Iz Ivine musandre
Mjesec nazvan po cvjetanju lipa približavao se svome kraju, godina je nastupila četrnaesta u dvadesetom stoljeću.
Nekoliko mladića hoda kejom Miljacke, pomno zagledajući sarajevske mostove i raskrsnice.
Na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu, Ivo Andrić sluša predavanja na Odsjeku za istoriju.
Uz njega je onaj mladić snimljen na fotografiji članova Štrajkačkog odbora đačkih demonstracija u Sarajevu, s polucilindar-šeširom na glavi, Vojmir plemeniti Durbešić, dobri drug s kojim je bio i na bečkoj Univerzi. Vojko, kako ga u pismima oslovljava Ivo, zadesio se u posjeti kod porodice Czartorsky kad se u predvečerje 28. juna iz grada vratila stara gospođa Czartorsky i rekla, obraćajući se izravno Durbešiću: Vaši su u Sarajevu ubili Franza Ferdinada, zašto je išao tamo?
Iste večeri, Ivo polazi vozom za Zagreb.
Nije ponio ni studentski indeks iz Bonerowske ulice na broju 12, gdje je nastanjen kod porodice Irzykowski – od tolikog Krakova, dvojica studenata iz Bosne našli su smještaj kod Poljaka koji su imali izvjesnu vezu s njihovom domovinom: stanodavka Helena udova je Aleksandra, viteza ordena Franje Josipa, pokojnog sudskog pristava u Tešnju i predsjednika Okružnog suda u Banjaluci.
Zašto je te večeri pobjegao iz Krakova, zajedno s Michaelom Martensom, to bi bilo jedino moje pitanje Ivi, kad bi piscu u nekom imaginarnom susretu bilo moguće postaviti samo jedno pitanje.
Prve vijesti o atentatu u Sarajevu govorile su da su atentatori neki đaci. Dan poslije krakovski list Czas donosi imena Gavrila Principa i Nedeljka Čabrinovića kao počinilaca ubistva nadvojvode Ferdinanda, ali Ivo se tada već primiče Zagrebu. Otkuda bojazan da će policijska istraga doprijeti i do studenta u Poljskoj? Zašto je u svojoj mladalačkoj naivnosti mislio da će biti sigurniji ako dođe bliže svome zavičaju? Podozrenje ima svoju predistoriju.
U priči Buna, đak Petar Kolak, alias Ivo Andrić: Još kao gimnazista bombardovah kamenjem magistarske prozore i u jedan nezaboravan sumrak pridržavah – dok nada mnom zviždahu žandarski meci – mlada radnika, koji je umirao bez glasa i s krvavom pjenom na usnama…
Katarina Andrić: Nema ga danima kući. Malo dođe, malo ode. Zgrabi samo komad ‘ljeba pa izleti. Ništa ne govori. A tek sam kasnije i to od drugih doznala da je Ivo bio kolovođa svemu tome.
A to su bile đačke demonstracije i štrajk, kod sarajevske Katedrale spaljuje se mađaraska zastava, pjeva se Hej, Slaveni, vodi težak okršaj s policijom. Ivo je, sasvim gospodstvenog izgleda, snimljen fotografskom kamerom kao jedan od članova Štrajkačkog odbora. On je taj koji drži ganutljiv govor pred đacima na željezničkoj stanici kad ispraćaju druga Sadiju Nikšića kao izbačenog iz škole zbog sudjelovanja u đačkim protestima. Kao svjedok pozivan na suđenje đaku Milošu Pjaniću, optuženom za sudjelovanje u neredima tokom demonstracija.
Sve je u Sarajevu tih austrougarskih godina počelo s književnošću.
Ivo veli da su to isprva bili literarni kružoci koji su tajno okupljali đake da bi se uzajamno pomagali. Prema propisima Zemaljske vlade u Sarajevu, đaci se nisu mogli organizovati u ono što danas nazivamo udruženje građana, zabranjeno im je bilo posjećivanje političkih skupova i zaprijećena kazna zbog toga bila je ispisivanje iz škole. Iz tih kružoka nastale su dvije organizacije napredne omladine, jedna je imala prefiks hrvatska, predsjednik joj bio Ivo, a druga se zvala srpska. On je bio od onih omladinaca koji su zagovarali i postigli ujedinjenje ove dvije organizacije, koja se još nazivala i jugoslovenska. Ivin drug iz tih dana, Drago Ljubibratić, zapisao je o njemu kasnije da je „taktičkim držanjem znao da otklanja nesuglasice i zbližava đake, a već je imao i književnu reputaciju među njima i uživao je naročit ugled i povjerenje“.
To su začeci jugoslovenstva kao političke ideje kod Ive. Za života je činio mnoge kompromise, bivao oportunista i karijerista, ali jugoslovenstvo nikad nije napustio.
Tako je nastajalo ono što danas označavamo nazivom Mlada Bosna[1] jer u to vrijeme školarci nisu imali neko ime, naziv za međusobno povezivanje. Mislim da je taj naziv tajnoj đačkoj organizaciji dao kasnije Božidar Purić u Zabavniku krfskom, i to po onoj italijanskoj La đovina Italia, prisjećao se Ivo kasnije. Mlada Bosna zasigurno nije bila organizacija, nije to bio ni pokret, kako se danas najčešće opisuje i predstavlja. Michael Martens je, izgleda, prvi koji daje precizno određenje đačkih i mladalačkih stremljenja tog doba kad pridaje odrednicu političke struje. Osloboditi južnoslavenske narode od austrougarske vladavine i ujediniti ih u jednu državu, to bi se moglo dati kao sukus glavnog cilja mladobosanaca.
Tih se godina događaju atentati na ministre i banove, mladim buntovnicima ubistva su bila potpuno prihvatljiv metod za ostvarivanje ideala, znatno efikasniji od pisanja protestnih pisama. U dnevnik zaplijenjen od policije Ivo je zapisao:
Danas je Luka Jukić počinio atentat na bana Cuvaja. Kako je lepo da se zatežu tajni konci dela i bune. Kako radosno slutim dane velikih dela. Bez čednosti i dobrote prolazi moj život. Ali volim dobre. Neka žive oni koji umiru po trotoarima onesvešteni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju bunu i smišljaju uvek nove varke. A ja to nisam. A neka žive i oni.
Da se planira i priprema ubistvo jednog od četrdeset austrougarskih nadvojvoda, Ivo nije znao, ali je poznavao neke od izvršilaca, pomagača i organizatora atentata.
Svaki put kad hodam po Baščaršiji i susjednim ulicama, u mislima zajedno s profesorom Brankom Tošovićem pitam se gdje je bila turska kafana Kairo, u kojoj Ivi, dok igra bilijar sa svojim društvom, prilazi Gavrilo Princip i moli ga da pročita verse koje je pisao, kao i mnogi mladi ljudi tog doba, ne samo u Sarajevu. Gimnazijalcu iz ulice Basamaci u tim pjesničkim krugovima status uspješnog pisca poezije priskrbile su pjesme koje je objavio u glasovitom sarajevskom časopisu Bosanka vila, koji nije objavljivao sve što bi dospijevalo u redakciju, treba vidjeti imena najviših književnih autoriteta tog doba kao autora književnih priloga u listu. Ivo je pristao, Gavrilo se predomislio, pjesme nikad nije donio na čitanje.
U jednom pismu, ustanovio je prilježni biograf Karaulac, Andrić pozdravlja izvesnog Hadžiju, s kojim želi da se ponovo vidi, a to je bio nadimak Danila Ilića, koga je sudska optužba označila kao glavnog organizatora atentata. Učitelju iz ulice Oprkanj Ivo je posvetio zapis U Ulici Danila Ilića, završavajući ga književnom molitvom:
Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba smo željni.
Dimitrija Mitrinovića Ivo je sretao u više navrata, Vladimira Gačinovića jednom. Njih su dvojica svojim intelektualnim uticajem dali podstreka mladobosancima i na oružanu akciju.
Od rečenoga mogao bi se formirati solidan policijski dosije o Andriću Ivi kao buntovniku i agitatoru protiv režima.
*
U Zagrebu, koji mu izgleda kao popišan akvarel, a njegovi ljudi dosadni kao menza ili kao popodne, Ivo odlazi k onome čiju poeziju kao kaznu čita svojim psima u pokušajima da ih dresira. Vladimir Čerina, urednik časopisa za nacionalističku kulturu Vihor, bio je jedan od najvećih književnih talenata Andrićeve i Krležine generacije. Iako je u zborniku Hrvatska mlada lirika potpisan Ljubo Wiesner kao autor najlaskavijeg panegirika o Ivi, najčudesnijem Sarajliji bez imalo turskog atavizma u sebi, Andrić u jednome iskazu navodi da je taj tekst napisao Čerina (Svi pišu tavanskog zraka, valjda to ima socijalni prizvuk; ali ja znam da je Vlado Čerina pisao kavanskog zraka). U jednoj epizodi televizijske serije Nobelovac Čerina je oslikan i prikazan kao alkoholičar. Znajući da je kao mlad čovjek nesretno okončao život 1932. godine u duševnoj bolnici u Šibeniku, Ljubo Jandrić pita Andrića da li je Vladimir zbog prekomjernog opijanja tragično završio, ne raspoznajući nikoga od rodbine i prijatelja. Ivo objašnjava da je Čerina najmanje pio alkohol od svih njegovih generacijskih drugova. Dok je još bio pri pameti, u pismu iz Rima 1918. godine svojim sestrama Čerina piše neku vrstu oporuke: I ako budu živi, zajedno sa mojim prijateljskim pozdravom, dajte po hiljadu dinara Andriću Ivi, Đuriću Milošu, i Wiesneru Ljubi.
Čerinini roditelji bili su vlasnici pansiona u Splitu i tamo je o njihovom trošku Ivo ponekad boravio tokom ljeta. Sada je s Vladimirom krenuo u taj grad, no kad dođoše do Rijeke, Čerina se predomisli i nastavi putovanje u Italiju.
Čerina mi tada dade hiljadu kruna, kad mi je bilo najpotrebnije, dao ih je takorekuć anonimno, da onaj koji ih prima u nevolji ne oseća taj dar kao milostinju i kao poniženje.
Ivo se u Rijeci ukrcava u parobrod čiji ga naziv podsjeća na djetinjstvo i svaki dodir Višegrada s morskim talasima asocira ga na rijeku Drinu. Uskoro će, mada protiv svoje volje, ponovi zaploviti ovim brodom, umjesto na palubi, ovaj put u potpalublju.
Na splitskoj rivi dočekuje ga Vlado Matošić, kasnije gradonačelnik Splita, a tada student prava, i odvodi u pansion koji je od Čerininih roditelja unajmljivala Hani Klamfer. To što je mislio da su njegovi sastanci s nekim splitskim pouzdanim osobama iz intelektualnog miljea vješto konspirirani, bila je zabluda. Već po silasku s Višegrada zapazili su ga policijski žbiri.
A potom proživjeh još dva dana na slobodi, dva možda najljepša i najčudnija dana u životu. Kupao sam se, sunčao, puštao morski pijesak da mi mili kroz prste, šetao, jeo prvo grožđe, a znao sam da je sve to posljednji put, i sve sam to činio žudno. I brzo, ali sa nekim mirom koji me je i samog začuđavao. Ali prođoše i ta dva dana na divnom bijelom pijesku.
Policijski agent, kaže Ivo, bio je ljubazan: pitao ga je da li je on taj i taj, rekao mu da pođe s njim. Uslijedila je u Tvrdojevoj ulici scena koja podsjeća na filmske: agenti vrše premetačinu njegove sobe, dižu čaršave i jastuke sa postelje, a tamo u kuhinji gazdarica nemo plače, cepa moja pisma i baca ih u peć! Odveli su ga u nekadašnje trgovačke magaze i lazarete za kužne bolesti, koje Splićani zovu Roka ili Žuta kuća.
Da vi znate šta je tamnica (pa još splitska!) vi biste bili zahvalni Bogu što ste živi i slobodni i cio dan pjevali i trčali po travi, napisao je Ivo u pismu zagrebačkoj prijateljici Evgeniji Gojmerac.
I njega je zahvatilo masovno hapšenje u Dalmaciji, u zatvor je odvođen svako za koga su vlasti znale ili sumnjale da je protivan monarhijskom režimu. No, našao se isljednik, neki mlad Bečlija, koji je dozvolio da poslužitelj iz gostione Klamfer donese jednu knjigu, i preda je Andriću. Bijaše to ili-ili, u čemu su kasnije književni kritičari prepoznavali odlučujuće uticaje danskog filozofa na Ivinu književnost, a ovaj je opet govorio da je u pansionu imao još jednu knjigu, bila je to francuska ljubavna poezija, i pitao se da li bi kritičari i dalje spominjali Kierkegaarda da mu je u zatvor donesena druga knjiga. U zatvoru se našao komad hartije i olovka, a pjesniku više nije ni potrebno, pa je na zatvorskoj postelji, ili možda na podu ćelije, poput austrijskog konzula Von Mitessera u Derventi, napisao pjesmu Šetnja koja ima zabilješku Split (stari zatvor) 8.8.1914. a završava strofom:
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe –
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.
Ovaj put u Višegrad se ukrcava okovan u lance, s ostalim političkim uhapšenicima – bar još jednom ploviće ovim parobrodom, kad bude odlazio na svoju prvu diplomatsku destinaciju i dužnost.
U Rijeci, oslobođeni okova, počinju dugo putovanje vozom do Zagreba i Budimpešte. Tu se mijenja odluka o transportu zatvorenika i umjesto Arada, kaznione već pretrpane zatvorenicima, gdje bi po svoj prilici okončao život zbog bolesti tuberkuloze u teškim, nezdravim i strogim zatvorskim uslovima, krajnja destinacija je Maribor, ili Marburg, kako je tada nazivan grad s najmodernijom kaznionom u Monarhiji.
Ivina mati, tetka i tetak ništa ne znaju o njegovom hapšenju, mada slute da nešto nije kako treba, dok im se već neko vrijeme ne javlja. Ivan Matkovšik piše Durbešiću, misleći da bi on mogao nešto znati o posinku:
Pošto pako od 1. augusta nikakova glasa ni traga od njega nema, to sam obzirom na današnje kritično stanje, u veliko zabrinut, da je on može biti pao pod kakovu sumnju ili je moguće pao pod zatvor pošto nikakova glasa od njega nema.
*
Došao je ne kao tuđin i stranac, nego kao neko ko govori i poznaje slovenački jezik, ali mu je u Mariboru malo koristio pošto skoro niko od zatvorskih stražara nije bio Slovenac.
Ivina poštanska adresa su brojevi ćelija 87, 114, 90 i 89.
Andrić će tu početi duga prijateljstva, oprobana tu i u kasnijim tamnicama, piše Karaulac.
Ono što je lepoglavska Kazniona bila za Tita, Mošu Pijade, Rodoljuba Čolakovića i ostale komunističke drugove, dakle robijaški univerzitet, to je za Ivu tokom osmosmjesečnog tamnovanja bio mariborski zatvor, golemo zdanje zidano črvrstom opekom, s prozorima čiji broj odgovara broju dana u godini.[2]
Zatvorenici Maji Nižetić, uz šest jabuka kao najdragocjeniji poklon koji se mogao pribaviti u hapsani, doturena je novogodišnja čestitka, prigodno dizajnirana od zatvorskih drugova, s motivom zatvorskih rešetki kroz koje pogled seže do nekog crktvenog tornja. Potpisali su se novinari i novinski urednici Zastave, Slobode, Pučke slobode, pisci, advokati… Niko Bartulović, Jerko Čulić, Oskar Tartalja, dr. Josip Smodlaka, dr. Ivo Tartalja, još sijaset kasnije važnih imena kulturnog i političkog života.
Kao i ostali zatvorenici, koristi neke pogodnosti koje je omogućavala zatvorska uprava, poput naručivanja hrane iz jednog mariborskog restorana ili kupovine knjiga od kojih su formirali priručnu zatvorsku biblioteku.
Zatvorski život sažima u tri riječi: čitam, pišem, igram šah. Uči engleski, latinski i finski jezik, prevodi, kao što je već rečeno, sasvim prigodno, Baladu o redinškoj tamnici Oscara Wildea. Poezija u prozi koju piše začetak je buduće prve njegove knjige, Ex Ponto.
Najveća radost je dopisivanje s Evgenijom, koju moli da mu piše o knjigama, ponekad koju i pošalje, izvještava o koncertima i kazališnim predstavama koje se izvode u Zagrebu. Povjerava joj se da rapidno slabi njegova fizička snaga, no duhom je krepak kad zbija šale pišući da mu Wiesner još ne piše nekrolog i da neće odustati od naplate honorara za Noć crvenih zvijezda, onu pjesmu koju je zahvaljujući Darku Zajčiću iznio iz splitskog zatvora i poslao u redakciju zagrebačkog Savremenika, gdje je objavljena dok je još bio pod istragom, decembra 1914.
Kada je na njega došao red u glavnom ispitivanju uhapšenika, po zatvorskom protokolu odveden je u ćeliju-samicu, mjesto šest koraka dugo a tri široko od čije se hladnoće dokopao smrtonosne nahlade.
Osumnjičen je za zločin veleizdaje Monarhije i uz mladobosansku prošlost, dodatni krimen je njegova Prva proljetna pjesma i stih Kad će doći kraljeve vojske koji je kod isljednika povećavao sumnju, kao vidna aluzija na dolazak srpske vojske kralja Petra.
Evgeniju obavještava da je državno odvjetništvo odustalo od sudskog postupka, a to je bar dijelom imao zahvaliti dr. Jerku Moskoviti, istražnom sudiji iz Splita, naklonjenom uhapšenicima dovedenim iz Dalmacije.
Tom odlukom nije postao i sasvim slobodan čovjek, kakvim ga portetira istoričar Salih Jalimam u referatu Pogled na jednu dionicu iz života mladog Andrića.
Suđenja neće biti, pošto ga vlasti ne mogu dovesti u izravnu vezu s atentatom i atentatorima, no u mladom studentu i dalje vide moguću političku opasnost po režim: zato mu se određuje mjera konfinacije ili kućnog pritvora. Podnio je molbu da Split bude mjesto njegovog prinudnog boravka zbog povoljnjih uslova za liječenje tuberkuloze, no vlasti su ga sasvim neuviđavno poslale u rodni grad. Uzalud sam ih molio da me ne šalju u Travnik, jer tamo nemam nikoga svoga, ali naredba se mora izvršiti.
Moji u nevolji okušani prijatelji, stariji i mlagji, svi su plakali kad sam odlazio iz zatvora.
Ruiniran oskudicom, brigom i samoćom, nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu i noćenja u Slavonskom Brodu, 22. marta 1915. u Travnik dolazi vozom Ćirom.[3]
*
Zamislite sužnja, uz to još i bolesnog mladića, koji je doputovao u Travnik, sam, bez prebijene pare u džepu i bez ikoga svoga u gradu u kome je rođen. Na ulazu u varoš zanela me ova slika kojoj sam ostao dužan sve dok knjigu nisam napisao: kad bolesnog i uvređenog čoveka zanese neka slika, ona ostaje kao trajan pečat sve dok u vama ima života!
To je bio dio Ivinog odgovora na pitanje Ljube Jandrića o nastanku opisa Travnika u romanu Travnička hronika.
Prvi boravak u rodnom gradu počeo je odlaskom u policiju, gdje je morao prijaviti svoj dolazak.
Ja vam neću praviti neprilike.
Tada je policajac, kome sam se obratio, skočio i dreknuo na me, unoseći mi se u lice:
Pa sve i da hoćete – nećete moći!
Prije njegovog dolaska, u travničku policiju pristigla je depeša kojom su obaviješteni da se na njega obrati posebna pažnja pošto može imati veliki negativni uticaj na lokalno stanovništvo.
U kuću Antunovića, u kojoj je po crkvenom dokumentu rođen, nije mogao, u Travniku nije imao srodnika ni prijatelja, a morao je da neki neodređeni period provede u gradu o kome je samo rođen.
Travnik se u Ivinoj pisanoj zaostavštini prvi put spominje 1913. godine kao mjesto koje namjerava posjetiti zato što je tu njegova majka našla namještenje kao wirtšafterka ili domaćica u franjevačkom manastiru.
Nadomak nekadašnje vezirske čaršije, u selu Ovčarevu, Katarina vabi kokoši, kara slugu – vodi domaćinstvo župnog ureda pri crkvi Sv. Mihovila Arhanđela. U gostinskoj sobi ovog ureda Ivo nalazi utočište. Kako li je doskorašnjem krakovskom studentu moglo izgledati zdravo seoce? Doduše, poslije splitske i mariborske tamnice, sve mu je moglo djelovati slobodom raskošno.
Odjeven u tipičnu đačku uniformu, kakvu su valjda nosili i studenti, seljacima u Ovčarevu izgledao je kao da je stigao na ferije kod neke rodbine, a ono – zabludjeli sin bi izgubljen i nađe se…
U podnožju planine Vlašić je, piše Evgeniji, našao miran kutak – fra Alojzije i mama, jedino su moje društvo.
Prema nekim od sporednih prostorija, to jeste biografa Ivinih, fra Alojzije Perčinlić se spominje kao mogući biološki Andrićev otac. Prema kazivanju trojice franjevaca muzejskom kustosu, njihov sabrat bio je ujak Katarine Andrić, rođene Pejić.
Zanemarivši moguće rodbinske, ujačke veze, župniku u Ovčarevu mladi pisac, a i kasniji njegovi čitaoci, imaju zahvaliti za svećenikov doprinos u razvijanju interesovanja za veliku temu buduće velike književnosti. Fra Alojzije, visokoobrazovani franjevac, školovan u Rimu, odvodi Ivu u susjedno selo Guča Gora, u franjevački samostan. Fra Ljubo Hrgić pamti da je izgledao kao mlad misnik. Stari fratar Branko Neimarević, pokoj mu duši, pokazivao mi je u samostanskoj knjižnici stari jedan stol i govorio da je za njim sjedio Andrić kada je čitao knjige i dokumente.
Proučava samostansku arhivu i biblioteku, od starih ujaka, kako narod u Srednjoj Bosni po tradiciji i dalje zove franjevce, sluša priče i legende iz vremena osmanske vladavine Bosnom. Od toga će nastati pripovjedački ciklus popularno nazvan fratarske ili franjevačke priče Ive Andrića.
U grad silazi rijetko, iako je udaljen 3/4 sata hoda. Možda se u nekoj šetnji travničkom čaršijom zaustavio u ulici Zenjak, pred kućom Antunovića, za koju u ispravama piše da je u njoj rođen, sročivši stih:
Zašto je naša kuća tiha, majko?
Priređivači Sabranih djela iz 1981. godine smatraju da početni stih pjesme Povratak ukazuje da njime opisuje posjetu rodnoj kući u Travniku.
Iako Ljubi Jandriću objašnjava da je prvu toplu supu pojeo kod tetke u Višegradu nakon što je 1917. proglašena amnestija, Evgeniji piše da se u Ovčarevu dobro hrani, ima kafe i knjiga i čaja i kafe i ljubica. E, pa treba biti blagodaran svom udesu.
Dokolicu u koju je kao gost u planinskom selu zapao, nastoji prekratiti na korist zajednice u koju je interniran. Zamislimo ga kako sa župnikom uči seoske momke i djevojke pjevati Muku Isusovu.
On, koji ništa osim knjiga nije držao u rukama, pomaže čistiti livadu: sad imam žuljeve na dlanovima.
… ali nevrastenija je došla za mnom; i gore mi je nego dok bijah na studijama u Marburgu.
Od neko doba se u svoj jačini ponavljaju napadi melankolije i priječe me u svakom radu. Ja mislim da su svemu pluća kriva (…)
Ovdje nije podneblje za mene. Ubija me oblačno nebo i vjetar, studen i neprestan (…) Muči me ova potpuna neizvjesnost i strašna razasutost svega moga.
Da li je, onda, u Ovčarevu napisao stih iz Ex Ponto:
Leden vjetar s Vlašića koji se diže crn i ogroman kao tragična kulisa?
Ni vlašićki zrak nije doprinio poboljšanju tuberkuloze, ali opakoj bolesti, od koje se uglavnom u to doba umiralo, ima zahvaliti što je na stavnji odbijen kao nesposoban za služenje vojske.
Za grudobolnog poetu stvari su se pogoršale krajem jula, kada je po pravilu franjevačkog reda o rotiranju fratara po župama provincije Bosne Srebrene, fra Alojzije dobio premještenje u Zenicu, župu Sv. Ilije Proroka.
Za njim polaze Andrići, majka i sin.
Status konfinacije još je bio važeći i za promjenu mjesta boravka i preseljenje u Zenicu Ivo je morao priskrbiti dozvole policijskih vlasti, koje su to omogućile vjerovatno i zbog fra Alojzijevog autoriteta katoličkog svećenika, koji je pristao da Andrić boravi u župnom uredu.
Od Zenice nije izgleda mogao zapasti u gore mjesto za liječenje oboljelih pluća.
Veoma se slabo osjećam poslije čistog seoskog zraka u ovom dimu.
Ja ću ovdje izgubiti i ove ostatke svojih pluća od silnog dima; inače mi je veoma lijepo. Dani prolaze – kao rekonvalescentu – u čitanju i šetnjama.
Austrougarskoj vojsci nedostajalo je ljudstva za ratovanje i počela je mobilizacija i onih koji su prethodno odbijani kao nesposobni, pa tako ni tuberkuloza nije poštedila Ivu od ponovne stavnje i oblačenja vojne uniforme. Kao politich verdächtig raspoređen je u neboračku jedinicu, među one kojima se nije davalo oružje.
Vlasti su me odmah regrutovale, mada nisam bio za vojsku. Ali, Austriji je tada odgovaralo da nas i bolesne obuče u uniformu i pošalje u vojnu bolnicu. To je činila i stoga što bi u vojsci i za najmanju sitnicu mogla da nam sudi po ratnim zakonima i da nas bez ikakvog isleđenja i odbrane strelja. Odveli su me u sarajevsku bolnicu – to je ona zgrada na obali, uz Miljacku, gde se danas nalazi Univerzitet. Tu sam proveo dve sedmice, pa su me odatle prebacili u Zenicu. I što ti je život: možda sam u sarajevskoj bolnici ležao baš u onoj istoj prostoriji u kojoj ću pedesetak godina docnije biti promovisan za počasnog doktora Sarajevskog univerziteta.
Na fotografijama koje je Karaulac objavio u knjizi Rani Andrić vidimo mladog Andrića kakvog nikada više nećemo vidjeti, vidimo njegovu sklonost za društvom veseljaka i zbijanju šala sa drugovima u nevolji. Dva snimka iz Vojne ambulante u Zenici nagovještavaju Ivin ipak nejasan status: na skupnom snimku sa bolesnicima i ljekarima, odreda uniformisanim, on je jedini odjeven u odijelo, sasvim elegantno; djeluje odsutno i s izrazom lica kao u uvrijeđene hanumice. Tako otmjeno izgleda i u oficirskoj kantini, dok igra šah.
Jedan fotografski snimak prikazuje inscenaciju „sahranjivanja“ Andrića: u bolničkom krevetu leži „upokojeni“ Andrić okružen mnoštvom „ožalošćenih“ drugova koji priređuju posmrtno bdijenje. Na drugom snimku Andrić je vojnoj uniformi sa drugovima u boemskoj atmosferi, uz pratnju za te prilike izgleda neizbježnog harmonikaša; zatim se vidi kako se vraća sa neke proslave u zagrljaju s kicoški odjevenim Stankom Štambukom, koji je došao po njega da ga vodi u Zagreb, na liječenje u Bolnicu sestara milosrdnica.
Istoričar Jalimam kao dokaz teze o Ivi – sasvim slobodnom čovjeku navodi podatak da je u zeničkom hotelu Ladany Ronascher marta i aprila 1916. godine ostavio dobrovoljni prilog od devet kruna na zabavama u korist udovica i siročadi palih junaka i ratnih invalida, koje je priredila lokalna podružnica Crvenog krsta.
Jedna od nepoznanica, nedovoljno osvjetljenih momenata Ivinog života u Zenici do 1917. godine njegov je boravak u zeničkom zatvoru.
U tekstu „Susreti s Ivom Andrićem“ objavljenom u Dobrom pastiru fra Ljubo Hrgić piše: „Drugom prilikom dopratio sam do njega (Ive Andrića, op. aut.) S.L., koji mu je nekad donosio hranu u zeničku Kaznionicu, i što me je jako iznenadilo, u isti tren prepoznao je to lice i po imenu rekao: Sjedi u tu fotelju, dragi S.!“
Osoba s inicijalima S.L. jeste Stjepan Lukić, franjevački novak u župi Sv. Ilije – razjašnjava Karaulac, donoseći fragment pisma fra Hrgića Ivi Andriću pisanim iz franjevačkog samostana u Gučoj Gori 12.12.1963. godine: Vaš Stipica Lukić za koga ste jednom oko 1956. godine nešto dobro učinili, umro je ljetos u Bizovcu (Osijek). Imao je s Vama kontakta, kad Vam je donosio hranu u zatvor zenički.
Andrić je govorio da je tri puta izvođen na suđenje, ali presuda nikad nije izrečena.
Da li je jedan period internacije morao provesti u zeničkoj Kaznioni? Policijski dosije Ivin je zagubljen ili uništen, zato je nemoguće pouzdano rekonstruisati njegov status nakon dolaska u Zenicu.
Strašni plaču aradski, suzo zenička i marburška!
*
Ljubi Jandriću je govorio da je ona tvrdnja o promjeni koja se dogodi čovjeku koji samo jednu noć provede u zatvoru, sasvim tačna.
Tamnica i tamnovanje, ćelija, zatvor, kazniona iz njegova života preneseni su kao književni motivi u njegove knjige, poetske i prozne.
Zavirimo u Ivinu musandru da samo nazremo, bez pomnijeg listanja i čitanja, takva djela.
Iako nije književno djelo, intervju s Andrićem u časopisu Ideje 1934. godine važan je autopoetički iskaz:
Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ono naše iz 1914. godine, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914., žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina.
Prvo poglavlje Ex Ponto ima završnu napomenu svršetak mariborskog dijela.
Nakon beskrajnih šetnja od šest koraka naprijed i šest natrag (…);
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje (…);
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju (…);
Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke?
Četrdesetpeta noć je pjesma posthumno objavljena u Sabranim djelima. Nosi bilješku da je napisana 1914. godine i počinje stihom
Dugo sam brojao promukle sate s ozebla tamničkog tornja.
Pjesma 1914. ima bilješku Marburg, 1914. i završava se strofom:
Unijeli su mi krčag vode
I prvi put sam, sa užasom,
Na mračnoj vodi ugledao
Svoj lik, ispijen, blijed, i zao
U zatvorskom kontekstu treba spomenuti i pjesme 1915, Sudije (1914-1920), Svitanje (Sinoć dva stražara govorahu šapatom / pred mojom ćelijom; Ćelije primaju propisani dio svjetla, / radost sužnjima; Stražari gase svjetiljke (božji anđeli / zvijezde!), Strofa (Koraci uskom ćelijom, bez broja (…) Rasuta i neznana – pjevana i zaboravljena / Istog jutra – biće moja / Marburška strofa).
U proznom djelu Ive Andrića postoji šest priča u kojima izravno opisuje zatvorsko iskustvo i događaje pred početak Prvog svjetskog rata.
Prva takva priča objavljena je 1924. godine i nosi naziv Iskušenje u ćeliji broj 38. Potom objavljuje Zanos i stradanje Tome Galusa 1931. godine.
Upoznavanje austrougarskog represivnog aparata kroz prvi boravak u tamnici i početak zatvorskog iskustva Andrić je opisao u priči Prvi dan u splitskoj tamnici objavljenoj u Vardaru, kalendaru za prostu godinu 1925. u izdanju Kola srpskih sestara iz Beograda.
Nakon Drugog svjetskog rata štampaju se tri priče, 1952. godine izlazi Na sunčanoj strani, 1960. godine U ćeliji broj 115, i iste godine Sunce.
Zatvorska tematika u Ivinoj prozi najljepši izraz ima u Prokletoj avliji.
Tamnovanje u mariborskoj kaznioni pomoglo mi je da obeležim osnovni krug i osenčim središnju liniju za ovu pripovest. Neki kritičari su pisali: da nije bilo mariborskog kazamata ne bi bilo ni Proklete avlije. To već liči na isključivost. Tamnovanje mi je pomoglo u znatnoj meri da upoznam svet iza rešetaka, osuđenike, hapsandžije i podmuklu pravdu. Da li bi bilo Proklete avlije da nije bilo one neme i bezosećajne ćelije u Mariboru? To ja ne znam, i pisac je najmanje pouzdan izvor na kojem je mogućno proverati takve stvari (…)
Tu sam se (u mariborskom zatvoru, op.aut.) iz usta zatvorenika naslušao svega i svačega. Začudo, čovek u zatvoru lako postaje pričljiv i romantičan. Doživljaje iz mariborske kaznionice, u kojoj su neki zatvorenici znali da pričaju do zore – najviše, zna se, o ženama – iskoristio sam prilikom pisanja poglavlja Proklete avlije.
Produkcija gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd 1978. godine objavila je gramofonsku ploču “Ivo Andrić”. Uz neke mini eseje i zapise o književnosti, Andrić čita jednu svoju pripovijetku. Vjerovatno Andrićev izbor, a ne sugestija urednika na Radio Beogradu, gdje je obavljeno tonsko snimanje, bila je malo poznata pripovijetka Sunce. Relativno kratko vrijeme čitanja pripovijetke (14:11) nije, izgleda, bilo presudno za snimanje, postoje i druge kratke priče i pripovijetke. Zašto, onda, ova, s temom tamnice i tamnovanja? Da li je zatvorsko iskustvo i sjećanje na taj mladalački i buntovničko-sužanjski period za Ivu bilo važno, pa je u poznim godinama života odlučio da snimi čitanje ove priče?
Svu noć slušah kako mi srce bije i kako se morem dovikuju sirene s lađa, i u svakoj sekundi sam znao da sam to ja koji drhtim na tamničkoj postelji i da za sve nas počinje duga patnja.
[1] Tako se zvao košarkaški klub u Sarajevu krajem 1960-ih godina, kada je kapiten tima bio Davorin Popović. Mlada Bosna je bio naziv „militantnog krila“ Srpske demokratske stranke u BiH.
[2] U povodu obljetnice 100 godina od izdavanja Ex Ponto kao prve knjige Ive Andrića, Zavičajni muzej Travnik objavio je prigodno obljetničko izdanje knjige, te u istome povodu producirao muzejsku izložbu Iz progonstva, 100 godina poslije… Ex Ponto je počeo pisati u Mariboru, nastavio u Ovčarevu, Zenici, Zagrebu, završio u Krapini, štampao u Zagrebu. Na mjesta i adrese na kojima je Andrić boravio pišući, otišla je produkcijska ekipa prema konceptu da nakon 100 godina pisac odlazi na ta mjesta kao reminiscencu na nastanak prve svoje knjige. Glumac Matej Baškarad igrao je Ivu Andriću, pa iako scenaristička zamisao muzejskog kustosa nije pokušaj rekonstrukcije, imao je scenski kostim koji dosta vjerno podražava izgled mladog Ive u 1914. i 1915. godini. Foto session snimali su travnički fotografi Mirsad Mujanović i Mirko Adžaip. U Mariboru smo snimali ispred ostataka Kaznione i na željezničkoj stanici, u Ovčarevu kod crkve Sv. Mihovila Arhanđela (fra Alojzija Perčinlića igrao je fra Zoran Livančić), u Zenici na mjestu gdje je postojala Vojna ambulanta… Izložba je bila postavljena u Univerzitetskoj knjižnici u Mariboru i nakon predstavljanja, dio publike se premjestio ispred nekadašnje Kaznione, gdje su čitana Andrićeva pisma pisana na tome mjestu prije 100 godina.
[3] Na dan kada se navršilo 100 godina od prvog dolaska Ive Andrića u Travnik, 22. marta 2015. priređen je ulični happening u produkciji Zavičajnog muzeja Travnik. Na kompoziciji voza Ćire, s lokomotivom-raritetnim primjerkom tehničke kulture i vagonima, travnički glumci i muzičari inscenirali su Ivin dolazak u rodni grad prema kratkoj priči Sin bez oca, majka bez muža Ante Zirduma.
