampi (niko to ne bi objavio u Hrvatskoj), a ubrzo su uslijedili uznemiravanje, javne prijetnje i ostracizam. Tako da sam napustila Hrvatsku i posao na Zagrebačkom sveučilištu. Tačno je da se i dalje vraćam, pošto tamo imam obitelj, ali nikad to neću uraditi zastalno”, čvrsto je uvjerena.
Kao emigrant, šta osjećate prema izbjegličkoj krizi koja od 2015. pustoši kontinent? Da li smo Željeznu zavjesu zamijenili Bodljikavom žicom?
Ugrešić: U ovom trenutku više od 80 miliona ljudi migrira. Žao mi je zbog toga, to je sve što mogu reći. Osjećam da sudjelujem u tihom “genocidu”. Lično, ne znam kako “riješiti problem”. Samo znam da, ako tretiramo imigrante kao “problem” koji treba “riješiti”, već smo se odredili. Mi smo problem.
U Španiji je nedavno objavljen posljednji svezak memoara Imrea Kertésza, gdje govori o nečemu što vi komentarišete, a to je socijalni izazov adaptacije na postkomunizam. Kako je protekao taj proces u Hrvatskoj, gdje se još desio i rat?
Ugrešić: Nakon pada komunizma, nisam mogla podnijeti da gledam orgijanje histeričnih masa pod dejstvom nacionalizma i katoličanstva, patrijarhata, istorijskog revizionizma. Nova “demokratija” postala je autokratskija od komunizma. Tvrdim li da je živjeti u Titovoj jugoslavenskoj diktaturi bilo bolje nego živjeti u hrvatskoj “demokraturi”? Da, u Jugoslaviji sam mogla živjeti i disati a da ne moram pokazivati simpatije prema Komunističkoj partiji i Titu, ali u hrvatskoj “demokraturi” nametala se obaveza da se javno odredim i prigrlim ideologiju “krvi i tla”, mnogo brutalniju, primitivniju i nesnosniju od komunizma. Više nisam mogla živjeti kod “kuće”, zato što moja “kuća” više nije bila moja.
Tako da sam otišla. Po prirodi sam stranac, pretpostavljam da sam zbog toga postala spisateljica. Našla sam podršku u svojoj “familiji pisaca”. U moćnoj figuri Virginije Woolf, na primjer, koja je rekla: “Kao žena, nemam zemlju. Kao žena, ne želim nikakvu zemlju. Za mene, kao ženu, moja zemlja je cijeli svijet”. Ili u stavu Vladimira Nabokova da je piščeva umjetnost njegov pravi pasoš ili u Calvinovom “otkriću” da je njegov istinski dom bilo koje mjesto gdje mu se dozvoli da živi kao “stranac”. Suvišno je reći da je moja “familija” u tom smislu najveća na svijetu.
Neostvariva budućnost
U ovoj knjizi, kao i u Baba Jaga je snijela jaje, razmišljate o ulozi žene. Da li u današnjem hrvatskom društvu ima više mačizma nego što je bilo u komunističkoj epohi?
Ugrešić: Baba Jaga je jedan moćan pretkršćanski lik, koji dolazi iz slavenske pučke usmene imaginacije i mnogo je emancipiraniji i napredniji od savremenog feminizma. Kada je kršćanska imaginacija zamijenila taj imaginarij, uloga žene se pretvorila u ono što je potrajalo mnoge vijekove. Crkva je najveća i najstarija svjetska industrija, mentalni zagađivač koji proizvodi na tone štetne mizoginije. Padom komunizma Crkva je preuzela kontrolu i žene su izgubile svoja prava. Najsvježiji primjer je Poljska i novi zakoni koji zabranjuju abortus. Feministički pokreti u postkomunističkim zemljama su propali zato što iznova moraju izvojevati sve bitke koje su skoro dobili u prethodnim desetljećima.
Danas mnogi misle da su ideologije koje su pokretale XX vijek, fašizam i komunizam, anahrone. Da li je tako ili vjerujete da se suočavamo s istim utvarama sakrivenim iza prefiksa neo?
Ugrešić: Suočavamo se s istim utvarama, naravno, iako su se ovih godina preobrazile i izgubile neposrednu vidljivost, zbog čega ih je teže prepoznati. Naša kultura je kombinacija visoke tehnologije i barbarstva. Čini se da ljudi, uprkos svim mogućim izvorima informacija, polako tonu u neku vrstu analfabetizma. Što je još gore, izgleda da uživaju u toj specifičnoj poziciji analfabeta. Današnji obrazovni sistemi oblikuju generacije djece koja idu na ekskurziju u Auschwitz samo da bi se slikali za Instagram.
Jedna od najbitnijih značajki komunizma je bila vjera u progres, u sutrašnjicu. Da li je moguće da se tome vratimo danas, kada ljudi ne vjeruju u budućnost? Kakav svijet možemo sanjati u ovoj epohi u kojoj su, kako veli Žižek, “ljudi izgubili sposobnost za imaginaciju na kolektivnoj, globalnoj razini”?
Ugrešić: Kada su se te velike kolektivne “imaginacije” poput fašizma, komunizma i kapitalizma raspale, čovječanstvo se okrenulo društvenim vjerovanjima malog formata. Danas ljudi više vole da se pridruže malim zelenim partijama, partijama koje se staraju za napuštene pse, ili malim zajednicama koje podupiru, recimo, ideologiju dekomodifikacije, draže im je živjeti jednostavan i skroman život u jeftinim prikolicama. Ne bih rekla da su ljudi izgubili sposobnost da sanjaju nove društvene sisteme, ali nijedna od tih ideja mi se ne čini primjenjivom i ostvarivom. Bez obzira, ne bih arogantno odbacila te ideje. Strašno uživam u filmovima o paralelnim svjetovima, gdje naši lijepi avatari (plave boje) žive u svjetovima kudikamo humanijim od našeg. Kamo sreće da to postignemo.