Onima koji čitaju ove moje trice i kučine javljam da se moje oktobarsko putovanje na Sardiniju završilo u novembru u Pescari. Završilo se ondje, usmeno i napismeno, a da u Pescaru nisam išao. (Otvaram zagradu. Imam velike nedoumice o tome da li da ime Pescara u kosim padežima pišem sa c ili sa k. Bliže sam uvjerenju da je k bolje nego c, ubuduće ću tako činiti, danas neću. Zatvorena zagrada).
Graditelj električnog kontrabasa u vlasništvu Gila Dettorija iz Sassarija živi na jadranskoj obali u Pescari. Ime mu je Felix Habel. Do violinara Habela došao sam uz pomoć Gila Dettorija. I zahvaljujući komunikacijskim mogućnostima tehnološkog napretka, saznao sam o violinaru Habelu od samog violinara Habela ovo što slijedi.
Rođen je u Njemačkoj, u malom mjestu Fürt im Odenwald, koji ne treba miješati s velikim gradom Fürth kod Nürnberga u Bavarskoj. Fürth je naziv za mjesto gdje se rijeka može pregaziti, naša riječ za to je gaz ili brod. Rijeka koja se može pregaziti u rodnom mjestu Habelovu ima ime Weschnitz i jedna je od desnih pritoka Rajne. U tom Fürthu je Felix Habel išao u osnovnu školu, a u Rimbachu je završio gimnaziju.
Tada je trebalo odlučiti čime će se baviti, pa je krenuo da izrađuje bižuteriju od drveta. Zanimanje za to došlo mu je od oca koji je bio mašinski inženjer ali jako vezan za rezbarije i obradu drveta, te je Felix uz oca počeo da izrađuje nakit. Majka Felixova se bavila tekstilom i bila u tome jako kreativna, u šivenju i vezenju. Od nje je naslijedio smisao za lijepo. U to lijepo ide svakako i što je Felix još od djetinjstva svirao violinu. Sve to je oblikovalo u njemu želju da postane violinar, Geigenbauer.
Ali u čuvenoj školi za taj zanat u bavarskom Mittenwaldu nije prošao prijemni, njemačka strogost često je pusta rigidnost. Ali Felix Habel od želje nije odustao, nego je otišao nigdje bliže i nigdje drugdje nego u Cremonu, u grad koji je izrada violina proslavila po svijetu. U Cremoni je položio prijemni ispit u visokoj školi koja ima ime Scuola di liuteria di Cremona, gdje se uči umijeće pravljenja violina, gdje se Geigenbauer zove liutaio.
Mladić Habel je bio primljen u školu, koja se zove ništa manje nego Antonio Stradivari. A posrećilo mu se da živi u gradu gdje su violine gradili još i Nicola Amati i Guarneri del Gesù. Školovanje u Cremoni mu je otvorilo ono što mu Njemačka nije mogla otvoriti. Dala mu je spoznaju koju je prvi doveo do izraza Henryk Sienkiewicz, čiji jedan lik kazuje kako svaki pjesnik treba da ima dvije domovine, svoju vlastitu i Italiju.
Felix bi, po onome kako o Italiji govori, mogao biti primjer za potvrdu Goetheove riječi kako je u Italiji mjesečina ljepša nego u drugim zemljama sunce. U Cremoni je Felix živio osam godina, četiri nakon završene škole, potom je otišao u Abruzzo, najprije u Casoli di Atri, a potom se nastanio u Pescari.
Instrumenata je Felix Habel izradio preko osamdeset do sada. Od toga je šezdesetak klasičnih, i dvadesetak električnih. On smatra da ta brojka nije velika, ako se ima na umu da ih je Stradivari izradio oko hiljadu. Iako Stradivari violine nije baš sve izrađivao sam. Felix je, nakon godina učenja, traženja i traganja oblika i zvukova, danas uvažen i tražen liutaio dotle da radi samo po narudžbi.
Tako je svojim radom došao do toga da može živjeti od svoga umijeća i živjeti za njega. Iako cijena njegovih instrumenata nije visoka kad se poredi sa onima drugih proizvođača. Jedan prijatelj s kojim dijeli radionu u Cremoni, a živi u Londonu, prodaje svoje violine po 27.000 funti, dok Felix u Italiji svoje prodaje i za manje od pola te cijene.
Da izradi violinu trebaju mu puna tri mjeseca, a za električni kontrabas treba mu manje, budući da je to manje zahtjevan posao. Glavni proizvodi u njegovu poslu jesu violine, viole i vilončela. Nakon njih mjesta imaju neki neobični instrumenti, njegov izumi. Potom dolaze električne violine, električne viole i električna violončela i kontrabasi.
Pitao sam Felixa o instrumentu koji sam vidio kod Gila Dettorija na Sardiniji. Kazao je da je njegov graditeljski princip jasan: oblik je uvijek u službi funkcionalnosti. Drvo od kojega je načinjena harmonijska kutija je breza, priređeno u više slojeva, to je onaj dio koji se ne vidi. Ono što se vidi je izrađeno od javora, od one vrste koja se zove okati javor, Acer Saccharinum. Ta rijetka vrsta drveta, jedna od najrjeđih na svijetu, u strukturi sadrži kapi vode dospjele u stablo i u njemu očvrsle tako da površini drveta daju trodimenzionalan efekt. Na talijanskom se taj javor zove l’acero occhiolinato.
Od javora su načinjeni i dodaci “krilca” kontrabasa-baribasa, koja služe da se svirač o njih osloni. To su dvije kutije, šuplje, koje se mogu skinuti. Javor je nepreskočivo drvo u gradnji gudačkih instrumenta, javor ima status klasika. Pitao sam violinara Habela, koliko je izradio onakvih kontrabasa kakav posjeduje Gil Dettori na Sardiniji. Otišao je da uzme svesku u kojoj bilježi svoje prodaje, i našao da je onih mršavih i krilatih kontrabasa ukupno sedam na svijetu.
Felix Habel se bavi i teorijskim aspektima razvoja zvučnosti gudačkih instrumenata. On zastupa tezu da je period od 150 godina počevši od Andrea Amatija i Nicole Amatija, potom cijeli zreli Stradivari bilo vrijeme neprekidnog istraživanja i eksperimentiranja. U svom referatu na skupu pod nazivom “Liuteria 2.0” nadahnuto je branio svoj provokativni naziv diffusore acustico (nešto kao “nosač zvuka”) za violinu, koji je izazvao zgražanja kolega, jer Habel protivnike inovacija u građenju instrumenata naziva lažnim tradicionalistima i podsjeća ih da je sam Stradivari neprekidno istraživao i eksperimentirao sa različitim modelima prije nego što je došao do čuvene forme G, po kojoj je izradio slavnu violinu koja se čuva u Muzeju violine u Cremoni.
Habel naglašava da je istinska tradicija sadržana u razvijanju i inovacijama, te da je prednost našega vremena u mogućnosti da se pristupi mnoštvu ostvarenja najboljih istraživača i modernim tehnologijama, što sve omogućava primjenu novih spoznaja u svijetu violine. On sam je još prije završetka violinarskog zanata počeo raditi na razvijanju modela električne violine, koja bi se držala kvalitativnog, estetičkog i akustičkog kanona klasičnog violinarstva suprotstavljenih drugim električnim instrumentima industrijske izrade.
Habelov referat nije samo stručni prilog iz vlastitog iskustva, već je kritičko-teorijski komentar o stanju violinske nauke i vilolinarskog umijeća. U svom radu on govori o akustičnoj impedanciji pozivajući se na fizičare u koje nema sumnje. Habelov postulat: “Samo ondje gdje postoji dobra prilagođenost impedancije može doći do dobre transmisije; inače imamo posla sa odbijanjem, odnosno gubitkom!” Neka ne čitaju koji nisu upućeni u elektroakustiku.
Ima još. U jednom od naših telefonskih razgovora upitao me je Habel, jesam li možda poznavao Gorana Kuzminca. Potpuno me ošinuo tim imenom, izvučenim iz magle zaborava. Kuzminca sam upoznao, posve slučajno, u Zemunu, jedne godine među godinama osamdesetim. Bio je došao u Zemun iz Italije po neke dokumente, kazao je da se bavi muzikom negdje na sjeveru Italije.
Poslije mi je nestao s horizonta (a na njemu se samo pojavio) sve dok jedne godine u Rimu nisam čuo kako neki moji prijatelji pjevuše pjesmu “Stasera l’aria è fresca”, pa me upitali poznajem li autora. Rekao sam, ni autora ni pjesmu. Tek kasnije sam shvatio da sam autora bio upoznao, onako u letu, kao u snu, a za pjesmu tada nisam znao.
A onda, prošlo je bilo možda i dvadeset godina, u jednom restoranu blizu Castel Sant’Angelo, bili smo nas nekoliko jugovića na terasi restorana, na večeri s Predragom Matvejevićem, od jednog stola mi je prišao Kuzminac, i rekao svoje ime i da smo se sreli u Zemunu. Bio je u Rimu radi nekog koncerta, prepoznao je Matvejevića i pozdravio ga. Goran Kuzminac se s Habelom savjetovao oko gitara, a i sam je znao izraditi gitaru, načinio je prototip jedne. Preminuo je prije sedam godina, grob mu je u Trentu, na Cimitero monumentale.