Priče iz susjedstva
Volim pustinju, skoro pa da ju obožavam, ali ne volim pijesak. Svojevrstan je paradoks na djelu. Kako imati sklonost prema nečemu ako je to nešto – u vlastitom doživljaju idealno tipske verzije dotičnog predmeta štovanja – desupstancijalizirano od svoje temeljne, intrinzične kvalitete, odnosno svojstva koje ga određuje i definira po sebi? Recimo, kako voljeti kafu, a ne podnositi kofein? Ili, imati afinitet prema pivu, ali ne trpjeti alkohol.
Ipak, očito da može. Jer upravo je tako meni s čarobnim mjestom zvanim pustinja, a koja je skoro pa sva od pijeska što ga baš i ne podnosim. Stvarno, neprijatno se naježim već pri pomisli na pješčane plaže, za mnoge ultimativne slike realiziranog raja na zemlji. Meni su pak osjećaj pijeska na koži, recimo kada se suši na stopalima, ili pješčana zrnca što mi proklizavaju između prstiju, metafore za jezu i neugodnost.
Nisam znao da volim pustinju sve dok u nju nisam kročio. Do tada ju, posredovanu književnim, fotografskim i filmskim slikama, naprosto nisam previše doživljavao. No, prvi susret uživo bio je i ljubav na prvi pogled i dodir. Bilo je to u pustinji Thar, prirodnoj granici koja razdvaja sjeverozapad Indije od jugoistočnog dijela Pakistana, u ljeto 2014. Zovu je još i Velika indijska pustinja jer se prostire na više od 200 hiljada kvadratnih kilometara.
Daleko od toga da se radi o idiličnom mjestu. Pustinja može biti višestruko opako mjesto. Usto, Thar je i osjetljiva geopolitička točka. Već je decenijama poprište napetosti i povremenih eskalacija vojnih sukoba manjeg i većeg intenziteta između Indije i Pakistana, zemalja koje nisu u dobrosusjedskim odnosima. Prepričavaju se i tragični slučajevi ekscentričnih pustolova sa tzv. zapada kojima je na pamet pala ne baš pametna ideja da pokušaju prepješačiti Thar, pa su potom nastradali bilo od jedne ili druge vojske čije su do zuba naoružane postrojbe raspoređene uzduž i poprijeko rubnih točaka te pustinje.
Međutim, ništa vas od toga ne bi trebalo i smjelo zabrinuti ako ste, kao što sam to bio ja, običan turist zainteresiran da jedan dan i potencijalno noć provede krećući se i boraveći između čarobnih dina Thara. Tada ćete u lijepom indijskom gradiću imena Jaisalmer unajmiti vodiča-vozača s prikladnim terenskim vozilom napunjenim velikim količinama pitke pakirane vode. On će vas u omanjoj grupi od pet-šest ljudi provesti djelićem pustinje, odvesti da vidite tamošnje mrtvo, a onda i živo selo te potom, ako to želite, smjestiti na deve, ta drevna mitska bića, da vas u šarmantnom gegu lagano zanjišu prema sumraku na krajnjoj liniji horizonta.
Nakon toga slijedi skromna beduinska večera uz vatru i spavanje pod pustinjskim zvijezdama, nebeskim svodom koji je nenadmašan, neusporediv. Možda se desi avantura, pa nenadano izbije pustinjska oluja koja u sekundi prekine spomenutu idilu, toliko zakovitla pijesak da se prst pred nosom neće vidjeti. Ipak, ništa se loše desiti neće, sve je to upakirano kao mogućnost pod okriljem industrije suvremenog turizma, pod nadzorom i kontrolom.
Ponavljam, ništa o pustinji nisam znao i ništa od nje nisam očekivao sve dok se u njoj nisam obreo tog augusta 2014. No tada sam ju na prvu osjetio i nepovratno zavolio. Zapravo, ono što mi se intrinzično dopalo s tim u vezi osjećaj je radikalne izmještenosti, premiještanje u okruženje neusporedivo s bilo kojim drugim mi poznatim. Pretpostavljam da je nešto slično na djelu u iskustvu dubinskog ronjenja, kretanju prema dnu mora i oceana, u toj radikalnoj podvodnoj tišini s nestvarnim prizorima života duboko ispod površine vode.
Izostanak bilo čega poznatog u vidokrugu, dokle god ti pogled seže, gotovo pa apsolutna praznina ispunjena tek zlatno žutim pijeskom, kod mene je izazvala iskustvo radikalnijeg suočavanja s vlastitim strahovima i limitima. Neka ugodna, afirmativna neugoda bila je na djelu. Možda nekakvo uporište za onu čuvenu Kantovu kategoriju zvanu Unheimlich. Sjećam se besmislenog osjećaja smiraja i olakšanja kada sam u daljini ugledao minijaturnu siluetu objekta nalik dalekovodu. U mome doživljaju u tom trenutku taj je objekt simbolizirao poznati mi svijet koji je ostao iza mene, s pripadajućim znakovima i simbolima, domaćim i sigurnim poretkom realiteta iz kojega sam stigao u pustinju.
A kakav mi je tek šok izazvao beduin-šetač koji se, u mojoj percepciji, pojavio niotkud, krećući se prema nekud-nigdje. No to je tek moj, pogrešan, doživljaj jer su odlučne kretnje tog čovjeka koji nas je mimoišao na svega pedesetak metara udaljenosti ne pogledavši nas, jasno i nedvosmisleno upućivale na meni teško dokučiv smisao i cilj kretanja. Čovjek se očito precizno kretao, smisleno išao od imaginarne točke A prema nekoj točki B. Druga je stvar što ja te točke, bez iskustava snalaženja u pustinjskom okruženju, nisam mogao, a ni znao, prepoznati.
Iskustava vezanih uz pustinju Thar sjetio sam se nedavno, prije par sedmica, putujući Egiptom. U tamošnjem dijelu Saharske pustinje koju presijeca moćni Nil, opisana su se sjećanja nadopunila novim dimenzijama. Tada sam prvi put do sada pustinju jasno vidio iz zraka, sa visine, po danu leteći avionom propelercem ispod oblaka na relaciji Kairo-Aswan. U Aswanu, najjužnijem egipatskom gradu prema granici sa Sudanom, ćemo se potom ukrcati na riječni brod za krstarenje Nilom, krećući se nekoliko stotina kilometara nizvodno prema današnjem Luxoru, a nekad drevnoj staroegipatskoj Tebi, središtu Srednjeg i Novog kraljevstva faraona.
Avion je letio dovoljno nisko kako bi se lako mogla razaznati čudesa koja kreira Sahara u kontaktu s Nilom. Velika područja zelenih oaza lijevo i desno od moćne rijeke svih rijeka, u dodiru s beskrajnom površinom zlatno žute pustinjske prašine koja se rasprostire unedogled. Ali i na tom prostoru prividnog odsustva bilo čega živućeg, povremeno se pojavljuju jasne manifestacije organiziranog života.
Nekakva mjesta usred pustinje, gradići umotani u prepoznatljivu nisku arhitekturu, zgrade i nastambe prljave glineno smeđe boje. A oko takvih urbanih pustinjskih oaza veće i manje, šire i uže ceste u moru pijeska, očiti znakovi postojeće komunikacije. Živi se i u pustinji, u uvjetima i okolnostima nama teško zamislivim, predstavljivim i razumljivim.