Nema načina da se izbegnu enigme.
Ulazimo u kafe s osmehom na licu
i sedamo za sto.
Onda nešto kasnije odlazimo,
naše stolice škripe, podižemo kapute
i skupljamo svoje stvari
tužnih lica jer uvek je u pitanju
isti stepen polutuge
koja je posebna vrsta tuge
koja nas obuzima kad provalimo
da se obećanje onog prvog –
veselog trenutka našeg dolaska
nije obistinilo. A ako i jeste,
sve je tako brzo prošlo.
Naša lica govore.
Mi sada napuštamo ovaj sto
koji je toliko obećavao.
Kratki život tog nasmejanog trenutka
ima isti nesvesni kvalitet orgazma i
u tom trenu u našoj duši događa se
FLEŠ
Tuga se nastavlja istog trenutka
kada neko od nas progovori
i kada krenemo ka izlaznim vratima – smejući se,
vraćamo eho na scenu naše
ljudske nesreće.
Izlazimo na ulicu u novi vazduh
koji nam svet nudi.
Ah to ludo srce svih nas!