Potaknuta slučajem Ivane Fogadić, koja je u ljeto 2015. u smrt sa sobom odvela petogodišnjeg sina, sletjevši namjerno automobilom u Dravu, Lana Pukanić u izuzetnom eseju “Monstrumi”, objavljenom na portalu VoxFeminae, piše o patrijarhatu kao generatoru monstruoznosti. Taj slučaj navodi Pukanić na kontemplaciju o sudbini pjesnikinje Assije Wevill, koja je 46 godina ranije presudila sebi i svojoj četverogodišnjoj kćeri. Ako je Wevill bila žetelac, sijač monstruoznosti bio je njen partner, pjesnik Ted Hughes, zlostavljač koji ju je svojom manipulativnošću, nasiljem i nevjerom pogurao preko ruba, kao što je to već bio učinio svojoj prvoj supruzi, glasovitoj pjesnikinji Sylviji Plath, koja je također počinila samoubojstvo.
Kako pamtimo Wevill, a kako Hughesa, pitanje je koje nema samo veze s vjerojatnom percepcijom da ubojstvo djeteta, i pored sistematične monstruoznosti zlostavljanja, predstavlja nešto za još jednu stepenicu strašnije. Tko je monstrum koji je tek usput pisao i pjesme, a tko pjesnik koji je tek usput bio i monstrum, tiče se također rodno uvjetovanih odnosa moći te fetiša umjetničke iznimnosti, koji nas čini slijepima za čudovišnost onih koje smo ovjenčali nedodirljivim simboličkim kapitalom.
“Monstrumi” je također naslov nedavno objavljene knjige američke novinarke Claire Dederer, posvećene upravo onim najznamenitijim umjetnicima čiju ksenofobiju, mizoginiju i druga mračna, često javno poznata svojstva zamagljuje njihov neprikosnoveni status u umjetničkom panteonu. Na fotografiji na naslovnici, golog torza i prerušen u minotaura, svoje omiljeno mitološko čudovište, s razlogom se nalazi Pablo Picasso, čovjek koji je postao sinonimom za umjetničkog genija, ali i nepobitni zlostavljač iza kojeg su, poput Hughesa, ostali uništeni životi, prije svega ženski.
Jacobinova autorica Liza Featherstone pojavu Dedererine knjige spominje u kontekstu izložbe “It's Pablo-matic: Picasso According to Hannah Gadsby”, otvorene početkom svibnja u njujorškom Brooklyn Museumu kao dio velikog međunarodnog programa kojim se obilježava pedeset godina od Picassove smrti. “It's Pablo-matic” u tom se programu ističe iz više razloga. Prije svega, kako stoji u službenoj najavi, izložbom se “razmatra umjetnikovo komplicirano nasljeđe kroz kritičku, suvremenu i feminističku leću, uvažavajući transformativnu snagu i trajni utjecaj njegova djela”.
Nadalje, premda Hannah Gadsby, kao izdvojeno (ali ne i jedino) autorsko lice izložbe, posjeduje diplomu iz povijesti umjetnosti, po profesiji je komičarka, a širu slavu ponajprije duguje svojem specijalu “Nanette”, objavljenom 2018. na Netflixu, u jeku MeToo pokreta. Jedan njegov veći segment Gadsby posvećuje upravo Picassu, kojeg proziva zbog njegovog iscrpno dokumentiranog iživljavanja nad ženama, ukazujući pritom i na limite njegovog umjetničkog prevrata, za koji smatra da, usprkos svojoj multiperspektivnosti, isključuje žensko očište – odnosno, prema njenim vrlo direktnim riječima, Picasso je primjenom kubističkih postupaka “samo stavio kaleidoskopski filter na vlastiti kurac”.
Snažan odjek ovog nastupa doveo je do suradnje s Brooklyn Museumom, a rezultat je, kako se može pročitati u opisu, izložba sastavljena od jukstapozicija Picassovih radova i radova modernih i suvremenih umjetnica kao što su Käthe Kollwitz, Maria Martins, Dara Birnbaum, Cecily Brown, Faith Ringgold, Ana Mendieta i Nina Chanel Abney, praćenih Gadsbyjinim audiokomentarima.
Uzevši u obzir da je riječ o medijski atraktivnoj kritičkoj intervenciji u jedan prigodničarski, obljetnički program, ne čudi da je “It's Pablo-matic” dobila posebnu kritičarsku pažnju. No, sudeći po dostupnim osvrtima, ta je pažnja redom vrlo negativna, pa i neprijateljska. Dovoljno je samo pogledati naslove: izložba je “katastrofalna” (ARTnews), “sprdnja” (Sydney Morning Herald), šala je zapravo “na račun Brooklyn Museuma” (New York Times), a neki jednostavno poručuju: “Ne idite na ‘It’s Pablo-matic'” (Hell Gate). Ipak, sadržaj kritika ne odaje dojam da je riječ o uobičajenoj hajci na “wokeness” i kulturu otkazivanja – barem ne otvorenoj.
Primjerice, ARTnewsov Alex Greenberger pohvalit će “revizionistički stav” izložbe, smatrajući ga “primjerenom prizmom za raspravu o velikom dijelu Picassovog opusa u 2023. “, no kritizirat će nasumičnost selekcije radova umjetnica, odnosno izostanak, u nekim slučajevima, bilo kakvog koncepta koji ih međusobno povezuje, “osim činjenice da su vlasništvo Brooklyn Museuma”. Greenberger smatra i da su jukstapozicije s Picassom često nejasno motivirane, ističući da bi pojedine radove, uvrštene kao kritičke komentare na njegove slike, bilo produktivnije čitati u srazu s drugim umjetnicima na koje se direktno referiraju, kao što se “Rođendan Jo Baker” Faith Ringgold poziva na Matisseovu “Odalisku s magnolijama”.
Takve se kritike čine uvjerljivo argumentiranima, no interesantno je možda kako je njihov horizont sveden na uže shvaćeni teren povijesti umjetnosti i unutarnjih odnosa izloženih radova, izbjegavajući, primjerice, pitanje kontradiktornog spleta Picassove lijeve ideologije, privatnog života prožetog mizoginijom i umjetničkog rada u kojem se sve navedeno prelamalo. Čini se da takvo usložnjavanje ne zanima ni Gadsby, čiju poantu bi inače moglo obogatiti, a izostaje i iz načina na koji je izložba javno predstavljena.
Premda ne izravno otvara niz važnih tema, “It's Pablo-matic” se stoga ponajprije čini kao primjer tržišno promućurne, ali ideološki limitirane geste, koja težište očekivano stavlja na marketinški potencijal svoje komičarske zvijezde, dok su se preostale dvije kustosice, Catherine Morris i Lisa Small, Brooklynove stručnjakinje za feminističku i suvremenu umjetnost, morale zadovoljiti bivanjem u drugom planu – na što, uostalom, ukazuju i zamjerke da izložbi nedostaje jasan kustoski koncept.
Uza sve svoje otvorene rezerve prema milijarderima koji financiraju rad Brooklyn Museuma i drugih kulturnih ustanova u SAD-u, Gadsby, naime, kao da ipak čvrsto stoji u liberalnom mainstreamu. U “Nanette”, primjerice, sugerira svoju naklonost Hillary Clinton, a kasnije će gostovati i u njenom podcastu “You and Me Both”. Nije stoga možda sasvim neočekivano da u horizontu Gadsbyjinog razmatranja “slučaja Picasso” nedostaje, primjerice, umjetnikova pripadnost komunističkom pokretu.
Na tu će prazninu ukazati Jacobinova Liza Featherstone, koja će, međutim, gotovo pa otići u drugu krajnost – uza sve ograde koje daje, naglašavanjem Picassa-ljevičara kao da će nesvjesno pomalo relativizirati Picassa-zlostavljača, prozivajući ga tek “seksistom” i “gadljivcem”. Nažalost, bio je puno gori od toga – emocionalni i fizički nasilnik koji je, primjerice, svoju partnericu, nedavno preminulu Françoise Gilot, jednom žigosao cigaretom, a žene, kako je više puta zabilježeno, nazivao “strojevima za patnju” i dijelio ih na “boginje” i “otirače”.
Picasso je nedvojbeno bio ikona međunarodne ljevice, autor “Guernice”, “Masakra u Koreji”, pa i bakroreza za francusko izdanje Goranove “Jame”. U čuvenoj studiji “Uspjeh i neuspjeh Picassa” John Berger piše da su ga komunisti “tretirali kao i svi ostali, što znači da su odvajali čovjeka od njegovog djela. Odavali su počast prvom i bivali nejasni oko drugog”. Građanska povijest umjetnosti radi istu stvar, samo sa suprotnim ishodom: predodžbu o čovjeku čini nejasnom da bi pala ničice pred djelom. Gadsby je načelno u pravu kada nas provocira grubom jasnoćom i jednog i drugog.
Picasso nije bio znameniti umjetnik koji je tek usput bio monstrum. Monstruoznost je bila duboko upisana u patrijarhalni trop genija koji je nemilosrdno nastanio, negirajući iz temelja lijeve ideje koje je podržavao. Za razumijevanje Picassove pouke neophodna su nam stoga oba elementa te kontradikcije, što je pouka jednako važna za one koji ga, poput Gadsby, žele kritički revidirati, ali i za ljevicu, koja se ne treba odreći neupitne političke snage njegovog rada.