Gudžević: Varave gusle

Jedan od prvih, ako ne i prvi i najprvi, koji je doveo do izraza paralelu srpskohrvatskih epskih pjevača sa Homerom bio je Splićanin Giulio Bajamonti, koga u našim krajevima zovu imenom Julije. Bajamonti je u tekstu “Homerov morlakizam” (Morlacchismo d'Omero) godine 1797. napisao kako je Homer živio još u vrijeme kad Grci nisu pisali niti imali slova, pa su junačka djela bila kazivana u stihovima, te su ritam i metar služili da bi se povijesti lakše pamtile. To je tako išlo sve dok Peisistrat (zvan i Pisistrat i još Pizistrat) te stihove nije sredio i priredio u jednu cjelinu, a ovu će poslije strogo pregledati Aristarh. Čim to tako iskaže, Bajamonti prelazi na Morlake iz dalmatinskog zaleđa te kaže da ni oni nisu imali zapisane pjesme, već su ih pamtili pa izvodili mahom po seoskim vašarima te ih tako čuvali i prenosili. Kad bi se među Morlacima pojavio neki Peisistrat i neki nesrditi Aristarh, te bi pjesme bile dovedene na obimniji skladniji spjev. Kazuje, između ostaloga, i kako se i u njegovo vrijeme, tu i tamo nađe poneki ilirski Homer, spreman da opjeva neki dvoboj, neku otmicu koristeći kakav stari obrazac pa ga prilagodi događaju. Dok se ne dokaže drukčije, možemo smatrati da je vezu naših piesni i popievki s Homerovim prvi spomenuo Giulio Bajamonti, splitski ljekar i polihistor, kojemu se duguje i izvještaj o kugi u Splitu. Moglo bi se reći da je Bajamonti, prijatelj i pratilac Alberta Fortisa po Dalmaciji čitavih 130 godina prije Milmana Parryja vidio sličnost i formulaičnost u epskim pjesmama na našem jeziku s onima koje je spjevao Homer.

Bajamontiju dugujemo i svjedočanstva o prigodnim pjesmama uz gusle. Možda je on jedan od prvih koji je zabilježio propadanje deseterca, možda. U svom radu o morlakizmu Homera, Bajamonti ne navodi nijednu morlačku pjesmu, pa tako nema ni primjera za pjevanje na aktualne događaje. Svakako je nesporno da u svakom vremenu ima većih i manjih pjesnika, ali se po pitanju epskih pjesama čini da je pojava krupnijih stvaralaca junačkih pjesama na našem jeziku u budućnosti skoro nevjerovatna.

Putovanje Alberta Fortisa po Dalmaciji i njegova knjiga o tome načinili su osnovu za morlakizam, jedinstvenu predromantičarsku modu u kojoj se slavi morlačka čulnost i sirovost, cijela sastavljena od osjećaja i mašte, jednostavnosti i iskrenosti, a neuprljana nekakvim višim mišljenjem. Ta će moda proizvesti i prvi antropološki roman Les Morlaques autorice Giustiniane Wynne Rosenberg, sedamdeset godina poslije Merimeéove izmišljene antologije izmišljenih guslarskih pjesama, i petnaest godina poslije objavljivanja Fortisove knjige u Veneciji. Ta će moda dovesti do nečega što će se zvati i morlakomanija, koja će biti predvorje romantizma i uspostavljanja naroda i narodne duše kao pjesničkog subjekta. Morlak će biti stiliziran u čovjeka koji raste kao zvijer u šumi, ili u najgoreg građanina, a najboljeg vojnika Austrijskog carstva.

Sve će to učiniti da se prigodničarsko guslanje nastavi. Krvave svadbe, pogibije narodnih vođa, pa onda i drugih, nekad neznanih ličnosti sve će češće ulaziti u pjesmu. Pjesma uz gusle će postati pouzdano nacionalno, to jest nacionalističko, to jest konformističko sredstvo ne samo za zajednicu kojoj se i pred kojom se gusla, već i za guslara koji hoće da mu se ime pročuje. O tom manifestnom značenju sastavljača takvih pjesama (i drugih tekstova) nezaobilazna je knjiga Ive Žanića “Prevarena povijest”. U njoj je, na 430 stranica, u 15 poglavlja obrađena, da navedem autorov podnaslov knjizi, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. Do Žanićeve knjige gusle su bile tradicionalni instrument, najčešće opisivan pozitivno i prikazivan slobodarski patetično, slavljen kao neodvojiv simbolički dio nacionalnog identiteta, narodnooslobodilačko je postalo i gudalo bez kojega borba za oslobođenje od Turaka ne bi bila uspješna. Žanić je svojom studijom uveo u raspravu mnoge aspekte guslarskog nasljeđa, a naročito političko značenje gusala u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Poslije ove knjige mnoge stvari oko guslara i tradicijskih imaginarija više neće biti što su bile. Ivan Čolović je “Prevarenu povijest” nazvao pionirskom studijom u istraživanju političke dimenzije gusala i epske tradicije. Žanić mnoge aspekte guslarske estrade tumači otkrivalački, demaskira silu učvršćenih uvjerenja, od kojih su neka zavedena i učvršćena kroz državne i edukacijske strukture. U briljantno izvedenim dokazivanjima i kazivanjima, pokazan je status guslanja i guslarskih pjesama kroz dva stoljeća. Nema dovoljno riječi da se autoru oda priznanje za golem rad koji je ovu knjigu stvorio, ovaj katalog političkih brutaliteta iz prošlosti naših naroda. Između mnogo toga, neka bude spomenuto samo 13. poglavlje u kojem se pokazuje kontinuitet društvene memorije i proizvodnje simbola linijom hajduci – kmetovi – askeri – vitezovi – komunisti. Jasno i nepobitno je pokazano preuzimanje i obrada guslarske prakse i epske tematike iz jedne tradicije u drugu. Tako je lik hajduka u prvoj i drugoj Jugoslaviji postavljen u centar ideološkog modela, i to tako što je između dva rata hajduku dodijeljena uloga borca protiv tuđinske vlasti, a poslije 1945. on postaje borac za socijalnu pravdu. Tako on, od srpskog pobunjenika, a putem slavljenja dinastije Karađorđevića, biva prenesen u novu državu Jugoslaviju, kraljevinu s kraljem Karađorđevićem, da bi u socijalističkoj Jugoslaviji bio nadograđen u preteču partizanskog borca za bratstvo i jedinstvo. U tom poglavlju se ukazuje na nešto što se može nazvati paralelizmom s guslarskim transferom, na kompleksnu ličnost Vase Pelagića, bogoslova koji se okrenuo protiv Crkve, nacionaliste koji je Bosnu smatrao srpskom zemljom, a koga je, pola stoljeća nakon smrti (1899) KPJ uzdigla do statusa preteče socijalističke revolucije.

Devedesete godine u kojima jugoslavenska država doživljava slom, donose nove aspekte u simboličkom statusu gusala. Ishod je zahtjevan i čudan: iako svi narodi srpskohrvatskog jezika guslaju, dolazi do nečega što bi se moglo označiti prešutnim prepuštanjem gusala Srbima. To je najbolje pokazao Ivan Čolović u poglavlju “Sve te gusle” u svojoj knjizi “Balkan – teror kulture”. U tom tekstu na 50 stranica Čolović pokazuje svu bijedu guslarske djelatnosti, za koju bi se čuveni deseterac po hajduci, po lošu zanatu koji o hajdučiji govori knez Bogosav Starini Novaku, mogao preurediti u po guslanju, po lošu zanatu. Gusle se prepuštaju Srbima i Crnogorcima, Hrvati se “odlučuju” za tamburicu, a Bošnjaci za saz. Čolović i o tome piše diskretno duhovito, ne izlazeći nikad iz naučnog istraživanja.

Guslanje će se u naše vrijeme svesti na bijednu djelatnost. Guslari će u deseteračkim rimovanim distisima širiti mržnju prema drugim narodima. Sportsko društvo Crvena zvezda će u takvu svrhu jednome guslaru u nekoliko prilika dati mikrofon i stolicu kraj atletske staze na stadionu i kraj igrališta na parketu, da gusla i uz gusle pjeva, a da ga publika prati. U pravilu se guslar nacrta kraj igrališta kad Crvena zvezda igra protiv nekog turskog kluba ili protiv Novog Pazara, koji razulareni navijači smatraju “turskim”. Najčešće se pjeva ova sklepotina u rimovanim desetercima:

Od glave Zete do grada Spuža
Krvavi lanac vojske se pruža
Pritisli Srbi turske livade
Turcima u Spuž zadaju jade
A serdar Vule s visoke kule
Džeferdar pali, kukaju bule
Leleču Turci, kukaju bule
Oj lele lele, evo ga Vule
A serdar Janko sa sabljom maše
Udrite braćo, srpstvo je naše!

Dotle je kod nas došao skupi projekt po imenu nacija. Ivo Žanić u svojoj knjizi navodi podatak o tome kako je na osmanskom dvoru predlagano da se gusle zabrane, čak i da se pobiju guslari, jer podbadaju narod na pobunu. Nijedno od toga nije učinjeno, no danas bi se moglo uskratiti javno pozivanje na mržnju na stadionima i u dvoranama u kojima se igra košarka i rukomet. Spriječiti da se to čini uz gusle, uz ono sviralo bez kojeg ne bilo morlakizma ni morlaštva.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka