Sve u svemu, ispada da su bitku na Sutjesci definitivno dobili četnici. Oni danas vladaju cijelim područjem nekadašnje legendarne partizanske borbe za goli život. Spomenik na Tjentištu zapušten je i živo je čudo kako ga niko iz četničke kamarile nije srušio. K tome je i ona junačka vojska koja je izrasla iz borbe na Sutjesci, godine 1992. pogazila svoju časnu dužnost i vrgnula se u pomagače etničkog čišćenja i masovnih zločina na civilnom stanovništvu. Ovo što slijedi primjer je iz moje rodbine.
Ifeta Kurtanović iz Vrsjenica kod Sjenice udala se u jesen 1989. u Jeleč kraj Miljevine, u opštini Foča. Ifeta je meni prva bratučeda, njen otac je Hanefija, brat moje majke Zejne. Ifeta se udala za Kema Nikšića i vjenčali su se u mjesnoj zajednici Miljevina. Ja sam tada otputovao za Brazil i nisam znao ništa o Ifeti i njenoj udaji. Marta 1990. rodila se Ifeti i Kemu kćerka Lejla, a oktobra 1991. sin Muamer, jedno i drugo u Jeleču.
Aprila 1992. u Bosni se zaratilo, četnici su u dvije sedmice zauzeli Foču počinivši sablasne zločine nad civilnim muslimanskim stanovništvom, i krenuli u osvajačke pohode na zapad. Dana 29. aprila, nakon nekoliko dana pod granatama, stanovnici Jeleča su napustili svoje kuće i otišli u planinu Husat iznad Jeleča.
Muškarci, žene, djeca sve što je hodalo na dvije noge, i ono što je moglo držati štap u ruci, pobjeglo je u planinu. Stoku je potjerao ko je mogao. Ifeta je imala dvogodišnju kćer i šestomjesečnog sina na sisi. Muškarci su stražarili nad zbjegom. Oružje im je bilo bijedno, pokoja lovačka puška, jedva neki pištolj, i poneki nož.
Pet dana nakon što su otišli u planinu, četnici su upali u Jeleč i pobili sve što je ondje ostalo: 85 civilnih žrtava je palo samo toga dana. Među njima je više od pola bilo žena, djece i staraca koji još nisu uspjeli da pobjegnu. Ni oni koji su izbjegli u planinu nisu imali zaštite ni mira. Šestoga maja je uhapšen i Ifetin muž Kemo sa sinom svoga strica Seadom. Uhapšeni su odvedeni u Kalinovik.
Većina hapšenja je bila udešena tako da bi muškarci bili pozvani u policijsku stanicu na saslušanje, a kad bi se tamo pojavili, bivali bi zadržani. Dakako, uhapšene su i desetine drugih, nenaoružanih muškaraca razne dobi, koji su se sklonili u planinu. Zarobljene civile su policajci saslušavali najprije u Kalinoviku, pa su onda neke slali u Bileću, a odande ih prebacivali u zloglasni Fočanski zatvor.
Kemo Nikšić je, nakon dvije sedmice zatočeništva u Bileći, vraćen opet u Kalinovik. Odande je, putevima kakvi se samo u ratu načine, došao poziv Kemovoj i Seadovoj familiji da zarobljenima donese odjeće za presvlaku. Tu je odjeću Kemu odnijela majka Aiša, a Seadu supruga. Kemo je, za kratkog viđenja, ispričao majci kako je možda imao i priliku da pobjegne, ali se nije usudio, jer je znao da bi mu zločinci nakon toga pobili i roditelje i ženu i djecu. Istoga dana su i Kemo i Sead zajedno sa drugim zarobljenicima kamionom prebačeni u Foču, u nekadašnji Kazneno-popravni dom.
Vijesti o njemu Ifeta je imala malo, a one što su dolazile bile su i oskudne i nepouzdane. Danas se zna da je 17. septembra 1992. kamionima dovezeno osamdesetak zarobljenika pred površinske jame mrkog uglja u Miljevini i postrijeljano. Prije nego što su se u Foči popeli na kamione rečeno im je da idu na razmjenu. Bili su ne samo nenaoružani, već i iznureni od svakodnevnog mučenja i batinanja, koja su bila ušla već u peti mjesec.
Ifeta je krajem jula, sa zbjegom od preko 2.800 ljudi krenula za Sarajevo. Imala je svega četrdesetak kilograma težine. U planini je ostalo dvadesetak koza, tri krave, petoro teladi, pet volova i petnaest konja. To je bila imovina njena i Kemova. Kemo je radio na izvlačenju drveta u šumi, pa je imao konje za izvlačenje odsječenih stabala ili pripremljenih cjepanica.
Golema debla je izvlačio volujskom zapregom, posao koji se u Bosni zove furman, a cjepanice je izvlačio na konjima pod samarom. Ovo potonje se u Bosni zove šajta. Sva stoka koju su imali i drugi u zbjegu, i ona za vuču i ona za mužu, ostala je u planini na plijen palikućama i ubicama koji su progonili one koje nisu stigli ubiti.
Zbjeg usplahirenih i prestravljenih žena s djecom i nešto nezatočenih muškaraca išao je prema Bjelašnici i nakon sedam dana i noći stigao na Igman. Usput se Ifeta, igrom ratne bježanije, srela sa familijom svoga bliskog rođaka Ćerima Rahića koji je barem trideset godina živio na Tjentištu, pa je pred četničkim zlikovcima izbjegao na Vučevo da bi odande krenuo ka Sarajevu.
Ifeta s djecom, svekrom i svekrvom srela se sa Ćerimovom suprugom i kćerkom kod sela Dragomilića, na putu iz kraja u koji se više nikad neće vratiti. Sedam dana i noći je trebalo da stignu na Igman. Ondje će je dočekati brat Hido, i prebaciti u Butmir. Za sve to vrijeme Kemo je zatočenik zloglasnog Kazneno-popravnog doma u Foči, koji je prema iskazima svjedoka u tribunalu u Haagu bio zapravo koncentracioni logor za muslimane.
Sve je tamo bilo pripravljeno za torture i zlostavljanja zatočenika. I sve je vodilo raščovječenju zatočenih. Upravnik logora je bio Milorad Krnojelac, do rata nastavnik u fočanskoj gimnaziji. Uz njega su bili Mitar Rašević i Savo Todović. Izvršilaca i batinaša je bilo raznih, sudski procesi nekima još nisu završeni. U Haagu je Krnojelac osuđen na petnaest godina zatvora.
Otac Ifetin Hanefija Kurtanović, nakon višemjesečne strepnje za kćerku i njenu familiju, dobio je negdje početkom avgusta 1992. vijest da je Ifeta živa i da su joj djeca živa te da se domogla Sarajeva. Njegovo srce je te godine posve oslabilo, te je sa svega 64 godine otišao sa ovoga svijeta. Hivzo, sin Hanefijin, ljekar, pričao mi je da je Hanefijin infarkt u Sjenici načinio da mu je srce bukvalno puklo.
Ifeta je u Jeleču živjela tri i po godine, a onda je ostala udovica. Četnici naših dana zapalili su joj kuću i spalili cijelo selo Jeleč. Sva ona spomenuta stoka, koju je s mužem potjerala među kolibe u planini ostala je ondje kad je sa zbjegom krenula za Sarajevo. Kosti njenoga muža nađene su 2004, sa još sedamdesetak drugih postrijeljanih u površinskom kopu rudnika mrkog uglja Miljevina. Bila je pozvana u Visoko da vidi kosti Kemove koje su forenzičarima i drugim stručnjacima služile za DNK identifikaciju umrloga. Djeci je za tu svrhu uzeta krv.
Danas Jeleč, pitomo mjesto u dolini između planina Zelengore i Lelije, stoji još sa svojim ruševinama i ranama, vidljivim i nevidljivim, sa jedva kojom obnovljenom kućom. Četnici, koji su 1943. doživjeli poraz od partizanske vojske, šezdeset godina kasnije uspjeli su tu vojsku okrenuti na svoju stranu, i ona im je čak pomagala u zločinima.
Četnici iz Drugog svjetskog rata, koji su sebe naknadno proglasili antifašistima, a tu tvrdnju njihovi današnji simpatizanti unijeli i u zakone u Srbiji, danas vladaju polovinom Bosne i razulareno šire svoje priče o oslobođenju. Podižu spomenike i spomen ploče masovnim zločincima. Za njih i njihove pretke Dubravka Stojanović je kazala da su jedini antifašisti koji su poraženi u Drugom svjetskom ratu. Oni se sad i diče svojim djelima u bosanskom ratu.
Jeleč, Zelengora i čitavo područje bitke na Sutjesci sad je pripalo njima. Za njih bi se načelno moglo reći da su im preci otišli u partizane, a potomci im se vratili iz četnika. Ne bi me iznenadilo da takvi u svoju podršku pozovu i njemačke neonaciste, te da im ponude Zelengoru, eto na devedeset i devet godina. Svijet je danas takav da takve stvari u njemu ne samo prolaze nego su i poželjne. Moja Ifeta i njezina djeca su takvo četničko oslobađanje osjetila više od mnogih drugih, a ima sila drugih koji su prošli još i gore.