Da je danas živ Juan Luis Vives, autor jedinstvene knjige o uzrocima propadanja umijeća i umjetnosti, možda bi napisao i poglavlje o propadanju njemačkog ustava. Dva važna paragrafa toga ustava su više puta skršena, te ne važe onako kako su važila. Već vidim kako mi poneki stručnjak odmah objašnjava kako nije baš tako, kako treba vidjeti šta se pod time i time smatra. Na primjer šta je to “dostojanstvo čovjeka”. Nije to renesansna književna vrsta, nego je, kako je neko napisao, rajski izraz nastao nakon pakla. Njime počinje Njemački ustav:
Dostojanstvo čovjeka je neprikosnoveno. Njega poštovati i štititi obaveza je svih državnih tijela. Njemački narod se stoga zalaže za nepovrediva i neotuđiva ljudska prava kao osnovu svake ljudske zajednice, pravde i mira u svijetu.
Od jesenas smo više puta vidjeli da obavezu da štiti dostojanstvo čovjeka ne poštuju državna tijela Njemačke. Bezosjećajnost i bezobzirnost prema palestinskim žrtvama ispunila je njemački javni prostor. To je sve zavedeno odozgor, od političkog vrha, a sprovodi se putem svih medija. A ne iziđe na dobro onima koji se protiv toga pobune.
Vidio sam film “No Other Land” koji je februara nagrađen nagradom filmskog festivala Berlinale za dokumentarni film. Film je načinilo četvoro ljudi: Yuval Abraham, Basel Adra, Hamdan Ballal i Rachel Szor, dva Palestinca, jedan Izraelac i jedna Izraelka. Dok se o filmu, sve u svemu, malo šta kazalo, velika se buka u Njemačkoj podigla oko izjava dvojice nagrađenih autora. Na pozornici su se pojavili Yuval Abraham i Basel Adra. Televizije njemačke, štampa i internet su javili kako je Berlinale završen političkim skandalom. Da vidimo šta su nagrađeni režiseri kazali.
Basel Adra: “Za mene je jako, jako teško da slavim, dok desetine hiljada ljudi moga naroda u Gazi biva raskomadano i masakrirano. Molim odavde, iz Berlina, Njemačku da poštuje poziv Ujedinjenih nacija i ne šalje oružje Izraelu.”
Yuval Abraham je kazao kako će on i njegov prijatelj za dva dana iz Berlina poći svako svojoj kući, a njih dvojica, ondje gdje žive, nisu ravnopravni, iako su udaljeni na pola sata jedan od drugoga. On sam živi tamo gdje vlada civilno pravo, on se može slobodno kretati, ima glasačko pravo, a njegov prijatelj je pod vojnim režimom i ne može se slobodno kretati niti ima pravo da glasa. Jer njegov prijatelj, kao i milioni Palestinaca živi u zatočeništvu okupacije i u aparthejdu. To gdje njegov prijatelj živi kod nas se zove najčešće Zapadna obala, a zove se i Cisjordanija ili West Bank. To je zemlja koju je Izrael okupirao.
Ovo što je rečeno mogu samo današnji njemački mediji nazvati skandalom. Nad njemačkim medijima je zavedena cenzura kojom će se u nekoj budućnosti pozabaviti istraživački mjerodavni instituti. Žrtva je peti paragraf ustava:
Svako ima pravo da usmeno, pismeno i slikom iskaže svoje mišljenje, da ga objavi te da se nesmetano koristi općim dostupnim izvorima. Sloboda štampe i sloboda izvještavanja preko radija i filma zajamčene su. Cenzure nema.
Za one koji žive u Njemačkoj ovo je danas uglavnom mrtvo slovo na papiru. Po pitanju palestinskog pitanja u Njemačkoj vlada cenzura, to jest vlada ograničenje prava da se o njemu iskaže mišljenje usmeno, pismeno i slikom.
Njemački političari, kulturni rukovodioci i mediji zovu skandalom ono što su Yuval Abraham i Basel Adra kazali o onome što su snimali. A to što su snimali dokument je neporeciv i u njemu je pokazano kako izraelska vojska ruši kuće jedne zajednice od dvadeset sela. U jednom od tih sela rođen je i rastao režiser i snimatelj Adra. On dokumentira razaranje domova i rušenje škole koje su seljani podigli svojim radom. Bageri i buldožeri sve to ravnaju sa zemljom, jer, kažu, izraelska vojska na tom području treba da gradi manevarski poligon. A to nije područje Izraela, to je Zapadna obala, ili Cisjordanija, ili West Bank. O tome šuti njemačka televizija i njemačka politika. Film je sniman od 2019. do 2022. U filmu se vidi kako policajac puca u prsa Palestincu Harunu, koji ne umire odmah, već nakon tri godine, a sve tri je bio nepokretan od metka koji ga je pogodio u kičmu.
Javio se, naravno da se javio, i izraelski ambasador u Njemačkoj. On samouvjereno, kao vrhovni cenzor, proziva i prekorijeva njemačku kulturnu elitu i soli joj pamet o tome šta smije i ne smije dopuštati da se prikazuje i da se kazuje. Navodnu šutnju te elite naziva zaglušujućom. Toj je eliti pamet dovoljno posoljena dok mjesecima gleda kako građani njemačkih gradova masovno subotom ili nedjeljom izlaze na ulice da protestuju protiv njemačke desnice, a šuti dok za to vrijeme njihova država opskrbljuje oružjem najužasniju desnicu današnjega svijeta, onu koja vlada Izraelom. Javio se i izaslanik za pitanja antisemitizma i objavio kako su inozemni filmaši zloupotrebili svoje pravo na gostovanje. Ni gradonačelnik Berlina nije ostao nijem, obećao je istragu, pridružio mu se ministar pravosuđa. Šta bi istraživali, nisu rekli. Možda bi istraga došla do odluke da autorima treba zabraniti da govore o svom djelu?
A ministrica kulture i medija Claudia Roth je zaslužila nominaciju za glupost godine. Kad su novinari objavili kako je i ona aplaudirala na govore dvojice dobitnika, tri dana kasnije je objavila kako je aplaudirala isključivo i samo Izraelcu. Nikome nije palo na pamet da joj kaže kako je Izraelac Abraham u obraćanju bio oštriji od Palestinca Adre, jer je spomenuo ono na šta izraelske sačekuše odmah skaču i na takve ljude, kao na mokre flaše, lijepe etikete “antisemitizam” i “anticionizam”: spomenuo je bezočnu okupaciju palestinskih naselja i aparthejd prema Palestincima. Njemačka ministrica kulture ne može u toj stvari biti ni približno kompetentna kao Izraelac Yuval Abraham: on živi u zemlji gdje se sprovodi ono što svakim danom viđa i što ga vrijeđa kao čovjeka, pa to snima i objavljuje. On to gleda od rođenja, on ne sjedi ni u kakvom berlinskom studiju i smišlja filmske scene, on je svoje snimao četiri godine po selima. U njegovom filmu nema glume, izraelski vojnici igraju sami sebe kao i palestinski seljaci. U filmu se sve vidi, šta se ne vidi čuje se: kad kamera drhti, znači da su ga napali oni koje snima, a to su izraelski vojnici.
U filmu se vidi dio strave u kojoj živi palestinski narod na Zapadnoj obali. Izraelska vojska mu ruši kuće, ruši mu sve ono što je izgradio da bi u tome živio, bolje reći životario. Vrhovni sud Izraela je 2022. odlučio da baš na području od dvadeset sela, na lokalitetu Masafer Yatta, na površini od tri hiljade hektara napravi vojni poligon. Stanovnike sela vojska prinuđuje da napuste svoje kuće i naseljavaju se po pećinama, vojska im cementira bunare iz kojih uzimaju vodu i sječe im vodovodne cijevi. Ne da im da uvedu struju. Sve pod izgovorom da nemaju dozvolu za bunar, za vodu, za gradnju kuće. A dozvole za to daju izraelske vlasti, na zemlji koja nije Izrael, nego ju je Izrael okupirao. To ne spominje ni njemački kancelar, ni ministrica kulture, ni ministar pravosuđa. U filmu se vidi kako je negdje ranije, na nekoliko minuta selo posjetio Tony Blair, raniji britanski premijer, a sada mirovni izaslanik za Bliski istok. I njegov prohod kroz selo prošao je kao mnogo šta što su Britanci načinili u zemlji nazvanoj Palestina mandataria. U jednom kadru se u filmu vidi i Gideon Levy, gigantska ličnost izraelskog nezavisnog novinarstva, nepotkupljivi protivnik izraelske okupacije i zločina koji tu okupaciju prate već tri četvrtine stoljeća.
Sve se u filmu odigrava mnogo prije 7. oktobra 2023. Jedino se na kraju filma čuje vijest iz radija da su Izraelci napali Gazu. Sve je snimljeno na području koje je okupirala izraelska vojska i koja nema namjeru da ga napusti. Izraelski mediji su odmah nakon njegova pojavljivanja na Berlinaleu prozvali Yuvala Abrahama antisemitom i ko zna čime još, a on je u izjavi za engleski Guardian kazao kako ga je neki ološ koji dan kasnije tražio kod kuće u Izraelu. Do dana kad ovaj tekst ide na objavljivanje Abraham se nije vratio kući.
Juan Luis Vives, red je da završim s njime, piše u poglavlju o propadanju građanskog prava ovako: “Kod nas većina zakona odobrava rat. U Novoj Indiji ljudi se protive ratu. Spartanski zakoni su bili potpuno ratni, zbog čega su ih filozofi s pravom kudili. U onim krajevima koji bez trgovine ne bi mogli opstati, kao u Belgiji, zakoni su naklonjeni trgovini.” Vives, sin silom pokrštenih španskih Jevreja, ovo piše u Belgiji. Da je danas živ, vidio bi u šta su se vrgnuli zakoni zemalja koje spominje. Nama ostaje da se sjetimo jednog mjesta iz Horatijevih “Oda”, koje i Vives rado navodi:
No čemu zakoni šuplji / kad nema morala…?
(Quid leges sine moribus / vanae proficiunt…?)