Premda se prije petnaestak godina činilo kao da posustaje i primat predaje indie muzici, danas bi se moglo reći da hip-hop nikad nije bio utjecajniji. Njegovo “zločesto dijete” trap postiglo je ne samo globalnu produkcijsku sveprisutnost bez presedana, nego i kulturnu relevantnost usporedivu s vrhuncima hip-hopa u drugoj polovici devedesetih i ranih dvijehiljaditih.
Ekonomska kriza, ekstremne nejednakosti, praćene sistemskim rasizmom i nasiljem nad afroameričkim stanovništvom, sve to je zasigurno doprinijelo ponovnom jačanju relevantnosti hip-hopa. Razbudio je čak i jazz, koji je ponajprije u ritmičkom vokabularu, ali i drugim stilskim značajkama hip-hopa našao oslonac koji će mu dati muzički život i – podjednako važno – društvenu oštrinu.
Vodimo li se uvriježenom pripoviješću, prema kojoj je nastao 11. kolovoza 1973. na rođendanskoj zabavi u Bronxu – na kojoj je jamajačko-američki DJ Kool Herc (pravim imenom Clive Campbell) pomeo goste svojim break beatovima, odnosno rastegnutim bubnjarskim brejkovima koje je postizao spretnim prebacivanjem između dvaju gramofona s istim pločama – ovih dana slavimo pola stoljeća hip-hopa i njegovog nemjerljivog utjecaja na globalnu muziku i kulturu. Uz brojne prigodne programe koji se okreću njegovoj velikoj prošlosti, mnogi se neizbježno pitaju o tome što je hip-hop danas i koja mu je društvena relevantnost.
Takva su poopćena pitanja, dakako, prije polazište za neki prigodni podcast nego relevantnu analizu – odgovori na njih su, uostalom, kontekstualno uvjetovani. Javnu raspravu trenutno gotovo u potpunosti okupira trap, a u našem kontekstu i trap cajke, kojima se često pokušava pripisati neka vrsta remetilačkog ili bar latentno subverzivnog potencijala. Suprotno je to kritikama koje taj žanr pretežno vezuju za mizoginiju, konzumerizam i nasilje, što je dio standardnog elitističkog paketa kada se govori o hip-hopu.
Međutim, ne treba ni bespogovorno vjerovati potrebi humanistički obrazovanih srednjeklasnih milenijalaca da dokažu svoj street cred. Njihov se horizont prije svega počesto čini suženim, svedenim na euroamerički glazbeni mainstream, izvan kojeg buja alternativna produkcija koja, ovisno o kontekstu, može sadržavati i vrlo ozbiljne društvene i političke uloge.
Talijanski kolektiv P38, s kojim su Novosti razgovarale početkom ove godine, pokazuje da radikalno lijevo igranje istrošenim kodovima trapa može predstavljati zapaljivu provokaciju. Na to upućuje činjenica da je Državno tužiteljstvo u Torinu protiv članova kolektiva pokrenulo istragu zbog sumnji na poticanje terorizma.
Dok se trap zadnjih godina čini sretno asimiliranim u glavne tokove industrije u SAD-u i Europi, kapitalizirajući na svojoj žanrovskoj hegemoniji, hip-hop u istom razdoblju postaje snažnim političkim oruđem diljem afričkog kontinenta. Ranije ovog mjeseca na portalu britanskog Guardiana objavljen je tekst Yasmine El Rashidi o važnosti hip-hopa ne samo za egipatsku revoluciju iz 2011., nego i za aktualne borbe protiv političke opresije u državi – uz protagoniste kao što su reperi Sadat, Amr Haha ili mlađi Marwan Pablo – kao i nezaobilazne lokalne inačice hip-hopa, mahraganat, koja nailazi na sve snažniju represiju, pa je 2022., navodi El Rashidi, zabranjena na egipatskim kampusima, zajedno s oružjem i uskom odjećom.
Pogled u druge kontekste također govori o sve široj politizaciji hip-hopa, pa i uključivanju u konkretne političke borbe. U objavi iz 2020. blog “The Hip-Hop African” ukazuje na ono što naziva političkim rapom u Africi. Među primjerima koje izdvaja nalaze se nigerijski izvođači Falz i M. I Abaga. U naširoko slušanoj pjesmi “This is Nigeria” Falz oštro kritizira kriminal, nasilje i korupciju u svojoj državi, citirajući pritom eksplicitno “This is America” američkog glumca i repera Davida Glovera (umjetničko ime Childish Gambino), dok M. I Abaga u ambiciozno produciranoj skladbi “Another thing! Don't be a groupie” proziva prevladavajući politički oportunizam.
U istom postu izdvajaju se i dvojica repera iz Tanzanije, Fid-Q i Roma, koji otvoreno tematiziraju neoliberalizam, siromaštvo i rasizam prema pridošlicama u državi pod neprekinutom vlašću stranke Chama Cha Mapinduzi. Potonji navodi i kako je zbog svojih pjesama bio otet i zatočen.
U Tanzaniji je moguće pronaći i primjere izvođača koji su se direktno uključili u politiku, također provocirajući represivne reakcije režima. Joseph Mbilinyi, poznatiji pod umjetničkim imenima “Sugo” i “Mr. II” postao je zastupnik u tanzanijskom parlamentu. Zbog navodnog vrijeđanja tadašnjeg predsjednika Johna Magufulija 2018. završio je u zatvoru. Kako je tada prenio BBC, Mbilinyi je objavio pjesmu u kojoj kritizira stanje zatvorskog sustava, koju je potom ubrzo zabranilo nacionalno vijeće za kulturu.
U jeku Arapskog proljeća i senegalskog pokreta za ljudska prava Y'en a Marre, u kojem je važnu ulogu odigrala i grupa Keur Gui, “države su postale sve osjetljivije na utjecaj hip-hop izvođača”, navodi Msia Kibona Clark u članku “Hip-hop i ljudska prava u Africi”, objavljenom za Georgetown Journal of Internatinal Affairs.
Uz spomenute Romu i Sugua, Clark ukazuje i na slučaj popularnog ugandskog pjevača i zastupnika u parlamentu Bobija Winea, koji je također krajem 2018. uhićen i prebijan te mu je zabranjeno nastupanje. Primjeri repera koji se priključuju opozicijskoj politici gotovo da predstavljaju zaseban fenomen, pa Daniel Knowles za portal UnHerd piše o “usponu hip-hop političara” u više afričkih država.
Knowles smatra da ta pojava odražava “rastuću važnost mladog, urbanog biračkog tijela. U gotovo svakoj državi južno od Sahare, osim možda Južnoafričke Republike, približno polovinu populacije čine djeca mlađa od 18 godina.”
Osim mladima općenito, hip-hop se obraća i ženama, koje u njemu također pronalaze sredstvo govora o svojoj marginalizaciji, poput senegalskih izvođačica Sister LB, DJ Zenya ili sve popularnije Magui, piše Sarah Johnson, također za Guardian. Na svoj pedeseti rođendan, tim hrabrim izvođačima i izvođačicama hip-hop predstavlja ne samo prošlost, nego i borbu za budućnost. Sretan im, jer one su čuvarice hip-hopa kao glasa otpora potlačenih.