David Albahari 1948 - 2023
Kako pripovijedati o nekome tko je značajan dio života posvetio odnosu jezika, (osobne) povijesti i pamćenja a da se ne iznevjeri duboka slojevitost s kojom je pristupao tom pitanju? “Život je odsustvo priče”, reći će pripovjedač romana “Gec i Majer” Davida Albaharija, koji nas je napustio prošlog tjedna nakon duge bolesti, ostavivši, nakon Dubravke Ugrešić, još jednu golemu prazninu u našoj književnosti i kulturi, obrubljenu međutim živim bogatstvom njihovih opusa. Njihovi životi su dakle ustupili mjesto priči i sjećanju, tim problemima s kojima su se oboje dubinski srodno, ali na sebi svojstvene načine suočavali.
Pripadali su praktički istoj generaciji – svakako onoj književnoj. Albahari je rođen gotovo točno godinu dana ranije, u ožujku 1948., u kosovskoj Peći. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Nijemci su likvidirali prvu ženu, dvoje djece i veći dio rodbine njegovog oca, sefardskog Židova koji je zarobljen kao vojni ljekar i odveden u logor.
Nacistički je okupator također strijeljao prvog muža Albaharijeve majke, a njihova su dva sina poginula nakon rata u tragičnoj željezničkoj nesreći. “Moralo je da nastrada četvoro dece da bismo se moja sestra i ja rodili”, podcrtat će Albahari u jednom intervjuu za Vreme nerazdvojivost vlastitog života od pitanja gubitka koje će duboko obilježiti njegovo pisanje.
Prva Albaharijeva knjiga je zbirka priča “Porodično vreme”, objavljena 1973., u kojoj su već uočljivi elementi inovativnog suočavanja s problemom autobiografije i povijesti na specifičnom terenu književnosti. Premda će prva zbirka s vremenom izgubiti na važnosti, Sanja Šakić u svojoj disertaciji o Albahariju ističe kako predstavlja izvor “pripovjednih postupaka i sadržaja koji će se reinterpretirati i elaborirati u kasnijim fazama autorova opusa”.
“Porodičnim vremenom”, napominje Šakić, Albahari “tematizira sumnju u historiju, ne samo u onu službenu već i u intimnu, obiteljsku, te tako u svako pripovijedanje kojim se posreduju stvarnosti, istine i činjenice prošlih događaja.” Ta njena napomena može poslužiti kao koristan orijentir za razumijevanje čitavog Albaharijevog opusa, osobito onih njegovih tekstova koji zavodljivo pozivaju na pronalaženje nedvosmislenih autobiografskih grumena među svojim slojevima.
Uvjetno rečeno, Albahari je o vlastitoj povijesti pripovijedao upravo zato da bi ukazao na nemogućnost takvog čina, na njegovu beskonačnu uslojenost: “Mi govorimo zato da bismo potvrdili svoju nemost, mi pevamo da bismo bolje uživali u odsustvu pesme. Zapetljano je sve to, ali ako ne verujemo u zapetljanosti ovoga sveta, onda ne možemo verovati ni u šta”, ustvrdit će u jednom od zapisa u “Piščevom dnevniku”, koji je od 2014. do 2016. vodio za Booksu.hr, svoje omiljeno zagrebačko stanište.
Do kraja sedamdesetih Albahari objavljuje još jednu zbirku priča (“Obične priče”, 1978.) i prvi roman (“Sudija Dimitrijević”, 1978.), etablirajući se kao jedan od predvodnika postmodernističke poetike u jugoslavenskoj prozi (Vladimir Kopicl će ga kasnije prozvati “guruom i promotorom” novog vala mlađih srpskih prozaista), što mu književno polje priznaje dodjeljivanjem Andrićeve nagrade za “Opis smrti” 1982. godine.
Iz tog je perioda, u kontekstu širih zbivanja na beogradskoj i jugoslavenskoj glazbenoj i umjetničkoj sceni, posebno važna prozno-fotografska zbirka “Fras u šupi” iz 1984., realizirana u suradnji s Aleksandrom Antićem, u kojoj će, prema vlastitim riječima, provesti “još radikalniju fragmentizaciju i ogoljavanje teksta, još dublju povezanost sa elementima tzv. masovne kulture, još napadniju metatekstualnost”.
Međutim, ta – uvjetno rečeno – radikalnost Albaharijeve književnosti kontrastno naglašava jedan biografski lajtmotiv: izraženu apolitičnost, koju će s vremenom i sam sve više isticati. Ako je vjerovati njegovom odgovoru u intervjuu koji je dao Mihajlu Pantiću, u Partiju kao obećavajući student ne ulazi zato što nije htio ošišati svoju dugu kosu, no time nipošto nije dao nagovijestiti svoje pobunjeništvo – kako će malo kasnije dodati, beogradska ‘68. mu je “protekla potpuno nezanimljivo”.
Jugoslavenski lomovi, međutim, nisu ga mogli zaobići. Početkom devedesetih istorija je “ponovno oživela u punom sjaju”, pa 1994. odlazi u Kanadu, prvo s namjerom privremenog boravka, da bi se tamo zadržao idućih 18 godina. Citat iz prethodne rečenice pripada pripovjedaču iz jednog od Albaharijevih najznačajnijih djela – romana “Mamac”, napisanog u Kanadi i objavljenog 1996. u sklopu Arkzinove Biblioteke Bastard kao “prva knjiga ‘s one strane’ objavljena u Hrvatskoj nakon rata”, kako navodi Boris Postnikov.
U središtu tog narativno kompleksnog, višestruko uokvirenog teksta, ujedno i dobitnika NIN-ove nagrade, priča je pripovjedačeve majke, očuvana na magnetofonskim vrpcama i posredovana njegovim komentarima dok ih preslušava, raspravljajući pritom sa svojim nametljivim poznanikom, kanadskim piscem Donaldom.
Na taj se način i povijesni konteksti Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije uvijaju jedan u drugi, dajući romanu i izražen politički naboj, osobito uzmemo li u obzir okolnosti njegovog izdavanja. Ipak, slovenska teoretičarka Iva Kosmos će u kontekstu Albaharijeve apolitičnosti kritizirati ono što u “Mamcu” prepoznaje kao “model neizbježnog ponavljanja Povijesti”, smatrajući da roman ne nadilazi “kulturu ćutanja” o jugoslavenskim ratovima koja je vladala za vrijeme Miloševićevog režima.
Drugi neizbježan Albaharijev roman iz istog razdoblja je “Gec i Majer”, objavljen 1998. U tom se pripovjednom remek-djelu na umjetnički lucidno motiviran način spajaju formalni eksperiment, upravo igra, s tematskom građom s kojom igre naoko ne bi smjelo biti – holokaustom. Dva su naslovna lika, SS-ovci Gec i Majer, zaduženi za zloglasnu “dušegupku”, plinski kamion u kojem je ubijeno više tisuća Židova zatočenih u logoru na beogradskom Sajmištu – redom žena, djece i staraca.
Međutim, premda pripovjedač navodi kako je naišao na tragove Gecovog i Majerovog postojanja u povijesnoj građi, podataka je nedovoljno pa oni ostaju za njega nerazlučivi: za svaku njihovu opisanu radnju ponavlja se do krajnjeg očuđenja neodredivo “Gec, ili Majer”, “Majer, ili Gec”. Spekulirajući o “Gecu i Majeru” kao “alternativnoj lektiri” u hrvatskim školama, Boris Postnikov u tom destabiliziranju pojma književnog lika prepoznaje mogućnost književnog teksta da izokrene mehanizam desubjektivacije kojem su bile izložene žrtve holokausta, zaključujući kako “bi hrvatski popis lektirnih naslova bio slobodniji, suvisliji i bogatiji kada bi na njemu završio roman jednog suvremenog autora o Drugom svjetskom ratu u Beogradu i o sudbini Jevreja, napisan srpskim jezikom”.
Albaharijeva političnost, realizirana na razini postupaka i pripovjedne strukture, u tom je smislu i kontekstualno određena. U više svojih tekstova i intervjua distancirat će se pak od zauzimanja eksplicitne političke pozicije u književnosti. Komentirajući migrantsku krizu 2015. godine napisat će: “Moj stav oduvek je bio da pisac kao pisac nema šta da traži na polju društvene angažovanosti, ali da može itekako da doprinese traganju za rešenjem takvih situacija kao takozvani ‘običan čovek’.”
U još jednom intervjuu za Vreme, objavljenom iste godine kao i prethodni citat, pojašnjava: “Nisam siguran da li levica i desnica uopšte mogu da postoje u samoj literaturi. Pisac treba da bude izvan i iznad toga. […] On može da ponudi nekoj partiji, vlasti, da bude njen službenik, da tako kažem, i da piše za tu vlast, ali samo na osnovu toga on nikada neće moći da stvori veliko delo. Svako delo, ne mora biti veliko, ali dobro delo, mora da izražava sumnju prema svemu. Ako pišete s pozicija levice ili desnice vi onda nemate sumnju, a ako ne sumnjate čemu onda pisanje? Onda je to pamflet, letak. […] To nije književnost.”
S koje je onda pozicije pisao Albahari? O tome bi vrijedilo raspravljati polazeći od iste sumnje koju Albahari zagovara, imajući pritom na umu da eventualni odgovor na to pitanje ne može iscrpiti slojevitost njegovih tekstova. U konačnici, možda se u tome i krije njihova pouka.