Oktobra mjeseca 2022. Boro Kontić mi je u Sarajevu poklonio svoju knjigu s naslovom “Grebo”. Knjiga ima i podnaslov “Kratka biografija”. Nosim je ponekad i na Goliju, kad odem. Kratka biografija je to Zdravka Grebe, kako se u Bosni deklinira njegovo prezime. Kratka biografija je dobar podnaslov, jer se knjiga čita brzo, pa se učini kratka. Iako kratka nije, nego je još i šira i duža od običnih knjiga.
Ima 550 stranica formata 15,3 x 23,4 cm, i kad sam jednom prijatelju kazao tu neobičnost, on mi je rekao da ga taj podnaslov podsjeća na jednog gorostasnog pjesnika visokoga preko dva metra, koji je na književnom nastupu na Pivskim večerima poezije izišao na pozornicu i kazao kako će pročitati samo dvije minijature. I pročitao je grmalj svoje minijature u jedva dvije minute. Prisutni su se smijali njegovoj najavi i pojavi, a minijature nisu ni slušali.
Kratka biografija se opire čuvenoj riječi Kalimaha iz Kirene koju je pjesnik kazao iz iskustva rada u Aleksandrijskoj biblioteci, dakle da je golema knjiga golemo zlo (μέγα βιβλίον μέγα κακόν méga biblíon méga kakón).
Kontićeva igra sa “kratkom biografijom” nije puka dosjetka. Njegova knjiga je sastavljena od kratkih zapisa, bilježenih s namjerom da budu prilozi za biografiju Zdravka Greba. Početna namjera Kontićeva bila je da sa Grebom načini knjigu intervjua. Grebo se tome opirao više mjeseci, a kad je popustio, umiješao se neumitni izješa Vrijeme da prekine rad, jer se Grebo razbolio i nakon tri mjeseca umro. Onda je Kontić priredio ono što je slušao iz razgovora s njime. Ima i nekoliko intervjua, jednim intervjuom i počinje.
Knjiga je izišla u martu 2022, u izdanju Buybooka, a svih hiljadu primjeraka prodato je za desetak mjeseci. Boro Kontić je bio prisutan kad je prodat prvi primjerak, bio je tu i kad je bio prodat posljednji. Njegova radna memorija pamti da je prvi primjerak kupio Josip Muselimović u Mostaru, a posljednja dva primjerka je kupila Zinaida Nuhić u Stocu. Čudno je što izdavač nije još nije objavio novo izdanje, danas kad se knjige sve teže prodaju, a pojavila se jedna koja je brzo rasprodata.
Knjiga ima tri cjeline: bilješke i razgovori o životu i iz života Zdravka Grebe, najprije oni koji se odnose na vrijeme prije rata, pa onda oni za vrijeme rata i najzad oni poslije rata. Knjiga ima 33 poglavlja, svako je naslovljeno samo jednom riječju. Poglavlja imaju potpoglavlja, takva struktura čini tekst privlačnijim i, baštovani bi rekli, rastresitijim, lakše se čitaju kad im se odmah vide početak i kraj. Ako cijelu knjigu podijelimo ukupnim brojem poglavlja i potpoglavlja, dobiva se u prosjeku jedva dvije stranice po naslovljenoj cjelini.
A među tim cjelinama ima pravih dragulja. Nekoliko ih je koji bi se mogli razviti u dramski tekst ili iz njih načiniti film. Nezaboravna je ona s podnaslovnim naslovom “Roosevelt”. U njoj nekadašnji šezdesetosmaš Grebo, pravnik i fakultetski profesor, pet godina nakon što je dao ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije, profesor za više predmeta na Pravnom fakultetu, autor predloga Ustava Bosne i Hercegovine, već preko dvije godine žitelj mučenog grada Sarajeva, mučeni i sam, dobiva poziv da ode u Nizozemsku gdje će mu biti uručena nagrada za “četvorostruku slobodu”, ili kako je to sročeno na jeziku fondacije koja nagradu dodjeljuje, sa imenicom sloboda u pluralu, Four Freedoms Award. Ta se nagrada dodjeljuje u ribarskom mjestu Middelburg, iz njega su se Roosevelts nekada odselili u Ameriku.
I Grebo krene iz Sarajeva, godina je 1994, stigne u Berlin i ondje ga pjesnikinja Maruša Krese odvrati da se na dodjeli nagrade pojavi u farmerkama, džemperu i jakni vijetnamci. To što dolazi iz Sarajeva Maruši ne bude dovoljan razlog da se njen prijatelj pojavi u sarajevskom radnom i ratnom ruhu (ona je u Sarajevo za vrijeme rata išla barem triput te nije neupućena dakle), nego ga povede u neku luksuznu radnju gdje se dobro istroše, kupivši skupo svileno svečano odijelo, pa uz njega prikladne dvije košulje, pa najzad i cipele Bally.
Tako opremljen stigne Grebo u to mjesto Middelburg, gdje se, sutradan u katedrali, dodjeljuju te nagrade za četiri slobode. Među pet nagrađenih su i Dalaj-Lama i Sadako Ogata. Sve je u tom opisu nepreskočivo, ali je nezaboravna zgoda kad Grebo umakne osiguranju, priđe Dalaj-Lami i pozdravi ga: “Ja sam Zdravko Grebo iz Sarajeva.” A Dalaj-Lama s nokta odgovori: “Ne morate se predstavljati, ja vas znam iz vaših prethodnih života.” Grebo je poslije žalio što ga nije pitao o tome šta je sve bio u tim životima.
Drugi prizor je porazno ilustrativan: kraljica Julijana, glavna pokroviteljica dodjele nagrada, izdvaja Grebu za poseban stol i pita ga “kako je taj užas kod vas bio moguć”, kad je eto i Tito, kaže, bio Srbin, a žena mu je bila Hrvatica, i brak im je bio uspješan. Tako rekne holandska kraljica godinu dana prije srebreničke strave.
Ima još. Nagradu za “četiri slobode” čini medalja i nema nikakva novčanog iznosa. Grebo kazuje da to laureatima ne bi ni bilo važno, jer su svi koji nagradu dobiju uvelike već slavni i bogati. I na ovo ima još. Grebo, nakon što dobije medalju, ode u hotel da uzme svoje stvari, a recepcioner mu kaže da su mu vindjakna, džemper i farmerke u hotelskom depou, i da ih može dobiti tek kad plati hotelski smještaj. Tako, završava Grebo potpoglavlje “Roosevelt”, otkupim ja svoje stvari, to jest radnu odjeću za boravak u opkoljenom Sarajevu.
Kontićeva “kratka biografija” Zdravka Grebe je dokument bez kojeg se ne može stvoriti mjerodavna predstava o četvorogodišnjoj opsadi i ubijanju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Knjiga je najmjerodavniji pogled na život pod granatama i snajperima, u gladi i poniženju, i taj pogled nije odozgora, nego je iznutra i odozdola. Grebo je u svom gledanju često usamljenik da ga takvoga nema na svijetu, ponekad u tome liči na siroče Jevseja Klimkova sa prvih stranica romana “Život suvišnog čovjeka” Maksima Gorkog.
Zdravko Grebo ne mitizira i ne mistificira. Studentske proteste šezdeset osme u Sarajevu ne povezuje sa onima u Evropi. Ovdje se tražilo više socijalizma i manje “crvene buržoazije”. Šezdesetosma je bila ljevičarska pobuna, a osamdesetosma je bila nacionalistička. Ostavka na članstvo u CK SKJ bila je svakako znak rezignacije i na nove studente u Beogradu, koji su pred Skupštinom Jugoslavije masovno uzvikivali: “Dajte nam oružje, idemo na Kosovo!”
U nastojanju da dade prilog ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine kao države građana, a ne kao zajednice konstitutivnih naroda Grebo liči na čovjeka što tjera vjetar beretkom. A najviše liči na građanina iz vremena humanizma koji je shvatio da u njegovu prisustvu propada građansko pravo. I da u tome propada onoliko građanstva i građanskosti koliko je neophodno za osnovu zakona zajednice. I za pravičnost, koja je duša, snaga i život svih zakona.
Grebo i Kontić, dva kompetentna pravnika, načinili su ovu knjigu zapravo u četiri ruke. Imajući u vidu šta se sve dogodilo i šta se danas događa u Bosni i Hercegovini, razna bezakonja i pljačke imajući u vidu, čovjek mora misliti na riječ cara Trajana koji je o carskoj ličnoj blagajni kazao da sliči slezini ljudskoga tijela: što ona više raste, to ostalo tijelo više mršavi.
Bosna i Hercegovina, o čijim se granicama u Hrvatskoj i u Srbiji u vrijeme rata redovno govorilo s nipodaštavanjem, te kako su avnojske, te komunističke, te neprirodne, a ona je jedina jugoslavenska republika čije granice nisu avnojske. Jedina, a granice svih drugih republika i pokrajina jesu avnojske.
Boro Kontić je u svom novinarskom poslu najduže bio na radiju, usmenost ga je učinila velikim imenom Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ali njegov opus magnum je ova knjiga o Zdravku Grebi. Pisana nepotkupljivo jasno, a odmjereno i stalno gospodstveno o lijepim a bogme i o strašnim godinama punim nemilosnih zlikovaca i ubijanja, čitava knjiga je štivo odanosti svom profesoru, prijatelju i ratnom drugu, koji ni u najtežim trenucima nije izdao čovječnost. I koga ni u jednom času nije izdala vedrina. Molimo izdavača da ovu knjigu opet štampa, da je imaju i oni koji nisu stigli da je nabave, jer se brzo rasprodala čim je izašla. Ja je imam, i bojim se da je ne izgubim.