Dok je moja kćerka Alja Gudžević ovoga maja bila u bolnici u Berlinu, u Sarajevu je iz štampe izišla knjiga koju je prevela prije više godina. Knjiga ima naslov “Farukov posljednji penal”, autor joj se zove Gigi Riva. Gigi Riva je pisac, od onih koji se u našem jeziku često zovu publicisti, i novinar je. Nije u srodstvu sa nekadašnjim Gigijem Rivom, velikim igračem Cagliarija i talijanske reprezentacije.
Faruk iz naslova knjige je Faruk Hadžibegić, nekadašnji centarhalf libero jugoslavenske reprezentacije, igrač Sarajeva, Betisa, Sochauxa, Toulousea. Knjigu je izdala izdavačka kuća Art Rabic u Sarajevu, a glavni čovjek te kuće je Goran Mikulić. Moja kćerka je izdavaču ustupila prevod pro bono, a ovo pišem zato da objavim da je knjiga zanimljiva i za nas koji smo mislili da sve znamo o onome što u njoj stoji.
Ako i znamo sve, iz knjige ćemo saznati da nam to nije dovoljno. Ovakva kakva je, knjiga je i svojevrstan kompendij jugoslavenske nacionalističke pošasti devedesetih godina prošlog stoljeća. I da javim da se Farukov penal vratio kući, u Sarajevo, glavni grad zemlje koja je sa izvođenja penala nedavno izborila da igra na Svjetskom prvenstvu.
Penal u naslovu je onaj koji je Faruk Hadžibegić izveo u penal-seriji četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva Jugoslavija – Argentina, igrane 30. juna 1990. u Firenci. Farukov penal je bio posljednji i Faruk je penal izveo loše te mu je golman Argentine Sergio Goycochea udarac odbranio. Poluvisoko u golmanovu lijevu stranu.
Hadžibegićev promašaj je trideset i šest godina već predmet mitizacije i mistifikacije. Proizveden je u fatalni propust koji bi, da se nije desio, mogao ništa manje nego spasiti državu Jugoslaviju. I dandanas Hadžibegić sluša od graničnih službenika i saobraćajaca, od raznih ni-rod-ni-pomozbog pametara, vazda isto: e, da si samo onda dao onaj penal, drugu bismo sada pređu preli. Jer bi, i to se rahatlokumice smatra za neupitno, Jugoslavija osvojila prvenstvo svijeta, i ne bi se raspala, jer se svjetskom prvaku, jelde, država ne može raspasti.
A da je Hadžibegić iz onoga penala dao gol, bilo bi tek neriješeno, pa bi se serija morala nastaviti. To svi zaboravljaju ili su zaboravili, e da bi im se poklopilo sa proročkim nedonoščetom u njima. A prije Hadžibegića promašili su penale Stojković i Brnović, gol su dali samo Prosinečki i Savićević. Za Argentinu su promašili i Maradona i Troglio. Svi se ti promašaji ne spominju, fatalnim je načinjen samo Hadžibegićev.
Mistifikacija ide dotle da ju je preuzeo i sam Faruk. Svakako autosarkastično, ali i kajno i pokajno. Prema svjedočenju samog autora knjige, četiri godine nakon rečenog penala, u Strasbourgu je, prilikom predstavljanja neke njegove knjige, autoru prišao čovjek, predstavio mu se i kazao kako je on svojim penalom srušio Jugoslaviju. To je bio Faruk Hadžibegić.
Promašeni penal u Firenci nije Hadžibegiću bio jedini na jedinom svjetskom prvenstvu gdje je igrao. Šesnaest dana ranije, 14. juna 1990. u Bolonji, promašio je i penal protiv Kolumbije. U 80. minutu pri rezultatu 1:0 za Jugoslaviju (čudesno lijep gol dao je Davor Jozić, drugi Sarajlija). Čudoviti i jedinstveni golman René Higuita lako je uhvatio loše udarenu loptu Hadžibegićevu. I inače je u grupnoj fazi takmičenja Hadžibegićev parnjak u half liniji Davor Jozić bio najbolji jugoslavenski igrač, u prve dvije utakmice bio je jedini strijelac, s dva gola.
Gledao sam na stadionu oba ta Hadžibegićeva penala, u Bolonji i u Firenci. Kod drugoga bio sam blizu terena. Sa mnom je bio i brat moje žene. Strašna vrućina je bila takva da bi se u Sandžaku govorilo kako kokoši pri njoj nose kuhana jaja, a negdje drugdje bi se reklo da se na toj žegi iz krava izmuza mlijeko u prahu. Tako je bilo i četiri dana ranije u Veroni. Ali je Jugoslavija pobijedila Španiju, pa se vatra zaboravila, sve što prođe biva lijepo.
Ostalo mi je, sve u svemu, nedokučivo zašto je moja kćerka odlučila da prevede ovu knjigu. Vidjela ju je na mom stolu iste godine kad je objavljena u Italiji. Valja reći da je Rivina iste godine najprije objavljena u Francuskoj, to francusko izdanje nisam još vidio. Kad je završila prevod (a klonila se da mi ga pokazuje), pitao sam dvojicu izdavača u Hrvatskoj bi li knjigu objavili. Obojica su odbili, uz neuvjerljiva obrazloženja. Onda se pojavio Goran Mikulić i evo već je upriličio predstavljanje knjige u Sarajevu, 23. juna.
U Sarajevo će doći autor, svakako i penaldžija Faruk, ali prevoditeljica neće moći, a neće ni njen otac, koji je Farukov penal vidio s daljine od tridesetak metara. I vidio je iz blize blizine kako Ivica Osim odlazi u svlačionicu, da ne bi gledao izvođenje penala. (Otvorena zagrada: između štampane i online verzije ovoga teksta dobio sam od izdavača vijest da je sarajevska prezentacija knjige odgođena za drugu polovinu septembra. Zatvori zagradu).
Izvođenje penala kao izlaz da se neriješena utakmica riješi, jugoslavenski je izum. Primijenjen je 14. avgusta 1952. u kup utakmici između NK Kvarnera (danas NK Rijeka) i NK Proletera iz Osijeka (danas NK Osijek). Utakmica je završena neriješeno, pa se odredbom Nogometnog saveza Jugoslavije pristupilo izvođenju penala. Dalje je prošao Kvarner. Jugoslavenski izum je u primjenu izvan Jugoslavije ulazio sporo i stidljivo.
Najprije su ga primijenili Talijani pa Švicarci. UEFA ga je uvrstila u takmičarska dokumenta tek 1970, a FIFA 1982. Prva utakmica na svjetskim prvenstvima odlučena izvođenjem penala bila je ona između Njemačke i Francuske u polufinalu u Španiji. Otada ih je sve više. Najveći golman Ljev Jašin, odbranio je 150 penala. A branio je samo penale koji su dosuđivani za vrijeme igre, jer u vrijeme njegova branjenja neriješene utakmice se nisu odlučivale penalima. Koliko li bi ih tek imao odbranjenih da su se nakon produžetaka izvodili penali. Među golmanima koji su najbolje branili penale neizostavno je ime José Alberto Pérez, Argentinac koji je, kao golman River Plate u dvije godine odbranio 14 penala uzastopno!
Izum penala, koji se u našem jeziku najčešće zove jedanaesterac (valjda po epskoj analogiji s desetercem), pripada Ircu Williamu McCrumu. Ovaj je bio bogati proizvođač lana, pripovjedač, igrač kriketa i golman malog kluba Milford Everton iz okruga Armagh, koji je igrao u prvoj sezoni irskog prvenstva 1890/91. McCrum sigurno nije bio vrhunski golman, jer je njegov Milford Everton završio prvenstvo na dnu tablice bez bodova, s učinkom od deset postignutih i 62 primljena gola, te je odmah ispao iz lige.
Ostalo je zapisano da je McCrum bio frustriran i ljut na stav “pobijediti po svaku cijenu”, što je smatrao trovanjem čarobne nogometne igre, jer se tom devizom gazilo viteštvo, budući da je dovodilo do prekršaja i sve veće grubosti. McCrum je bio u položaju da nešto učini protiv toga gaženja, jer je imao važnu funkciju u Irskom nogometnom savezu. Godine 1890. podnio je Savezu predlog o “kaznenom udarcu”. Jedanaest metara je, vjerovatno, uzeto i prihvaćeno po načelu da svaki od jedanaest igrača “dobije” po metar.
Predlog je odmah naišao na oluju negodovanja. Štampa, funkcioneri i igrači javno su ismijavali “Irčev predlog”, i smatrali ga uvredom časti svih koji igraju fudbal. Neki su komentatori predlog čak prozvali “smrtna kazna”, implicirajući da bi to predstavljalo smrt igre kakvu poznaju. I tako dalje. O tome ima cijelo poglavlje u knjizi Clarka Millera o povijesti jedanaesterca. Na sjednici Vijeća Engleskog nogometnog saveza, održanoj u Londonu 21. januara 1891, prihvaćen je irski predlog i preporučen Međunarodnom odboru. Tako je rođen kazneni udarac s jedanaest metara.
Rođen je kao kazna, i dugo je bio samo kazna. Danas je uz kaznu i rješenje. U rješenja ga je uvrstio Nogometni savez Jugoslavije, a svijet ga je prihvatio te ga dobro učvrstio. Penali su Jugoslaviju izbacili sa posljednjeg svjetskog prvenstva na kojem je učestvovala. Posljednji od njih je promašio Faruk Hadžibegić. U Rivinoj knjizi se spominje da je, zbog toga promašenog penala, jedan čovjek iz Klisa pucao sebi u sljepoočnicu.