Kad bi u naše vrijeme postojao neki čovjek kakav je bio pjesnik Kalimah iz Kirene, koji je sastavio katalog čuvene biblioteke u Aleksandriji, pa kad bi taj sastavljao katalog onih koji su se proslavili u ma kojoj stvari na svijetu, u takvom bi katalogu na visokom mjestu stajalo ime Dražena Dalipagića, Jugoslavena, sina Šaćira Dalipagića i Marije, djevojačko Rešković iz Mostara.
Jer se Dalipagić u loptanju proslavio dotle da je mjera njegove slave sam krug zemaljski. To kazuju oni koji su slavu uvrstili u mjerila za postojanje na svijetu. Po pitanju slave, svakako valja reći da je bio član i evropske i američke kuće slavnih. On je u to članstvo uvršten, nije ga izvukao na lutriji niti ga dobio preko veze.
Drugi tome mjerilu pridružuju novac. Dražen Dalipagić nije hajao mnogo ni za jedno ni za drugo. On je jedno i drugo podnosio, moglo bi se reći, stoički. Bio je takav čovjek da mu ni jedno ni drugo nije bilo cilj. Novac je zarađivao igrajući, to podrazumijeva i trenirajući, podnoseći teške napore, bez kojih nema spremnosti za igranje. Novac koji je zaradio nije bio velik, ako se ima na umu onaj koji je mogao zaraditi da je otišao u Ameriku.
No nije bio ni mali, ako se uporedi sa onim koji bi imao da nije otišao u Italiju i u Španiju. Sa zarađenim novcem nije imao sreće: ušteđevinu mu je progutala jugoslavenska banka pri propasti Jugoslavije. A držao ju je u jugoslavenskoj banci, jer je smatrao da je prirodno čuvati novac u banci u zemlji iz koje si. On je bio Jugoslaven, onaj nedužni i neprofitni. On je Jugoslaviju uljepšavao svojom igrom, i nije se njom okoristio. Takav je bio i u Partizanu, bez kojeg on ne bi bio ono što je postao, ali ni Partizan bez njega ne bi bio ono što je s njime postao. U njemu je igrao ukupno deset godina, i svojom igrom je košarkaški klub Partizan unaprijedio na visinu vaterpolskog i fudbalskog kluba, koji su već imali status evropskih veličina.
Mi koji smo ga gledali dok je igrao za Partizan, odmah smo u njemu vidjeli igrača kakvog Partizan prije toga nije imao. Nije ga imala ni Jugoslavija, nije ni Evropa. Igrao je krilo, na majici je imao broj 14 ili 15, u Realu je imao i pet. O njemu mi je pričao najprije moj sobni drug iz studentskog doma Ekrem Zejnilović, koji je redovno gledao Partizan u Hali sportova na Novom Beogradu. Kad sam prvi put otišao da ondje gledam utakmicu vidio sam stvar koja je meni bila nova, a bila je već običaj: na zahtjev navijača Dalipagić, s umjetničkim imenom Praja, izađe pola sata prije utakmice i barem petnaest minuta zakucava loptu u koš.
Oduševljenje u koje su ta zakucavanja bacala gledaoce ne može se zaboraviti. Onda je dolazila utakmica, igra u kojoj je Partizan u pravilu pobjeđivao, a Dalipagić redovno davao najviše koševa. Nakon onih silnih zakucavanja prije utakmice, mnogi su naglas govorili da se istrošio i da ga neće biti nigdje u utakmici. A on je, kako je igra odmicala, bivao sve goropadniji. Njegovi skokovi iz kornera i pogađanja koša preko ruku raznih grmalja bili su takvi da je trebalo nalaziti prave riječi da se opiše putanja lopte iz najnemogućijih položaja i njeno kapanje u koš “bez kostiju” ili od table.
Kad je među godinama došla godina 1976, i kad se pročulo da Dalipagića traže Amerikanci, da može postati profesionalac u Bostonu, pustoš koja se naslućivala takvim odlaskom punila je navijačke čaše i kafanske stolove. Ali je Praja odbio da ode u Boston Celtics. Zato što, kao profesionalni košarkaš, ne bi imao pravo da igra za Jugoslaviju! To nije bio patetični patriotizam, to je bilo poštovanje navijača iz svoje zemlje. Igrati za medalje i za te navijače njemu je bilo važnije od igranja za novac. A on je za medalje igrajući medalje i osvajao.
Nema ništa što je bilo moguće osvojiti, a da on nije osvojio: šest zlatnih medalja (triput prvak Evrope, jednom prvak svijeta, po jednom pobjednik olimpijskih i mediteranskih igara), tri srebrne (svjetsko prvenstvo, olimpijske igre i evropsko prvenstvo), četiri bronzane (dvije sa svjetskog prvenstva, po jedna s olimpijskih igra i evropskog prvenstva).
Da je otišao u Ameriku, bila bi s njime otišla i naša snaha, vrhunska tenisačica i čarobna ljepotica Sonja Požeg, koju smo više puta gledali kako igra tenis na terenu između stadiona JNA i Vojne gimnazije. Pošli bismo da gledamo trening fudbalera, pa smo znali ostajati da krivimo vratove kraj terena Teniskog kluba Partizan, gdje je Sonja igrala.
Kad je otišao u Veneciju, njegove smo igre pratili preko novina. Tako sam tek u srijedu 29. januara 1987. saznao da je Dalipagić, igrač fenjeraša Giomo Reyera dao šampionskom Dietor Virtusu iz Bolonje 70 koševa. I slovima: sedamdeset. U prvenstvenoj utakmici. U venecijanskoj dvorani Arsenal, gdje je to čudo načinio, navijači su dali da se izradi mesingana ploča sa podsjećanjem na čudo koje je u Mlecima priredio Mostarac u 36. godini mladosti. Ta ploča stoji i danas tamo.
Dalipagićev tim je pobijedio Virtus, a pet igrača koji su ga čuvali zaradili su ukupno 25 ličnih grešaka, te su, sa svoga mučenja da ga zaustave, došli dotle da su jedan po jedan ispadali iz igre. Mogli su i partizanovci u Hali sportova postaviti neko znamenje u zahvalnost za one stotine i stotine zakucavanja, i u igri i u predigri. I za one koševe iz skokova sa nezaboravnom zadrškom. Mogli su, no još nisu.
Jedan talijanski novinar je kazao kako je Pelé, iako nizak rastom, dao Italiji nezaboravan gol u finalu svjetskog prvenstva u Meksiku, kad je nadskočio visokog beka Burgnicha, a Dalipagić je takvih skokova imao na desetke u svakoj utakmici, i to protiv viših igrača, koji su ga sprečavali i skokovima i držeći visoko i široko podignute ruke.
Dalipagića se u njegovim beogradskim godinama moglo sretati na ulici. To su bile magične godine: ideš i vidiš na Terazijama Milana Galića. U Knez Mihailovoj sretneš Šekularca. Sretneš Dalipagića, ponekad Krešu Ćosića. Moglo ih se sresti, moglo se i s njima razgovarati, no ja s Dalipagićem nisam nikad ni riječ progovorio. Nije se namjestilo, i neće se namjestiti.
Dalipagića je na Novom Beogradu neko vrijeme sretao i moj rođak Zulfo Gudžević, radnik Hidrogradnje. Zulfo nije išao na utakmice, a pričao je kako se Dalipagić “uvijek lijepo pitao sa radnicima” kad bi prolazio kraj gradilišta. A kad je Zulfo bio već u penziji, rekao mi je da je čuo kako onaj “dobri čoek Praja Dalipagić ima neđe na Novom Beogradu svoju pekaru”. Pa je kazao ovako: “E dao bih ne znam šta da nađem tu pekaru. Da stalno kupujem ljeb koji mijesi Prajinica, a peče ga Praja. Da ga jedu moji sinovi bliznaci Safet i Selim, da od toga ljeba rastu i da budu dobri ljudi kao što je Dalipagić dobar, dobar ka ljeb.”
Ovo sam ispričao ovih dana Bogdanu Tanjeviću i Dušku Vujoševiću. Oni su mi potvrdili da su Praja i Sonja jedno vrijeme zaista imali pekaru na Novom Beogradu, ali da njih dvoje u pekari hljeb nisu ni mijesili ni pekli, to je činio pekar. Ne znam je li Zulfo našao tu pekaru, nisam stigao da ga to pitam. No su Praja i Prajinica nama partizanovcima godinama i mijesili i pekli hljeb naš svakodnevni, od kojega nam i danas ide voda na usta.
Bogdan Tanjević mi je kazao šta nisam znao: da su Mirza Delibašić i Dražen Dalipagić bili rođaci. Jer je Mirzina majka bila od Dalipagića. Njih dvojica nisu to isticali, a da su Crnogorci, kaže Tanjević, nadaleko bi se čulo i daleko znalo da su dva rođaka u isto vrijeme igrala za Real iz Madrida.
Praja Dalipagić je 28. januara iz kapele sedam Novoga groblja u Beogradu predat krematoriju. Dok se dugački njegov kovčeg spuštao, pratila ga je pjesma “Što te nema”, a ispratila ga je himna one Jugoslavije za koju je igrao i bio joj narodna radost.