Nakon više od godinu i pol spekulacija i prepucavanja po medijima, ovih je dana u savjetovanje s javnošću pušten Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, kontroverzan i prije nego što smo dobili uvid u njegov sadržaj. Podsjetimo, prve informacije o toj najnovijoj inicijativi Matice hrvatske da se pitanje javnog i službenog korištenja hrvatskog jezika uredi posebnim zakonom pojavile su se u siječnju prošle godine, a čitava priča nije potom prestala generirati javnu raspravu koja je povremeno uključivala i vrlo interesantno problematiziranje jezične politike.
Osim samog ideološkog okvira kojim se pravdala Matičina inicijativa, posebnu je pažnju javnosti privlačila mogućnost uvođenja sankcija za nepoštivanje odredbi budućeg zakona, zatim nedoumice oko područja njegove primjene te formiranje nacionalnog regulatornog tijela za jezik. Spornom se također pokazala zatvorenost Matičine procedure, koja je pitanje potencijalno širokih implikacija svela na internu peteročlanu radnu skupinu s Marijom Grčevićem, ljubiteljem starih hrvatskih pozdrava, na njenom čelu.
Objavljeni tekst Nacrta neke je od navedenih bojazni odagnao, a neke je opravdao, donoseći usput i nekolicinu noviteta koji nisu bili spominjani u izjavama glavnih aktera inicijative. Prije svega, važno je napomenuti da Nacrt srećom ne sadrži nikakve prekršajne odredbe, o kojima je bilo mnogo riječi u spekulacijama o njegovom sadržaju. To, međutim, ne znači da u našem zakonodavstvu nema takvih odredbi, koje mogu imati sporne posljedice ako se dosljedno provodi nacionalističko razgraničenje hrvatske od ostalih varijanti zajedničkog BHSC jezika. Primjerice, Zakon o audiovizualnim djelatnostima predviđa novčane kazne za pravnu osobu koja “javno prikazuje strana audiovizualna djela koja nisu obrađena na standardnome hrvatskom jeziku ili njegovim narječjima”.
Praksa je po tom pitanju još uvijek neujednačena kada je riječ o ključnoj “sivoj zoni” – titlovanju filmova i televizijskih serija iz Srbije, a kakvom besmislenom konfuzijom rezultira nacionalističko zlostavljanje u području jezika najbolje pokazuje hrvatski plakat za prošlogodišnji film “Leto kada sam naučila da letim” Radivoja Andrića. Naime, dok je naslov “preveden” kao “Ljeto kada sam naučila letjeti”, pri vrhu plakata uredno stoji da je riječ o redatelju filma “Kad porastem biću Kengur”, a ne, recimo, “Kada narastem bit ću Klokan”, kako bi glasila hrvatska verzija da je apsurdna prilagodba dosljedno provedena.
Premda je dobra vijest da Matičin prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku ne proširuje opseg mogućih jezičnih prekršaja, na drugim razinama on ipak obiluje spornim elementima. Ponajprije, u njemu je moguće pronaći niz odredbi koje su nepotrebne, pa i neprimjerene takvom dokumentu. Dobar je primjer članak 7. stavak 1., u kojem stoji: “Svaki je nacionalni jezik nematerijalno dobro te obilježje identiteta i pripadnosti njegovu narodu, ali i nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje o kojem je potrebno skrbiti na odgovarajući način.” Odredbe poput ove ne služe apsolutno ničemu – one su naprosto pretvaranje nacionalističkih refrena o jeziku i nacionalnom identitetu u beskorisno slovo zakona.
Stvari ne izgledaju bitno bolje ni tamo gdje Nacrt naoko prestaje biti nacionalistička deklaracija i pokušava se pretvarati da je nešto nalik funkcionalnom propisu. To se posebno odnosi na njegove nosive dijelove, “Osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskog jezika” i “Sustavnu i stručnu skrb o hrvatskom jeziku”. Uz standardne odredbe o hrvatskom kao jeziku na kojem se odvija komunikacija svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj, prvi od njih sadrži i potencijalno problematično normiranje jezika medijskih objava i nastave u školskim ustanovama.
Primjerice, članak 11. stavak 4. propisuje da se sve javne obavijesti – pod čime se podrazumijevaju i medijski sadržaji – donose na hrvatskom standardnom jeziku, dok stavak 6. dozvoljava i uporabu hrvatskog narječnog idioma. Premda Nacrt predviđa iznimke u slučaju programskih sadržaja namijenjenih manjinama, u represivnijim bi okolnostima to moglo značiti da se članci autora ili autorica napisani na nekoj od drugih varijanti BHSC-a i objavljeni u nekom mediju općeg tipa moraju kroatizirati. Pritom bi trebalo imati na umu da Matičin prijedlog u tom pogledu ne donosi ništa što nije već definirano važećim Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima, no nacionalistički ton kojim obiluje taj dokument kao budući krovni zakon o jeziku daje razloga za brigu kada je riječ o interpretaciji srodnih odredbi u regulatornoj praksi.
Još jedna odredba koja “dupla” postojeću legislativu je ona koja propisuje da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnoga rada izvode na hrvatskom jeziku na svim razinama. Važeći Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje istu stvar, no u njemu se pod hrvatskim jezikom ne podrazumijeva njegov standardni oblik, što je slučaj u Matičinom prijedlogu. To bi, makar formalno, moglo značiti protjerivanje dijalekata iz nastavnog procesa, što je za Novi list kritizirala Vjekoslava Jurdana, izvanredna profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.
Interesantna novost u odnosu na dosadašnje napise o Matičinoj inicijativi je uvođenje obaveze javnopravnih tijela da osiguraju jezično uređenje svojih akata, publikacija i drugih dokumenata, bilo putem zapošljavanja lektora (tijela državne vlasti i državne uprave), bilo putem vanjske lektorske usluge (druga javnopravna tijela). Otvaranje novih radnih mjesta za prekarne lektorice i lektore nije loša stvar, no treba vidjeti koji će kriteriji i uvjeti biti propisani za navedene angažmane, osobito kada je riječ o vanjskim suradnicima.
Najvažniji element Nacrta – a čini se i pravi smisao čitave ove priče – ipak je osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao savjetodavnog tijela zaduženog za “zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika”. Sjedište Vijeća bilo bi u Institutu za hrvatski jezik, a njegovih četrnaest članica i članova imenovala bi na četiri godine Vlada RH, i to iz redova HAZU-a, Matice, Instituta, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, javnih sveučilišta, Hrvatskog filološkog društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja i Ministarstva vanjskih i europskih poslova.
Raspon djelokruga tog tijela trebao bi biti vrlo širok – od bavljenja terminološkim nedoumicama i prazninama koje bi mu bili dužni izvještavati “državni” lektori do koncipiranja nacionalne jezične politike. Ukratko, moglo bi se reći da Matičin prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku služi tome da konzervativni jezikoslovci samima sebi osiguraju ključnu ulogu u jezičnoj politici.
Nije riječ o prvom takvom tijelu – podsjetimo, od 2005. do 2012. postojalo je Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, koje je ukinuo tadašnji SDP-ov ministar Željko Jovanović. Notorna Sanda Ham tada je izjavljivala kako je time “otvoren prostor nestručnjacima, amaterima i politikantima”, dok je Dragan Primorac, u čijem mandatu je osnovano, upozoravao kako su posljedice ukidanja “nepredvidive i mogu biti dalekosežne”. S više od deset godina odmaka možemo, naravno, reći da su posljedice bile – nepostojeće. Hrvatska se varijanta BHSC-a dakako u stanovitoj mjeri promijenila, osobito kada je riječ o govoru najmlađih generacija koji buja pod utjecajem internetskog slenga.
Ukidanje Primorčevog Vijeća u takvim procesima nije odigralo nikakvu ulogu, kao što na njih ne bi utjecalo ni da je neko slično tijelo postojalo sve vrijeme. Na isti će način i novo vijeće iz Matičinog prijedloga biti potpuno irelevantno za razvoj živog tkiva jezika. No, o tome se ionako ne radi u čitavoj ovoj priči, kao ni o “zaštiti” hrvatskog jezika – poanta je u političkom utjecaju i moći, o osiguravanju da, usprkos svim promjenama u jeziku, po pitanju primata nad njegovom zaštitom sve ostane isto.